Dunjaluk je samo varljivo naslađivanje
Dobro razmislimo o sljedećem primjeru: Zamislimo čovjeka koji šeta kroz veliku šumu ne sluteći kakve ga opasnosti čekaju. Dok on bezbrižno šeta, iznenada se pred njim pojavi ogroman lav i, uz veliku riku, nasrne na njega. Čovjek se dadne u bijeg i u trku primijeti da se pred njim nalazi veliki bunar. Uskoči unutra nadajući se da je pobjegao opasnosti.
Dok je padao u dubine, uspio je da se uhvati za uže i da se spasi od sigurne pogibije. Osjetio je olakšanje, međutim, kada je pogledao dolje, primijetio je da je dno bunara suho i da se tamo nalazi ogromna zmija koja je razjapila svoje čeljusti spremna da proguta svoj plijen. U tom trenutku, čovjek pogleda gore i ugleda dva miša kako grickaju uže za koje se držao. Jedan crni i bijeli miš složno su odgrizali jednu po jednu nit užeta.
Izvana se jasno mogla čuti i rika onoga lava koji je kružio oko bunara, a ispod sebe je čuo prijeteće zmijino šištanje. Jadnikovo je srce počelo jako lupati od straha, dok je užurbano razmišljao kako bi se mogao spasiti.
Utom ispred sebe ugleda pčelinje saće iz kojeg je curio ukusan i slastan med. Čovjek nije odolio, već je prstom zagrabio meda i počeo ga lizati. Bilo mu je tako ukusno i lijepo da je bar na trenutak zaboravio na sve opasnosti: na lava, na zmiju i na miševe koji mu grizu uže...
Pojašnjenje: Lav iz priče nalikuje na Meleka smrti koji uvijek vreba iznad čovjeka. Zmija s razjapljenim čeljustima poput je kabura u koji će ući svaki čovjek. Crni i bijeli miš poput su noći i dana koji stalno nagrizaju naš život (uže iz priče). Onaj med je poput dunjaluka zbog čije trenutne i prolazne slatkoće zaboravljamo na ahiret i vječni život.
Majčina ljubav nema granica
Jednom prilikom majka upita svoga sina: “Sine, šta bi ti uradio ako bih ja oslijepila?”
Sin odgovori: Majko, odveo bih te u najbolju bolnicu u državi.
Majka: A šta ako mi ne bude lijeka?
Sin: Odvest ću te u inostranstvo na liječenje. Negdje mora biti lijek, ne bih gubio nadu u Allahovu milost.
Majka: A šta ako mi i tamo ne bude bolje?
Sin: Tada ću o tebi voditi brigu cijeli život, majko moja.
Majka: Volim te, sine!
Sin: Majko, a šta bi ti uradila kad bih ja ostao bez vida?
Majka: Dala bih ti svoje oči, sine moj...
Često se kaže da je majčinska ljubav najnesebičnija, jer majka želi svome djetetu više nego što želi sebi, podnosi teškoće i neugodnosti ne tražeći ništa zauzvrat. Stoga je Uzvišeni Allah oporučio muslimanima i muslimankama da na primjeran, najljepši način uzvrate na majčinu ljubav: “Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: ‘Gospodaru moj, dozvoli mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.’” (El-Ahkaf, 15)
Allah zaista briše grijehe i oprašta Svojim robovima
Jednog kišovitog popodneva vozio sam se jednom od glavnih gradskih ulica, posebno pazeći pošto je cesta bila mokra i klizava. Moja kćerka, koja je sjedila na udobnom stražnjem sjedištu, iznenada se javi: “Babo, razmišljam o nečemu.” Ova njena izjava obično je značila da je o “toj stvari” razmišljala duže vremena i da je sad bila spremna da sa mnom podijeli svoje otkriće. Želio sam da čujem šta mi ima reći, pa upitah: “O čemu razmišljaš, dušo?”
“Kiša”, ona započe, “nalikuje na grijehe, a brisači za stakla brišu je baš kao što Allah briše naše grijehe.” Osjetio sam žmarce kako prolaze kroz moje tijelo. “Mašallah, dušo!”, rekoh.
Osjetih znatiželju. Zanimalo me kako moja kćerkica razmišlja, pa je upitah: “Dušo, zar ne primijetiš kako se kišne kapi neprekidno spuštaju? Šta to znači?”
Nije oklijevala ni trenutka da bi pružila odgovor: “Mi nastavljamo da griješimo, a Allah nastavlja da nam oprašta.” Ovog se događaja uvijek sjetim kada uključim brisače na autu.
Ako varaš druge, mislit ćeš i da oni tebe varaju!
Dva dječaka igrali su se zajedno. Jedan od njih imao je više bombona, a drugi je imao nekoliko čokoladica. Prvi dječak reče drugom da će mu dati sve svoje bombone u zamjenu za čokoladice. Drugi dječak pristade.
Ali, prvi je dječak sakrio najukusnije bombone, a ostatak pružio svom prijatelju. Drugi je dječak ispunio svoj dio obećanja i predao sve čokoladice.
Te noći, taj je dječak mirno spavao, ali dječak koji je prevario nije mogao usniti jer je stalno razmišljao o tome da drugi dječak nije sebi ostavio koju čokoladicu, kao što je on skrio bombone...
Pouka: Ako u svom životu i odnosima s drugim ljudima ne dajete maksimum od sebe, stalno ćete sumnjati da li i ona druga osoba vas zakida kao vi nju.
Draga djeco, ako varate druge, sumnjat ćete da i oni vas varaju. Ako lažete druge, mislit ćete da i vas drugi lažu. Ako želite da mirno spavate noću i imate puno uspjeha, budite dobri prema svojim prijateljima i roditeljima i nikoga od njih ne varajte.
Mladiću, ruka koja daje bolja je od one koja prima sadaku!
Jednog dana učenik je šetao sa svojim profesorom. Dok su šetali, vidjeli su par starih cipela na putu, koje su pripadale starcu koji je radio na obližnjoj njivi i koji je svoj posao za taj dan privodio kraju.
Učenik se okrenuo profesoru govoreći: “Dopustite mi da napravimo trik ovom čovjeku: sakrit ćemo mu cipele pa ćemo se sakriti iza grmlja da vidimo šta će uraditi kad ih ne bude mogao pronaći.”
“Mladi moj prijatelju”, odgovori profesor, “nikad se ne trebamo zabavljati na račun siromašnih. Ti si imućan pa ti predlažem da na drugi način iznenadimo ovog čovjeka. Stavi po jedan novčić u svaku cipelu pa ćemo se sakriti i posmatrati kako će to djelovati na njega.”
Tako i uradiše pa se sakriše iza nekog žbunja. Siromah je završio svoj posao i došao do staze gdje je ostavio kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, stavio je jednu nogu u cipelu. Osjetivši nešto tvrdo, sagnuo se da vidi šta je to i ugledao – novčić.
Na njegovom se licu primijeti začuđenost i sreća. Gledao je u novčić, okretao ga i neprestano ga zagledao. Tada se počeo osvrtati na sve strane, ali nikoga od ljudi nije primijetio.
Stavio je novčić u svoj džep i počeo obuvati i drugu cipelu, ali se tada njegovo iznenađenje udvostručilo kada je ugledao i drugi novčić.
Siromah više nije mogao izdržati. Osjećanja su ga preplavila, pao je na koljena, zanosno pogledao u nebesa i glasno izgovorio zahvalu u kojoj je govorio o svojoj ženi, o bolesti i bespomoćnosti te o gladnoj djeci koju je ovaj dar spasio gladovanja.
Učenik je stajao duboko potresen i očiju ispunjenih suzama.
“Zar sad nisi puno zadovoljniji nego da si izveo svoj trik?”, upita profesor.
Mladić odgovori: “Naučio si me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada osjećam istinitost ovih riječi, koje nikad prije nisam razumio: ‘Puno je bolje davati nego primati.’” “Za sve što potrošite i što zavjetujete – Allah, sigurno, za to zna! A nevaljalima niko neće moći pomoći.” (El-Bekara, 270) “Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. A Allah ni o kome nije ovisan i blag je.” (El-Bekara, 263)
