U arapskom jeziku uluhijje ukazuje na božanstvenost. Izvedena je iz riječi ilah, a to je onaj ko se obožava, kome se robuje, ko se veliča i slavi, kome se pokorava, kod koga se traži utočište u teškoći i nedaći. Lingvistički se riječ ilah može odnositi na Svevišnjeg Allaha, ali se može odnositi i na sve drugo što se obožava. Množina riječi ilah je alihe. Jednina i množina ove riječi spomenute su u jednom kur'anskom ajetu u kojem se kazuje o tome kako su Israilićani, vidjevši kako jedan narod obožava idole, tražili od Musaa, alejhis-selam, da im napravi idola kojeg bi oni obožavali: "'O Musa', rekoše, 'napravi i ti nama boga (ilah) kao što i oni imaju bogove (alihe)!' -- 'Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!', reče on" (El-A'raf, 138). Iz riječi ilah izvedeno je i vlastito ime Stvoritelja svjetova -- Allah. To ime ekskluzivno se odnosi na Svevišnjeg, Gospodara svjetova, i niko drugi ne naziva se tim imenom: "Allah je, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!" (Taha, 8). (Vidjeti: Ibnul-Esir Medžduddin b. Muhammed, En-Nihajetu fi garibil-hadisi vel-eseri, 1/62)
Allah je jedini dostojan da se obožava, a sve što se obožava mimo Allaha, makar se radilo o najodabranijim stvorenjima, poput meleka, poslanika, dobrih ljudi i slično, nije dostojno obožavanja. Jedino se Allah s pravom obožava, jer je samo On opisan svojstvima potpunosti i savršenstva i On svim upravlja i vlada, On nas je stvorio i Njemu ćemo se vratiti.
Suština monoteizma u obožavanju
Obožavati nekog znači voljeti ga, biti mu pokoran i ponizan, svetkovati ga, veličati, slaviti i glorificirati, a božanstvo je onaj prema kome se na takav način ophodi, tj. onaj ko se obožava.
Monoteizam u obožavanju ostvaruje se tako da se svi oblici obožavanja usmjere isključivo Allahu i nikom drugom. Ova vrsta tevhida odnosi se na postupke i djela ljudi koja u sebi nose obilježja obožavanja. Sva ta dijela moraju biti usmjerena isključivo Allahu. Definirajući ovu vrstu tevhida Ibn Tejmijja kaže: "To je obožavanje Allaha jedinog, Koji nema nikakvog sudruga, kao što je to jasno kazao: 'A vaš Bog -- jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog!' (El-Bekara, 163). Time je obavijestio da je bog jedan Bog, nije dozvoljeno da se neko drugi mimo Njega uzima za božanstvo niti da se neko drugi obožava, kao što je u drugoj suri rekao: 'Dvojici bogova se ne klanjajte! -- samo je jedan Bog -- i samo se Mene bojte!' (En-Nahl, 51)." (Ibn Tejmijja Tekijjuddin b. Abdusselam, Et-Tisiinijja, 3/797)
Tevhidul-uluhijje -- monoteizam u obožavanju podrazumijeva da ne upućujemo dovu nikom osim Allahu, da se ne oslanjamo ni na koga osim na Allaha, da ne činimo sedždu nikom osim Allahu, da ne prinosimo žrtvu nikom mimo Allaha, da nismo skrušeni ni pred kim osim pred Allahom i da sve druge obrede upućujemo i usmjeravamo samo Allahu. To je smisao i značenje Allahovih riječi: "Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo!" (El-Fatiha, 5).
Vrste ibadeta (obožavanja)
S obzirom na to da monoteizam u obožavanju -- tevhidul-uluhijje podrazumijeva izdvajanje Svevišnjeg Allaha u svim vidovima obožavanja tako da se svi oblici ibadeta usmjere isključivo Njemu i nikom drugom, prevashodno je važno poznavati oblike i vrste ibadeta. Ibadet, u širem smislu, sveobuhvatni je naziv za sve što Allah voli i čime je zadovoljan, od riječi i djela, bila ona skrivena unutar nas, u našim dušama, ili se vidjela na našim udovima. (Vidjeti: Ibn Tejmijja Tekijjuddin b. Abdusselam, Medžmuul-fetava, 10/149) Iz ove definicije može se razumjeti da ibadet biva u srcu, na jeziku i djelu. Srčani ibadeti su naši unutrašnji osjećaji, koji ispunjavaju dušu.
Primjer srčanog ibadeta je ljubav. Kada čovjek voli Svevišnjeg Allaha, on time čini ibadet. Međutim, ako bi nekog drugog volio kao što voli Allaha ili više od toga, zapao bi u širk. Tome svjedoči kur'anski ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: "Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha" (El-Bekara, 165). Svojstvo idolopoklonika je da izjednače druge sa Allahom u svojoj ljubavi, dok vjernici Allaha vole više od svega. Voljeti Allaha ne negira prirodni osjećaj ljubavi, kao što je ljubav prema majci, djeci, supruzi, domovini itd. Međutim, od vjernika se traži da njegova ljubav prema Allahu bude iznad svake druge ljubavi i da ništa ne voli kao što voli Allaha. Allah prijeti onima koji daju prednost ovosvjetskim vrijednostima i uzdižu ih iznad ljubavi prema Allahu i kaže: "Reci: 'Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate -- miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na Pravi put'" (Et-Tevba, 24).
Strah je, također, oblik srčanog ibadeta. Vjernik se nikog ne boji kao što se boji Allaha. Onaj ko smatra da mu pojedina stvorenja mogu nanijeti štetu svojom voljom i snagom, bez obzira na Allahovu odredbu, moć i vlast, te se zbog toga njih boji kao što se strahuje od Allaha, počinio je širk. Svevišnji Allah kaže: "Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro -- pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je." (Junus, 107)
Ostvarenje ove vrste tevhida čini čovjeka slobodnim, ne boji se nikog osim Allaha, i samo se uzda u Allaha. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetujući svog amidžića Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kaže: "O mladiću, poučit ću te riječima: Čuvaj Allaha, On će tebe čuvati. Čuvaj Allaha, naći ćeš Ga pred sobom. Kada moliš, moli Allaha, a kada tražiš pomoć, traži je od Allaha. Znaj, kada bi se cijeli svijet sabrao da ti kakvu korist pribavi, koristit će ti samo onoliko koliko ti je Allah propisao. Ako bi se pak sabrali da ti kakvu štetu nanesu, štetit će ti samo onoliko koliko ti je Allah propisao. Pera su podignuta, a tinta se osušila." (Tirmizi, br. 2516. Hadis je hasen-sahih.)
Primjer verbalnog ibadeta koji se čini jezikom jeste dova, istigfar -- traženje oprosta, slavljenje i veličanje Allaha, učenje Kur'ana i sl. Uzvišeni kaže: "Gospodar vaš je rekao: 'Dove Mi upućujte, Ja ću vam se odazvati! Zbilja, oni koji se ohole da Mi ibadet čine -- ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.'" (El-Mu'min, 60) U ovom ajetu Uzvišeni Allah naređuje da Mu se upućuju dove, a potom to djelo -- dovu naziva ibadetom i kaže: "oni koji se ohole da Mi ibadet čine". Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učeći ovaj ajet, govorio bi: "Dova, to je ibadet." (Ahmed, Musned, br. 18352; Ebu Davud, Sunen Ebi Davud, br. 1479; Tirmizi, br. 2969. Hadis je hasen-sahih.)
Primjeri ibadetske aktivnosti na djelu jesu svi tjelesni ibadeti, kao što su namaz, post, tavaf oko Kabe, prinošenje žrtve i tome slično, kao i svi materijalni ibadeti, poput zekata i milostinje. (Vidjeti: Ibnul-Kajjim Muhammed b. Ebu Bekr, Medaridžus-salikin bejne menazili ijjake na'budu ve ijjake nestein, 1/120; Abdulah b. Abdulaziz el-Džibrin, Teshilul akidetil-islamijja, 67)
Sve vrste ibadeta usmjeravaju se i upućuju isključivo Svevišnjem Allahu, a uputiti ih nekom drugom je najveći grijeh -- širk. Uzvišeni Allah kaže: "Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan." (En-Nisa, 116)
Monoteizam u obožavanju znači da čovjek spozna, prizna i čvrsto vjeruje da je Allah jedino božanstvo koje se s pravom obožava, da svojstva božanstvenosti ne posjeduje niko od stvorenja i da se svi vidovi ibadeta upućuju samo Allahu jedinom. Molitva, kojom se čovjek skrušeno obraća i traži, kroz koju ispoljava svoju nadu i vjeru da Onaj Koga tim riječima priziva čuje njegov govor i u stanju je udovoljiti njegovoj potrebi, srž je ibadeta. Stoga se dova upućuje samo Allahu i niko drugi mimo Allaha ne moli se dovom. Prema tome, zabluda je i vid širka tražiti nešto od stvari koje samo Allah daje od nekog drugog mimo Allaha. Primjer za to je da čovjek traži od nekog za koga vjeruje da je Allahu blizak, bio to melek ili dobri čovjek -- evlija, da mu podari potomstvo, sreću u životu, da ga zaštiti od nedaća i tome slično, jer to je samo u Allahovoj ruci, samo Allah to daje, samo Allah o tome odlučuje i niko Mu u tome nije saučesnik. Štaviše, niko se za to kod Allaha ne može za drugog zauzimati osim ako to Allah ne dozvoli i ako je zadovoljan onim ko se zauzima i onim za koga se zauzima. Svevišnji Allah kaže: "A koliko na nebesima ima meleka čije posredovanje nikome neće biti od koristi, sve dok Allah to ne dozvoli onome kome On hoće i u korist onoga kojim je zadovoljan." (En-Nedžm, 26) Dakle, oni koje mimo Allaha prizivaju nisu u mogućnosti, bez Allahove dozvole, zauzimati se za nekog, a kako tek da budu u mogućnosti sami po sebi nekom koristiti. Traženje nečeg od onog što samo Allah posjeduje od drugih mimo Allaha je širk i idolatrija, jer se time od drugog traži ono što samo Allah daje i tako se drugi čini Allahu ravnim i time se drugi mimo Allaha obožava.
Monoteizam u obožavanju obuhvata i vjerovanje da samo Allahu pripada sudstvo i propisivanje vjerozakona. Dozvoljeno je samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je samo ono što je On zabranio, vjerom se smatra isključivo ono što je On kao vjeru propisao, a samo se Allahu smije biti apsolutno pokoran, predan i poslušan. Govoreći o značenju kur'anskog ajeta: "Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje" (Et-Tevba, 31), Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Oni se njima nisu klanjali, ali jesu kad bi im oni nešto (što je zabranjeno) dozvolili, smatrali to dozvoljenim, a kad bi im nešto (što je dozvoljeno) zabranili, smatrali bi to zabranjenim." (Tirmizi, br. 3095. Hadis je hasen po ocjeni šejha Albanija.)
Dokazi nužnosti monoteizma u obožavanju
Monoteizam u obožavanju višestruko je potvrđen brojnim kur'anskim ajetima, koji se mogu klasificirati u nekoliko vrsta.
Prva vrsta: Ajeti kojima se obavezuju oni koji prihvataju monoteizam u gospodarenju -- tevhidur-rububijje da prihvate monoteizam u obožavanju --tevhidul-uluhijje.
Na mnogo mjesta u Kur'anu govori se o tome da samo Stvoritelj zaslužuje da se obožava, jedino Onaj Ko je čovjeku darovao sve blagodati koje ima zaslužuje da se obožava i niko drugi. Svevišnji Allah kaže: "O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, Koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali; Koji vam je Zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem; Koji s neba spušta kišu i čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas. Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!" (El-Bekara, 21--22) Ovim ajetom Svevišnji Allah zabranjuje da Mu se neko čini ravnim i da se neko drugi mimo Njega obožava, jer kao što On nema sudruga u stvaranju ljudi, u davanju opskrbe, u vlasti i upravljanju, isto tako ljudi treba samo Njemu da usmjeravaju svoje obrede, da samo Njega obožavaju i nikog Mu od Njegovih stvorenja ne čine ravnim. Ovim i sličnim ajetima, Svevišnji Allah navodi one koji priznaju monoteizam u gospodarenju -- tevhidur-rububijje da priznaju i monoteizam u obožavanju -- tevhidul-uluhijje, jer ako priznajete da je Allah stvoritelj svega, da vam On opskrbu daje, da samo On svim upravlja i vlada, onda samo Njega obožavajte i ne prizivajte druge mimo Njega koji vam, ionako, ne mogu pomoći.
Druga vrsta: Ajeti koji govore o stvarnosti lažnih božanstava i njihovoj nemoći, čime se potvrđuje da nisu dostojna obožavanja.
Sve osim Allaha stvoreno je, Allahu potčinjeno, ne vlada i ne upravlja. To su svojstva lažnih božanstava i kao takva nisu dostojna da se obožavaju. Mnoštvom ajeta Svevišnji Allah otkriva stvarno stanje svih onih koje mimo Njega obožavaju i ukazuje na njihovu nemoć da bilo kakvu korist pribave ili da bilo kakvu nedaću otklone na ovom i budućem svijetu, kako bi ljudi shvatili koliko je besmisleno obožavati druge mimo Njega. Uzvišeni Allah kaže: "Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju od sebe neku štetu otkloniti ni sebi kakvu korist pribaviti i koja nemaju moći život oduzeti, život dati niti oživiti." (El-Furkan, 3) Ovim i sličnim ajetima Svevišnji Allah upućuje ukor idolopoklonicima, kao i svima koji nešto drugo mimo Allaha obožavaju, precizno im ukazujući na grešku u njihovom postupku, jer njihova božanstva koja obožavaju ništa ne stvaraju, naprotiv i sama su stvorena, a pored toga ona nisu u stanju sama sebi kakvu korist pribaviti niti od sebe kakvu štetu otkloniti, kao što u njihovoj ruci nije život, ni smrt ni proživljenje nakon smrti, a onaj ko je opisan ovakvim svojstvima ne zaslužuje da bude obožavan.
U drugom ajetu Svevišnji Allah kaže: "Reci: 'Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima -- ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti.'" (El-Isra, 56) Ovim ajetom Svevišnji Allah ukazuje na nemoć svih onih koje mimo Njega prizivaju, svejedno bili to meleki, džini, ljudi, idoli ili bilo šta drugo, ako Allah nešto želi, oni to nisu u stanju promijeniti, nisu u stanju od njih odagnati nedaću koja ih snađe, jer samo Allah određuje i niko nije u stanju promijeniti Njegovu odredbu. Zbog toga nije dozvoljeno usmjeriti bilo koji vid obožavanja onima koji su nemoćni, jer obožavanja je dostojan samo onaj ko je svemoćan.
Pored nemoći lažnih božanstava na ovom svijetu, na budućem svijetu odreći će se onih koji su ih obožavali i još im više povećati propast. Na to upućuju sljedeći ajeti: "A na Dan kad ih sve sakupimo, reći ćemo onima koji su Allahu druge ravnim smatrali: 'Stanite, i vi i božanstva vaša!' -- pa ćemo ih razdvojiti; a božanstva njihova će reći: 'Niste se vi nama klanjali'" (Junus, 28); "A oni kojima se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali. I niko te neće obavijestiti kao Onaj Koji zna" (Fatir, 13--14).
Treća vrsta: Ajeti koji podsjećaju višebošce na monoteizam, koji se krije u njima samima.
Kada se idolopoklonici nađu u nevolji, kada pomisle da je stigao kraj, zaboravljaju svoja lažna božanstva i prizivaju istinskog Boga, Stvoritelja Svevišnjeg. Allah ih podsjeća na to da, kao što Mu se iskreno obraćaju u teškoći, trebaju Mu se iskreno obraćati i u blagostanju: "On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: 'Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!' A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovome svijetu uživali -- samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!" (Junus, 22--23)
Četvrta vrsta: Ajeti kojima se od idolopoklonika traži da donesu dokaz koji bi opravdao obožavanje drugih mimo Allaha.
Jedan od načina kojima Svevišnji Allah ukazuje na apsurd obožavanja drugih mimo Njega jeste nepostojanje argumenta na koji bi se mušrici mogli pozvati u svom obožavanju lažnih božanstava. Svevišnji Allah, pozivajući idolopoklonike da donesu argument koji bi legalizirao njihove postupke, ako ga mogu naći, kaže: "Reci: 'Kažite vi meni ili pokažite mi šta su stvorili na Zemlji i da li imaju ikakva udjela u nebesima oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate? Donesite mi Knjigu objavljenu prije ove ili samo kakav ostatak znanja, ako istinu govorite'" (El-Ahkaf, 4). Međutim, oni u tome samo slijede svoje pretke i oslanjaju se na puke pretpostavke. Uzvišeni Allah kaže: "U Allahovoj vlasti su svi na nebesima i na Zemlji. A oni koji se pored Allaha božanstvima klanjaju, povode se samo za pretpostavkama i samo uobražavaju." (Junus, 66) Vlast nebesa i Zemlje je u Allahovoj ruci, a mušrici obožavaju lažna božanstva koja nemaju nikakvog udjela u gospodarenju svijetom, a u tome se ne mogu pozvati ni na kakav dokaz osim što se povode za neutemeljenim pretpostavkama, lažima i izmišljotinama.
Peta vrsta: Ajeti kojima Svevišnji Allah podsjeća da Njemu pripada sud na ovom i budućem svijetu i da je naredio da se samo On obožava.
Dozvoljeno je ono što Allah učini dozvoljenim, a zabranjeno je ono što On zabrani, samo On o tome odlučuje, a On je naredio da se samo On obožava i zabranio je da se obožavanje usmjeri nekom drugom mimo Njega. Svevišnji Allah kaže: "Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (Jusuf, 40) Isto tako, objasnio je da su oni koji druge osim Allaha obožavaju u najvećoj zabludi: "Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni" (El-Ahkaf, 5), i ukazao je na kobne posljedice obožavanja drugih mimo Allaha i da takve čeka propast. U suri Eš-Šuara Svevišnji Allah kazuje o vjerovjesnicima i njihovim narodima koje su pozivali u monoteizam, a oni su to odbijali te ih je Božija kazna neizostavno stizala. Na kraju svakog kazivanje Uzvišeni Allah nas poziva da o tome razmislimo i kaže: "To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, silan i milostiv" (Eš-Šuara, 190--191).
Šesta vrsta: Ajeti koji ukazuju na konsenzus svih nebeskih knjiga da jedino Allah zaslužuje da bude obožavan.
Svi poslanici redom došli su sa identičnom misijom: da se iskreno Allah obožava i da se svi ibadeti i svi obredi upućuju samo Njemu. Svevišnji Allah kaže: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!'" (En-Nahl, 36). Iako su poslanici živjeli u različitim vremenima i na različitim mjestima, jednoglasno su pozivali da se samo Allah obožava i zabranjivali širk i višebošstvo, a to je još jedan dokaz nužnosti da se samo Allah obožava.
Korelacija monoteizma u obožavanju, gospodarenju i Allahovim lijepim imenima i savršenim svojstvima
Tri vrste monoteizma: u gospodarenju, u svojstvima i lijepim imenima, i u obožavanju, međusobno su povezane, jedna drugu dopunjavaju i jedna bez druge ne koriste. Međutim, monoteizam u obožavanju implicira druge dvije vrste tevhida, jer kada neko sve svoje ibadete usmjerava samo Allahu, on to čini jer vjeruje da je Allah apsolutni gospodar, vjeruje da On svim upravlja, svim vlada i sve određuje, a to je srž tevhida u gospodarenju, i vjeruje da je Allah Svojim unikatnim svojstvima savršenstva dostojan da bude obožavan, a to je suština tevhida u atributima. S druge strane čovjek može biti monoteist u gospodarenju i priznati da je Allah jedini tvorac, ali da pored toga drugima mimo Allaha upućuje svoje ibadete. Tako, naprimjer, mekanski idolopoklonici, koje je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao u islam, nisu vjerovali da postoji više stvoritelja i gospodara svijeta, naprotiv vjerovali su da je stvoritelj samo jedan, ali su činili širk tako što su pored Allaha druge obožavali, nadajući se da će ih ti drugi približiti Allahu. Govorili su: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" (Ez-Zumer, 3). Oni su, dakle, bili idolopoklonici jer nisu ostvarili monoteizam u obožavanju. Pored Allaha, za Kojeg su vjerovali da je stvoritelj i vladar svijeta, oni su druge obožavali.
Tevhid u rububijjetu -- gospodarenju, kao i tevhid u Božijim atributima ukazuje na tevhid u uluhijjetu -- obožavanju, jer samo onaj ko stvara, vlada, upravlja, daruje život i smrt i niko Mu u tome nije saučesnik, samo On zaslužuje da se obožava. Isto tako, samo onaj ko je potpun i savršen u svom biću i svojim djelima zaslužuje da bude obožavan. Tako su ove dvije vrste tevhida putokaz ka tevhidu u obožavanju.
S druge strane gledano, monoteizam u atributima i lijepim imenima implicira tevhid u obožavanju, jer monoteizam u atributima i lijepim imenima baziran je na potvrdi Allahovih lijepih imena i savršenih svojstava i da je On u tome unikatan i jedinstven. Jedno od tih imena i svojstava je Ilah, tj. Bog, Onaj Ko se obožava, kao i ime Allah, koje se odnosi isključivo na Stvoritelja svjetova. Ostvariti monoteizam u pogledu ovog imena podrazumijeva obožavati samo Allaha, jer samo On je istinsko božanstvo koje se s pravom obožava.
Značaj monoteizma u obožavanju
Sve vrste ibadeta usmjeriti samo Allahu temelj je vjere islama i njegov najveći cilj i intencija. To je primarna svrha stvaranja stvorenja i prvi imperativ svim ljudima. Svevišnji Allah kaže: "Džine i ljude stvorio sam samo zato da Me obožavaju." (Ez-Zarijat, 56) Izdvajati Svevišnjeg Allaha u ibadetu suština je poslanice svih vjerovjesnika, svrha slanja poslanika i objavljivanja nebeskih knjiga. Uzvišeni Allah kaže: "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: 'Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'" (El-Enbija, 25) U suri Hud, Svevišnji Allah kazuje o prijašnjim vjerovjesnicima: Nuhu, Hudu, Salihu i Šuajbu, i kako je svaki od njih govorio svom narodu: "O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?" (Hud, 50--84).
S obzirom na to da se oni koji istinski Allaha obožavaju po ovoj vrsti tevhida razlikuju od idolopoklonika i da je ovaj dio tevhida srž riječi "la ilahe illallah" (nema boga osim Allaha) nalazimo da je ovoj vrsti tevhida u časnom Kur'anu posvećena posebna pažnja. Tako reći, svi kur'anski ajeti vezani su za ovu vrstu tevhida, jer kur'anskim ajetima naređuje se monoteizam u obožavanju, ili neko od njegovih prava, ili se zabranjuje ono što je njemu suprotno, ili se uspostavlja dokaz ove vrste tevhida ili se govori o nagradi na ovom i na budućem svijetu onima koji ostvare ovu vrstu tevhida ili o prijetnji i kazni onima koji naruše ovu vrstu tevhida. (Afaf Hasan Muhtar, Kitabut-tevhid, str. 121--144)
Na značaj monoteizma u obožavanju i opasnost širka i usmjeravanja ibadeta drugima mimo Allaha ukazuje i činjenica da islam preventivno zabranjuje sve što vodi ili može odvesti ka širku. Primjer za to jeste zabrana glorificiranja dobrih ljudi nakon njihove smrti podizanjem zdanja i mauzoleja na njihovim kaburovima i obavljanje namaza na tim mjestima, jer to postepeno vodi ka veličanju i svetkovanju tih kaburova i mrtvih u njima. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako su neke supruge Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njemu spomenule crkvu koju su vidjele u Abesiniji. One su pričale o njenoj ljepoti i raznim slikama u njoj, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podigao glavu i rekao: "To su oni koji, kada im umre dobar čovjek, sagrade mu na grobu bogomolju i potom u njoj naslikaju te slike. Oni su kod Allaha najgora stvorenja" (Buharija, br. 1341). Moguće je da na početku motiv gradnje ovakvih zdanja bude spomen na te čestite ljude, kako bi u tome bila inspiracija živima da budu aktivniji u ibadetu kad god bi se prisjetili tih čestiti ljudi, ali nakon toga dolaze nove generacije kojima priđe šejtan i kaže: "Ovo mjesto izgrađeno je upravo zato da bi se od vlasnika ovog kabura tražile potrebe, jer je on čestit i bogobojazan čovjek!" Ako mu se u tome odazovu, zapast će u širk, a ako se toga uspiju sačuvati, šejtan će ih navesti da kod tog mjesta klanjaju i dove, vjerujući u posebnost i svetost tog mjesta, čime će zapasti u novotariju koja vrlo lako može odvesti u širk. Stoga je sve spomenuto islam preventivno zabranio. (Abdulkerim el-Hudejr, Šerhu-umdetil-ahkam, 19/21)