"O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. -- A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put." (El-Bekara, 264.)
U prethodnom kur'anskom primjeru u prošlom broju, koji govori o nagradi za udjeljivanje na Allahovom putu, Svevišnji Gospodar uporedio je milostinju sa zrnom koje se posije u čistu i plodnu zemlju, pa iz tog zrna nikne sedam klasova, a u svakom klasu nalazi se stotinu zrna. Ovim primjerom Milostivi Allah ukazuje na obilnu nagradu koju može očekivati onaj ko udjeljuje isključivo radi Njegovog plemenitog lica, ali i na Svoju dobrotu, milost i plemenitost, jer daruje mnogostruku nagradu za jedno učinjeno djelo.
Potom je Svevišnji, u dva naredna ajeta, spomenuo da je nagrada za udijeljenu milostinju uvjetovana time da osoba ne prigovara onome kome je udijelila milostinju, i da ga ne vrijeđa na bilo koji način. Uzvišeni kaže: "One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova -- ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati." (El-Bekara, 262) Iz ovog ajeta jasno se vidi da je osnovni uvjet za to da sadaka bude primljena kod Uzvišenog Gospodara -- da ne bude popraćena prigovaranjem i uvredama. Prigovaranje zbog učinjenog dobra ukazuje na neiskrenost osobe i na ružno, neprimjereno ponašanje. Ovaj uvjet ne odnosi se isključivo na materijalnu pomoć, već obuhvata svako učinjeno dobro djelo -- riječ, gestu, uslugu ili pomoć bilo koje vrste. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Svako dobro djelo je sadaka." (Buhari, 6021) Sve što učinimo za druge -- svaka vrsta pomoći, usluge ili podrške -- smatra se oblikom sadake. Shodno tome, zabranjeno je na bilo koji način prigovarati za učinjeno dobro. Na našim druženjima nerijetko se čuju izrazi poput: "Ja sam njemu valjao", "Ja sam mu pomogao", "Da nije bilo mene, on to ne bi završio". Svi ovi i slični izrazi, iako govornik možda nije imao namjeru da prigovara, ipak sadrže prizvuk prigovaranja i treba ih izbjegavati. U ovakvim situacijama nije presudna namjera osobe koja to izgovara, već šteta, uvreda i osjećaj poniženja koji mogu nastati kod onoga kome je pomoć pružena.
U narednom, 263. ajetu sure El-Bekare, Uzvišeni je rekao: "Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. -- A Allah nije ni o kome ovisan i blag je." Ovim ajetom Uzvišeni nas podučava pravoj svrsi i cilju milostinje -- a to je pomoć i olakšanje onome kome je potrebna. Ukoliko nismo u mogućnosti da udijelimo milostinju, jer strahujemo da bismo mogli prigovoriti i time poništiti svoju nagradu, tada je bolje da izgovorimo samo lijepu riječ ili oprostimo onome ko se prema nama ogriješio. Lijepa riječ, iako djeluje kao malo djelo, vrednija je od velike milostinje popraćene prigovaranjem i uvredama. Kakvu korist imamo od stotina ili hiljada koje smo udijelili ako onaj ko ih je primio osjeti poniženje, jer mi na svakom koraku spominjemo kako smo mu "valjali"?
Ovaj ajet je jasna smjernica muslimanima: pomaži drugima samo ako ćeš to učiniti iskreno, bez očekivanja pohvale i bez naknadnog prigovaranja. Samo tada tvoje djelo ima vrijednost kod Allaha.
U prethodna tri ajeta, od 261. do 263., Uzvišeni je spomenuo nagradu i uvjete ispravne milostinje, i da su lijepa riječ i oprost vredniji od prigovorom popraćene milostinje, a nakon toga navodi ajet u kojem spominje naredni kur'anski primjer: "O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. -- A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put." (El-Bekara, 264) Iako se na prvi pogled čini da se u ovom ajetu radi o jednom kur'anskom poređenju -- o osobi koja udjeljuje milostinju, a zatim je pokvari prigovaranjem -- te da je ona upoređena s liticom prekrivenom oskudnom zemljom koju obilna kiša ogoli, u stvarnosti se radi o dva zasebna primjera, odnosno dvije snažne kur'anske pouke. Drugo poređenje, koje je daleko opasnije za vjernika, jeste to što se osoba koja udjeljuje milostinju uz prigovor upoređuje sa licemjerom koji troši svoj imetak samo da bi se pokazao pred ljudima, a u osnovi ne vjeruje ni u Allaha ni u budući svijet. U prvom primjeru, Uzvišeni Allah prikazuje ništavnost milostinje popraćene prigovaranjem tako što je poredi s liticom na koju padne jaka kiša i potpuno je ogoli, ne ostavljajući ništa korisno. U drugom primjeru, ta ista osoba stavljena je u istu ravan s licemjerom, čija su djela ništavna na budućem svijetu zbog nedostatka iskrenog vjerovanja. Ova dva snažna primjera upozoravaju vjernika da nije dovoljno samo učiniti dobro djelo, već da to djelo mora biti čisto, iskreno i oslobođeno svakog oblika oholosti, prigovaranja i samopromocije.
Prvi kur'anski primjer ukazuje na to da osoba koja prigovara za udijeljenu milostinju neće dobiti nikakvu nagradu -- ni na ovom, ni na budućem svijetu. Mufesiri, tumači Kur'ana, pojašnjavajući ovaj ajet, ističu da to ne znači da će Allah poništiti nagradu koju je ta osoba prethodno stekla, niti da loše djelo nužno briše dobro djelo. Ovo poređenje tumače tako da je Uzvišeni Allah, u Svojoj sveobuhvatnoj mudrosti, znao da će ta osoba prigovarati za učinjeno dobro, te je naredio melekima da uopće i ne zabilježe to djelo niti nagradu za njega. Na osnovu toga učenjaci zaključuju: nije moguće da se lošim djelom izbriše dobro djelo, ali je moguće da se dobrim djelom izbriše loše djelo, kao što je potvrđeno u riječima Uzvišenog: "Zaista, dobra djela brišu loša" (Hud, 114). Ovo dodatno potcrtava važnost iskrenosti, sabura i lijepog ponašanja nakon učinjenog dobra, jer samo tako ono biva primljeno i nagrađeno.
Drugi kur'anski primjer jeste poređenje s licemjerima koji udjeljuju imetak radi ljudi, kako bi bili pohvaljeni i hvaljeni u društvu. Ovo poređenje znatno je snažnije i zastrašujuće, jer Uzvišeni Allah upoređuje osobu koja je, u osnovi, udijelila milostinju radi Njega i u Njegovo ime, ali ju je pokvarila prigovaranjem, s licemjerom koji uopće nije ni imao nijet da udijeli radi Allaha, već isključivo radi ljudi. Ovaj primjer snažno oslikava ozbiljnu opasnost prigovaranja za učinjenu milostinju, pruženu pomoć ili bilo koju vrstu dobrog djela. Milostinja koja se pokvari prigovorom, omalovažavanjem ili traženjem priznanja, na kraju biva poništena, baš kao i djelo licemjera, bez nagrade, bez duhovne koristi i bez Allahovog zadovoljstva. Ovo poređenje uči nas da djelo koje u osnovi ima ispravan nijet može biti dovedeno na isti stepen kao djelo onoga ko uopće nije imao iskren nijet, ukoliko bude pokvareno lošim ponašanjem nakon učinjenog dobra, te da rezultira gubitkom nagrade -- "oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili".
Oba navedena kur'anska primjera jasno ukazuju na značaj iskrenosti prilikom činjenja dobrih djela. Sve što osoba čini treba biti isključivo u ime i radi Uzvišenog Allaha, a ne iz želje za pohvalama ljudi ili radi bilo kakve ovosvjetske koristi. Musliman je dužan da preispituje i analizira svoju namjeru prilikom činjenja dobra, da očisti svoje srce od primjesa licemjerstva, želje za ugledom ili ljudskom zahvalnošću, i da mu jedini cilj bude postizanje Allahovog zadovoljstva. Kada nešto udijeli ili nekome pomogne, ne treba očekivati zahvalu niti pohvalu, već to treba učiniti u tišini, skromno i dostojanstveno, pa se povući, tražeći nagradu samo od Allaha. Iskren je onaj čije djelo nije motivisano tuđim mišljenjem i koga pohvala ljudi ne uzdiže, niti ga njihova pokuda obeshrabruje. Međutim, šta da učini vjernik kada ljudi počnu da ga hvale zbog dobra koje je učinio? Ebu Zerr, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: "Šta ako čovjek radi dobro djelo pa ga ljudi pohvale zbog toga?", pa je odgovorio: "To je radosna vijest vjerniku još na ovom svijetu." (Muslim, 2642) Ukoliko je čovjek uradio neko djelo iskreno radi Allaha, udijelio milostinju ili pomogao potrebnom, a pri tome se trudio da sačuva svoju iskrenu namjeru, te ga ljudi nakon tog djela počnu hvaliti, to neće utjecati na njegovu nagradu, jer je to jedan od znakova da je njegovo djelo bilo ispravno i iskreno, i da se nada Allahovoj nagradi na budućem svijetu.
Ovaj kur'anski ajet ukazuje na to da je prigovaranje za učinjeno dobro veliki grijeh, i da je obaveza počinioca da se pokaje za učinjeno nedjelo. Pored toga što je takvoj osobi uskraćena nagrada nakon uloženog truda, ona je grešna i upisan joj je veliki grijeh. Ebu Zerr, radijallahu anhu, kazuje: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Tri su osobe s kojima Allah na Sudnjem danu neće ni progovoriti, niti će ih pogledati, niti će ih očistiti od grijeha -- a njih čeka bolna patnja.' 'Ko su oni, Allahov Poslaniče?', upitah, a on reče: 'Doista su propali i upropašteni!' On to ponovi tri puta, a ja opet upitah: 'Ko su oni? Propali su i upropašteni!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: 'Onaj koji iz oholosti spušta svoju odjeću ispod članaka, onaj koji prigovara za ono što udjeljuje, i onaj koji svoju robu pokušava prodati lažnom ili nepravednom zakletvom.'" (Muslim, 106)
Na opasnost licemjerstva, neiskrenosti i traženja pohvala ukazuje i naredni hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Prva trojica ljudi nad kojima će se presuditi na Sudnjem danu su: čovjek koji je poginuo kao šehid. Bit će doveden, pa će mu Allah ukazati na sve blagodati koje mu je podario, i on će ih priznati. Tada će ga Allah upitati: 'Šta si učinio s tim blagodatima?', a on će odgovoriti: 'Borio sam se na Tvom putu sve dok nisam poginuo kao šehid.' Allah će mu reći: 'Lažeš. Borio si se da bi ljudi rekli da si hrabar -- i to su rekli.' Zatim će biti naređeno da se povuče na licu svom i baci u Vatru. Zatim, čovjek koji je stjecao znanje, poučavao druge i učio Kur'an. Bit će doveden, pa će mu Allah ukazati na sve blagodati koje mu je podario, i on će ih priznati. Allah će ga upitati: 'Šta si učinio s tim blagodatima?' On će odgovoriti: 'Stjecao sam znanje i poučavao druge, i učio sam Kur'an radi Tebe.' Allah će reći: 'Lažeš. Učio si da bi se reklo: 'Učen je', i učio si Kur'an da bi se reklo: 'Lijepo uči' -- i to je rečeno.' Potom će biti naređeno da se povuče na svom licu i baci u Vatru. I treći je čovjek kojem je Allah dao izobilje imetka i svakojake blagodati. Bit će doveden, pa će mu Allah ukazati na sve blagodati koje mu je podario, i on će ih priznati. Allah će ga upitati: 'Šta si učinio s tim blagodatima?' On će reći: 'Nisam propustio nijedan način trošenja za koji si Ti volio da se troši -- a da nisam na Tvoj put trošio.' Allah će reći: 'Lažeš. Davao si da bi ljudi rekli: 'On je darežljiv' -- i to su rekli.' Zatim će biti naređeno da se povuče na licu svom i baci u Vatru." (Muslim, 1905)
Milostinja, udjeljivanje, pomaganje i činjenje dobra drugima upoređeni su s liticom prekrivenom zemljom, liticom koja na prvi pogled izgleda lijepo i plodno. Međutim, prigovaranje za učinjeno dobro, koje je u ajetu opisano kao snažan pljusak, razotkriva pravu sliku te litice: potpuno je ogoli i pokaže da ispod površine nema ničega vrijednog.
Odgojne poruke
• U ovom ajetu nalazi se dokaz o tome da je iskrenost osnovni uvjet primanja djela i zavređivanja nagrade.
• Pored iskrenosti, uvjet primanja milostinje i dobročinstva prema drugima jeste neprigovaranje za učinjeno dobro.
• Ajet ukazuje na to da se prigovaranje za učinjeno dobro tretira velikim grijehom i lošom moralnom osobinom.
• Osoba koja traži pohvale ljudi za učinjeno dobro nema potpuno vjerovanje.
• Što je želja za pohvalom ljudi veća, toliko je vjerovanje osobe manje.
• Osoba može da bude licemjerna u jednom svojstvu -- kao što je primjer udjeljivanja.
• Osoba koja traži pohvale ljudi, njeno vjerovanje u Sudnji dan je krnjavo i nepotpuno.
• Najveće djelo, ako nije popraćeno iskrenošću, je ništavno.
• Vjerovanje je povezano s lijepim moralom.
• Vanjština nije ključna -- presudna je nutrina osobe.
• Forma je popratni segment unutrašnjeg uvjerenja.