Menu

Majsko druženje

Pripremila Ummu Adila
Tema Dječiji kutakČitanje 5 minuta

Bilo je to jedne majske subote. Miris behara širio se poljanama i ulicama, zaustavljajući se pored svakog prolaznika koji je, opijen tom ljepotom Allahovog stvaranja.

Abdullah je sa svojim drugovima Zejdom i Halidom stajao na kraju ulice. Čekali su da dođu i ostali dječaci, i da zajedno, kao što su se i dogovorili, krenu na izlet u obližnji šumarak. Svaki je sa sobom nosio nešto za jelo i piće, a Abdullah je ponio i loptu. Dugo su čekali dok napokon ugledaše Saliha i Hasana kako im se približavaju. Ahmeda sa njima nije bilo. “Evo dolaze Salih i Hasan, ali moramo još čekati Ahmeda!”, uzviknu Halid. “Baš čudno da Ahmeda još nema. On nikada ne kasni”, dodade Zejd. “Es-selamu alejkum! Halalite što ste nas morali čekati”, rekoše Salih i Hasan približavajući se svojim drugovima. “Svratili smo i do Ahmeda, ali on neće ići s nama”, dodade Salih. Abdullah, Zejd i Halid čudno se pogledaše. “Zašto on neće ići?! Pa jučer se radovao i govorio da je ruksak već spremio za izlet?”, upita Abdullah. “Jeste, upravo tako. Ahmed je htio rado ići s nama i već je bio sve pripremio, ali je sinoć, kad se vraćao s jacije-namaza, pao i povrijedio članak na lijevoj nozi. Sad ne može s nama igrati fudbala, a i jedva da može hodati”, odgovori Hasan. “Baš šteta što Ahmed s nama ne može ići. Sad mora ovako lijep dan provesti sam u sobi”, reče Halid. Dječaci pokupiše stvari koje su pripremili za izlet i polahko se zaputiše niz ulicu. “Mislim da bi bilo lijepo da svratimo do našeg brata i posjetimo ga. Sigurno mu je teško zbog bola koji osjeća, a i što ne može s nama ići na izlet. Ali će mu biti drago da nas vidi”, reče Abdullah. “I ja mislim da bismo ga trebali posjetiti, ali to možemo uraditi kad se vratimo iz šume. Ovaj izlet smo dugo planirali i ne trebamo gubiti vrijeme, već odmah poći. Put do šume je jako dug”, dodade Zejd. “Jedna od pet stvari koje su dužnosti svakog muslimana prema bratu muslimanu jeste i obići ga kad je bolestan”, dodade Salih. “Upravo tako”, reče Hasan, “A i trebamo i ohrabriti našeg brata da sabura na iskušenju koje ga zadesilo, jer u drugom hadisu Poslanika, alejhis-selam, stoji da nema nijednog muslimana kojeg zadesi neka bol, bolest ili nešto drugo, a da Allah neće sa njega skinuti njegove grijehe onako kako drvo sa sebe skine svoje lišće!” I ostali dječaci se složiše da prvo trebaju posjetiti svog bolesnog druga i polahko se uputiše ka Ahmedovoj kući.

Kad Ahmed ugleda svoje drugove, jako se iznenadi, a i obradova. Radovao se što ga nisu zaboravili i ostavili samog iako su taj izlet u šumi planirali već sedmicu dana. “Pa zar si mislio da ćemo otići a ne svratiti do tebe da te obiđemo!”, smijali su se dječaci. Svi su uputili dovu Allahu Uzvišenom za Ahmedov brz oporavak. Ahmed se zahvali Allahu dragom što ima tako dobre drugove koji ga ne napuštaju kad mu je teško, a njima se zahvali na posjeti. “Sad morate ići. Evo, dan polahko odmiče, a put do šume je prilično dug. Ne želim da vam pokvarim dugo planiran izlet. A i ovako lijep i sunčan dan trebate provesti u prirodi”, dodade Ahmed. “Slažem se da je put do šume dug i da nam treba dosta vremena da tamo stignemo. Ovako lijep dan trebamo provesti vani kao što smo i planirali. A mislim da bi i tebi bilo bolje da pođeš s nama. Cijeli dan da provedeš sam u sobi je jako dosadno”, reče Abdullah. “Hvala ti, brate moj, što misliš na mene, ali ja stvarno ne mogu da šetam dugo, a put do šume je prilično dug. I još se moramo vratiti nazad prije akšama. Ne želim da i vama upropastim izlet i zato ću radije ostati kod kuće”, odgovori Ahmed. “Ali ako ti ne možeš s nama poći u šumu, onda mi možemo napraviti mali izlet na livadi na kraju ulice. To je puno bliže i ti se nećeš zamarati hodajući, a i mi ćemo ti pomoći”, odgovori Abdullah. I ostali dječaci se složiše da je to dobra ideja i da tako svi zajedno mogu na izlet kao što su i planirali. Ahmed se jako iznenandi i obradova Abdullahovom prijedlogu. Njegova majka mu pomognu da se spremi i doprati ih do vrati: “Hvala Allahu Uzvišenom što moj Ahmed ima tako dobre drugove, koji ne ostavljaju svog brata muslimana kad mu je teško. Molim Njega Uzvišenog da vas sve nagradi što se volite i međusobno pomažete u Njegovo ime.”

Dječaci uzeše Ahmedov ruksak i krenuše niz ulicu. Ahmed je polahko koračao oslanjajući se na Abdullaha i Saliha, sretan što će ovaj lijepi proljetni dan provesti sa svojim drugarima.