Islam podstiče vjernike da budu iskreni u riječima i djelima, da zauzimaju jasne stavove i budu postojani u principima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima (istinoljubivima).” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 119) S druge strane, upozorava na prevrtljivost i mijenjanje stavova shodno dunjalučkim interesima i ličnim prohtjevima, ubrajajući to u osobine munafika. Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu, munafici nastoje prevariti Allaha, ali On vara njih. Kada ustaju da namaz obave, lijeno ustaju, i to samo da bi se pred svijetom pokazali, a Allaha samo malo spominju. Neodlučni su uz koga će pristati: uz ove ili uz one. A onome koga Allah u zabludi ostavi, ti nećeš naći načina da ga na Pravi put uputiš.” (Prijevod značenja En-Nisa, 142-143) Šejh Ibn Sa‘di kaže: “Ova negativna svojstva skreću nam pažnju na to da se vjernici, kako svojom vanjštinom tako i nutrinom, odlikuju njihovom suprotnošću, odnosno, osobinama istinoljubivosti i iskrenosti.”
Nažalost, neki ljudi se ne odlikuju postojanom ličnošću i vlastitim stavom, te su najsličniji vodi koja poprima boju posude u kojoj se nalazi. Kada ovakvi sjede sa vjernicima, prikazuju se kao vjernici i čestiti, te kritiziraju one koji se ne pridržavaju vjere, a kada sjede sa grješnicima, izražavaju svoje slaganje s njihovim ponašanjem i riječima, a možda se čak i ismijavaju sa vjernicima i omalovažavaju ih. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na ovakvo ponašanje, naročito ako je popraćeno nemimetom (prenošenjem tuđih riječi s negativnim namjerama i pobudama) ili gibetom (ogovaranjem) ili činjenjem smutnje na drugi način. Bilježe dva šejha Buharija i Muslim da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kazao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Vidite da su ljudi poput minerala. Oni koji su bili najbolji (dok su bili) u neznaboštvu, najbolji su i u islamu, ako postanu učeni. Vidite da je najbolji čovjek u ovom poslu (upravljanja) onaj koji ga je najviše prezirao, i vidite da je najgori čovjek onaj koji je sa dva lica, koji dolazi jednima sa jednim licem, a drugima sa drugim licem.'“ (Sahihul-Buhari, broj 3493 i 3494)
Šejh El-Badži objašnjava razloge zašto je ovakva osoba nazvana “čovjek sa dva lica”: “Opisan je tako jer ode kod jedne skupine ljudi pa im se umiljava, hvali ih i izražava zadovoljstvo s njihovim riječima i djelima, a kada od njih ode njihovim oponentima, pred njima pokazuje mržnju prema prvima, ružno govori o njima i kritizira njihove riječi i djela.”
El-Kurtubi ide još dalje ubrajajući ovo u stanje munafika. Kurtubi kaže: “Čovjek sa dva lica je najgori čovjek zato što je njegovo stanje poput stanja munafika: lažima i neistinama nastoji se dodvoriti drugima i tako unosi smutnju među ljude.”
Njegovo mišljenje podržava i imam En-Nevevi koji kaže: “Čovjek sa dva lica je čovjek koji pred svakom skupinom pokazuje ono što im odgovara i pokazuje neslaganje sa njihovim oponentima, a takvo ponašanje je nifak, očita laž i obmana, te varka koja im omogućuje uvid u tajne obje skupine, i to spada u zabranjeno ulagivanje.“
O opasnosti ove negativne osobine dovoljno govori upozorenje na tešku kaznu. Naime, Ammar, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko na dunjaluku bude imao dva lica, na Sudnjem danu će imati dva jezika od vatre.” (Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu, a šejh El-Albani ga je ocijenio sahihom)
To je zato što je kazna od iste vrste od koje je nedjelo, kao što objašnjava šejh Muhammed Šemsulhakk el-Azim-abadi, autor djela Avnul-Ma’bud (komentara na Sunen Ebu Davuda) koji kaže: “Znači: pošto je jednima pokazivao jedno lice, a drugima drugo, unoseći smutnju, dobit će dva jezika od vatre jer je na dunjaluku svakoj skupini pričao drugačijim jezikom.”
U ovom slučaju svejedno je radi li se o skupovima običnih ljudi ili velikodostojnika i vlastodržaca, propis je isti. Neki ljudi rekli su Ibn Omeru, radijallahu anhuma: “Kada uđemo kod svojih vladara, govorimo suprotno onome što govorimo kada izađemo od njih”, a on im reče: “Mi smo to smatrali nifakom.” (Hadis bilježi Buhari u svome Sahihu u Kitabul-ahkam, bab: Ma jukrehu min sena'is-Sultan ve iza haredže kale gajre zalik)
Hafiz Ibn Hadžer spominje druge predaje u kojima su ovi rekli Ibn Omeru, radijallahu anhuma: “Mi sjedimo sa našim vođama, pa kad oni spomenu nešto za što znamo da nije tačno, ipak to potvrdimo”, a Ibn Omer, radijallahu anhuma, rekao im je: “Mi smo to smatrali nifakom, a ne znam kako vi gledate na to.”
Nažalost, neki ljudi se upravo tako ponašaju: kada se nađu pred vladarima ili odgovornim licima, hvale ih i ulizuju im se, a kada odu od njih, omalovažavaju ih i ogovaraju, i spominju ih po ružnom. Ovakve treba upitati: zašto im nisi uputio savjet nasamo kada si već bio s njima i tako ispunio emanet savjetovanja muslimanskih vođa i muslimana općenito? Da li se zbog kukavičluka i dvoličnjaštva slažeš sa društvom s kojim sjediš i bojiš im se suprotstaviti i principijelno braniti istinu?
Između hipokrizije i kurtoazije
Ali, trebamo napraviti razliku između prevrtljivosti i neprincipijelnosti u stavovima, što je hipokrizija, i između mudrog i blagog odnosa prema ljudima radi popravljanja stanja, što je kurtoazija. Ebu Hatim el-Busti rekao je: “Razuman čovjek će biti kurtoazan u komunikaciji sa ljudima, ali neće biti hipokrit, jer kurtoazija je milosrđe, a hipokrizija grijeh.”
En-Nevevi je rekao: “To je pohvalno u slučaju onoga koji želi izmiriti dvije skupine.” Ibn Hadžer o razlici između laskanja koje je hipokrizija i laskanja iz kurtoazije, prenosi da su učenjaci rekli: “Ružno je kada čovjek pred svakom skupinom hvali njihove postupke, a kudi postupke one druge i ružno govori o njoj, a pohvalno je ako pred svakom skupinom pravda onu drugu i govori ono što može doprinijeti njihovom međusobnom pomirenju, prenoseći koliko god može ono što je lijepo kod svake skupine, a pokrivajući ono što ne valja.”
Govoreći o razlici između kurtoaznog laskanja i hipokritskog ulagivanja, Ibn Kajjim kaže: “Kurtoazno laskanje je pohvalna osobina, a hipokratsko ulagivanje je pokuđena. Razlika je u tome što je prvo pokazivanje ljubaznosti prema čovjeku da bi ga se privoljelo na istinu ili odvratilo od neistine, a hipokrit se ulaguje čovjeku pokazujući i podržavajući ga u njegovoj zabludi i strastima. Kurtoazija je osobina vjernika, a hipokrizija munafika. Razlika između to dvoje je kao razlika u postupku dvojice ljudi prema čovjeku koji ima ranu koja ga boli: prvi je samilosni ljekar koji se najprije upozna sa stanjem rane, potom mu ublažava bol, a kada nadođe, s lahkoćom je rasiječe te izvadi ono što je u njoj (gnoj i sukrvicu), zatim mu na ranu stavlja adekvatne mehleme da bi spriječio njeno širenje, i nastavlja sa liječenjem mehlemima dok rana ne zaraste, zatim na nju pospe pudera koji će izvući vlažnost rane te priveže zavojem; drugi je kao čovjek koji ovome kaže: ‘Ma nije to ništa. Samo ti nju zamotaj krpom da se ne vidi i ne zamaraj se više time’, a rana se nastavi širiti i pogoršavati te prouzrokuje veliku štetu.”
Bilježi El-Buhari u svome Sahihu u poglavlju Ljubaznost prema drugima, da je Ebu Derda’, radijallahu anhu, rekao: “Mi se nekim ljudima kesimo u lice, a naša ih srca proklinju.” Ibn Hadžer je rekao: “Kesiti se znači pokazati zube, a (u arapskom jeziku) ovaj se izraz najčešće koristi za smijanje.”
Nakon navođenja Ebu Derda’ovih, radijallahu anhu, riječi, El-Buhari navodi hadis od Urve ibn Ez-Zubejra da je Aiša, radijallahu anha, kazala: “Jedan je čovjek zamolio da ga primi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je (Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem) rekao: ‘Pustite ga neka uđe. Nevaljalog li sina plemena! Nevaljalog li brata plemena!’ Kada je ušao, govorio mu je blagim riječima, pa sam rekla: ‘Allahov Poslaniče, rekao si što si rekao, a onda si mu govorio blagim riječima?’
‘Aiša’, reče on, ‘kod Allaha je najgori onaj čovjek kojeg drugi napuste, ili kojega se drugi klone čuvajući se njegove nepristojnosti.’” (Sahihul-Buhari, broj 6131)
Ibn Bettal je rekao: “Kurtoazija je osobina vjernika. Ona podrazumijeva da prema ljudima budeš susretljiv, obraćaš im se s blagošću bez zajedljivih riječi, i to je jedan od najjačih uzroka zbližavanja. Griješe oni koji misle da je kurtoazija isto što i hipokritično ulagivanje. Kurtoazija je pohvalna, dok je ulagivanje pokuđeno, a razlika je u tome što hipokrit pokazuje jedno, a krije drugo. Učenjaci objašnjavaju da je hipokrizija povlađivanje grješniku odobravanjem onoga što radi umjesto kritiziranjem, a kurtoazija je blagost u podučavanju neznalice i savjetovanju grješnika kroz ljubaznost u riječima i djelima. To je naročito pohvalno ako je njegovo pridobijanje korisno.”
Musliman je dužan biti iskren u odnosu prema svome Gospodaru, prema samome sebi i prema drugima, principijelan i postojan u stavovima, mudar u da‘vi, pravilno koristeći odlučnost i blagost, razlikujući otvorenost od bezobrazluka, ispravno vagajući između koristi i štete, objedinjujući znanje i postupanje po njemu. Zaista Uzvišeni Allah nadahnjuje uspjehom i hajrom.
Autor: dr. Velid Halid er-Rebi’
Preveo: Abdullah Nasup