Najsjevernija država Afričkog roga jeste Eritreja. Ona se nalazi u sjeveroistočnoj Africi na obali Crvenog mora. Sa sjeverozapada graniči sa Sudanom, na jugu sa Etiopijom i sa Džibutijem na jugoistoku. U ovom tekstu donosimo sažet prikaz povijesti i stanja naroda u ovoj državi za koju mnogi nisu čuli, ali koja igra veliku ulogu u migrantskim krizama u zadnjih nekoliko godina.
Demografija
Broj stanovnika u Eritreji iznosi oko 6 miliona. (CIA Factbook)
Što se tiče demografske slike, nema povjerljivih podataka, procjene postotka muslimana kreću se otprilike od 35% do otprilike više od 50%. Skoro svi koji se izjašnjavaju kao muslimani su sunnije. Od 1931. godine nije urađen povjerljiv cenzus, tako da je demografsko stanje predmet nagađanja i kalkulacija. Kršćani predstavljaju skoro sav ostatak stanovništva. Većina njih su ortodoksi. Najveća etnička grupa jeste Tigrinja i oni su većinom kršćani, a muslimani većinom pripadaju etničkoj grupi Tigre, a druge etničke grupe u kojima ima veliki broj muslimana jesu Saho, Rašaida i Afar. Jezici koji se najviše koriste su tigrinja i arapski.
Ekonomija
Eritreja se ubraja u najsiromašnije zemlje na svijetu. Veliki dio ekonomije bazira se na poljoprivredi i ribolovu. Samo otprilike desetina zemlje je obradiva, šume ima oko 6% od ukupne površine, ima nekih ruda, kao što su zlato, dijamanti, cink, bakar, sol, i moguće je da ima i nafte i prirodnog gasa, ali ovo nije još dovoljno istraženo.
Povijest
Ime Eritreja povezano je sa starogrčkim nazivom za Crveno more “Erytrha thalassa”. Arheološki pronalasci pokazuju da su ljudi bili veoma dugo prisutni na ovim prostorima.
Mali broj muslimana u ovoj je regiji bio prisutan od ranog islamskog perioda kad su prvi muhadžiri došli usljed nepodnošljivih pritisaka i zlostavljanja mušrika u Meki. Godine 1517. Osmanlije su zauzele sve sjevernoistočne predjele današnje Eritreje. Teritorija je bila nazvana Habešijski vilajet, Massava je bila glavni grad nove provincije. Kad je ovaj grad postao od sekundarne važnosti, Džedda je postala administrativni glavni grad i tako je ostalo do ranog 19. stoljeća. (Siegbert Uhlig, 2005. Encyclopaedia Aethiopica: D-Ha. Otto Harrassowitz Verlag)
Za vreme Osmanlijskog hilafeta neke trupe osmanlijske vojske 1578. pokušale su zauzeti i zadržati visoravni na području današnje Eritreje, ali usljed otpora i slabih ambicija da se napreduje, te trupe su se vratile na niže predjele bliže moru i napustile su regiju 1872. godine kad je ova regija postala italijanska kolonija. (Jonathan Miran, Red Sea Citizens: Cosmopolitan Society and Cultural Change in Massawa. Indiana University Press)
Granice današnje Eritreje uspostavljene su za vrijeme “otimanja za Afriku”, tj. u periodu kad su se razne evropske sile otimale za djelove Afrike s ciljem kolonijaliziranja i iskorištivanja raznih resursa. Krajem 19. stoljeća sultan Džibutija prodao je okolicu zaljeva Aseba italijanskoj firmi Rubattino Shipping Company. (Chisholm, Hugh, ed. 1911. Eritrea. Encyclopædia Britannica. 9 (11th ed.). Cambridge University Press.)
Uloga Italije
Ova regija služila je kao stanica za utovar uglja za brodove koji su plovili rutama koje su nastale otvaranjem Sueckog kanala u Egiptu. Prvi Italijani došli su 1880. godine. (Ibid.)
U vakuumu koji je nastao 1889., usljed smrti vladara Johanesa IV, general Oreste Baratieri zauzeo je visoravni i Eritrejsku obalu i tako je Italija proglasila utemeljenje nove kolonije Italijanska Eritreja. Kralj Menelik, koji je vladao današnjom Etiopijom, sklopio je sporazum sa Italijom priznavajući italijansku okupaciju zemlje svojih rivala kroz historiju, a zauzvrat je dobio finansijsku pomoć i pristup oružju i municiji iz Evrope. (Ibid.) Ovo su bitna odvijanja za sukob koji će nastati između Eritreje i Etiopije tokom 20. stoljeća i ove dvije zemlje su stari rivali do dan-danas.
Godine 1888. italijanska vlada pokrenula je prve razvojne projekte u novoj koloniji. Jedan od prvih infrastrukturnih projekata bila je izgradnja pruge između Asmare, glavnog grada, i mjesta Massava. Mnogo je uloženo i u agrarski sektor. Mnogi Eritrejci postali su radnici u državnom sektoru, a mnogi su postali vojnici i služili su u ratu u Libiji između osmanlijske vlasti i Italije i poslije u ratovima između Etiopije i Italije. U relativno kratkom roku otvoreno je mnogo fabrika, broj Italijana koji su doselili u nekoliko se godina povećao na 75.000. (Woldeyesus, Winta. Italian administration in Eritrea. Eritrea Ministry of Information)
Benito Mussolini došao je na vlast 1922. godine, prvo je bio premijer pa je nakon toga proglasio diktaturu. Za Italijansku Eritreju i cijelu regiju oko Eritreje imao je posebne planove. Proglasio je “Italijansku Istočnu Afriku” u svjetlu imperijalne ekspanzije koja je nazvana “Nova Rimska Imperija”. Eritreja je izabrana da bude industrijski centar Italijanske Istočne Afrike. (Italian Industrial Enterprises. dankalia.com)
Velike sile dodjeljuju Eritreju Etiopiji
Tokom 1941. godine, Britanci su istjerali Italijane i preuzeli vlast u Eritreji. Pošto nije bilo nekih dogovora između saveznika po pitanju statusa Eritreje, Britanci su ostali vladati do 1950. Neki tvrde da su Britanci predložili da Eritreja bude podijeljena putem vjerske linije i da jedan dio pripadne Sudanu, a jedan Etiopiji. Pedesetih godina prošlog vijeka, etiopski feudalni vladar Haile Selassie htio je da aneksira Eritreju i Italijanski Somaliland. U jednom pismu Ujedinjenim nacijama, on je položio zahtjev na obje teritorije. (Habte Selassie, Bereket. Eritrea and the United Nations. Red Sea Press.)
U UN-u su nastavljene rasprave o statusu bivših italijanskih kolonija, Britanci i Amerikanci su preferirali da se cijela Eritreja, osim zapadne provincije, dadne Etiopiji kao nagrada za podršku u Drugom svjetskom ratu, jer Etiopljani su se borili protiv Italijana. Eritrejske stranke su konsistentno tražile od UN-a da se održi referendum o pitanju suvereniteta Eritreje.
Nakon usvajanja Rezolucije UN-a 390A(V) u decembru 1950. godine Eritreja je stavljena u federaciju sa Etiopijom. U praksi to je značilo da te dvije zemlje budu povezane kao federacija koja je pod suverenitetom vladara Etiopije. Eritreja je mogla imati svoju administraciju i sudstvo, zastavu i kontrolu nad unutrašnjim poslovima, kao što su policija, administracija i porezni sistem. A federalna vlada je kontrolisala vanjske poslove, odbranu, finansije i transport. Rezolucija se nije obazirala na želju Eritrejaca da budu samostalni, nego im je dala neku vrstu autonomije.
Borba za nezavisnost
Godine 1958. jedna skupina Eritrejaca osnovala je Eritrean Liberation Movement (ELM, Eritrejski pokret oslobođenja). Organizacija se sastojala od studenata, profesora i intelektualaca. Pokret se bavio političkim aktivnostima koji su poticali na otpor prema centralnim vlastima u Etiopiji. Početkom septembra 1961. organizacija ELF (Eritrean Liberation Front) pod vođstvom Hamida Idrisa Avatea pokrenula je oružanu borbu za nezavisnost. Vladar Haile Selassie jednostrano je raspustio parlament u Eritreji i aneksirao teritoriju. Rat za nezavisnost, koji je uslijedio, trajao je trideset godina protiv etiopskih vlasti, sve do 1991. godine kad EPLF (Eritrean People’s Liberation Front, nasljednik ELF-a) porazio etiopske snage u Eritreji, a pobunjeničke trupe u Etiopiji, koje su sarađivale sa EPLF-om, preuzele su jedno vrijeme kontrolu nad predsjedničkom palatom i glavnim gradom Etiopije Adis Abebom. Etiopija nema izlaz na more, tako da je to jedan od razloga zašto su tolike napore uložili da drže Eritreju pod svojom kontrolom. I ovaj dugoročni sukob je, između ostalog, uzrokovan pogrešnim uplitanjem i miješanjem zapadnih zemalja, i zbog nekog angažmana u Drugom svjetskom ratu udovoljeno je Etiopiji da vlada Eritrejom, ali na kraju je opet Eritreja izvukla ono što su na početku tražili mirnim putem, ali im to neke jake zapadne zemlje nisu dale, nego su preko utjecaja u UN-u nametnuli stanje koje je rezultiralo decenijama sukoba u kojima je stradao ogroman broj ljudi.
Nakon toga održan je referendum pod nadzorom UN-a i na kojem se velika većina stanovništva Eritreje izjasnila da želi nezavisnost. Godine 1993. Eritreja je međunarodno priznata. EPLF je uzeo vlast i osnovao državu sa samo jednom nacionalnom partijom, a druge političke aktivnosti su zabranjene. Nakon toga nije bilo državnih izbora.
Neograničena vojna služba
Obavezna vojna služba uvedena je 1995. godine. Osnova je da svi moraju služiti u vojsci 18 mjeseci, i muškarci i žene, iako u praksi nekad bude mnogo slučajeva da neko u vojsci služi decenijama. Šest mjeseci se rade vježbe, a nakon toga službenici učestvuju u projektima državne rekonstrukcije, npr. izgradnji puteva. Vlasti su vrlo stroge u pitanju vojne službe, tako da se odbijanje ili dezertiranje oštro kažnjava. Od 1998. svi mlađi od pedeset godina su na listi vojne službe za neograničen period sve dok nekog komandant ne otpusti. Na osnovi jedne studije koja obuhvata izjave 200 pobjeglih službenika, prosječna služba trajala je 6,5 godina, a neki su bili više od 12 godina u vojsci. Žene koje se udaju ili dobiju dijete budu otpuštene iz vojske.
Strepnja od novog sukoba
Nedefinisana granica sa Etiopijom je trenutno najveći vanjski problem Eritreje. Dug rat za nezavisnost je okončan, ali rivalstvo i tenzije i dalje postoje i nekad dovedu do sukoba. Od maja 1998. do juna 2000. poginulo je oko 70.000 osoba, a troškovi se mjere u stotinama miliona dolara. (Will arms ban slow war? BBC.)
I nakon ovoga tenzije su ostale prisutne i uvijek postoji prijetnja da počne novi rat. Konflikt nije zapravo ni riješen, jer Etiopija i dalje drži neke teritorije pod kontrolom, a Eritreja polaže pravo na te teritorije. Etiopija je optužila Eritreju za postavljanje bombi za vrijeme samita Afričke unije u Adis Abebi, što je kasnije jedan izvještaj UN-a potvrdio, a Eritreja ovo poriče. (Rice, Xan. “Eritrea planned massive bomb attack on African Union summit, UN says”. The Guardian)
Ljudska prava i obrazovanje
Što se tiče ljudskih prava, u ovoj se zemlji vrlo malo drži do toga. Hapšenja i zatvaranja zbog sumnje na političku aktivnost, koja nije u okvirima vlasti, su svakodnevnica.
U zdravstvenom sistemu postoje mnogi problemi, naprimjer malarija i tuberkuloza imaju prevalenciju, i iako ima mnogo truda i pomaka, ipak mnogo toga treba da se popravi i unaprijedi. U obrazovanju je veliki nedostatak učitelja, kod mlađih generacija postotak pismenih je iznad 90%, a u cijeloj državi 81%. (Worldbank.org)
Što se tiče stanja muslimana, neovisnih medija u samoj zemlji jednostavno nema, kako bismo imali sliku stvarnog stanja. Svi mediji su pod apsolutnom kontrolom režima, tako da se izvještaji baziraju na izjavama onih koji su pobjegli iz Eritreje. U izvještajima stoji da su muslimani izloženi represiji i pritiscima. Veoma je teško da neko od muslimana dobije neku važnu poziciju i da radi u interesu muslimana te zemlje iako muslimani predstavljaju veliki postotak stanovništva. Muslimanima u Eritreji nije zabranjeno da praktikuju islam, ali slobodu kakvu zaslužuju nemaju. Vlasti su veoma represivne i prema kršćanima koji izlaze iz okvira koje je postavio režim, a kamoli prema muslimanima. Također, muslimani se susreću sa pokušaji pokrštavanja, tako da moraju da se trude da sačuvaju svoj identitet, čak i u izbjegličkim kampovima izvan Eritreje dolaze kršćanske misionarske organizacije.
Valovi izbjeglica i imigrantska kriza
Zbog totalitarnog režima, zatvaranja bez suđenja i mučenja u zatvoru, duge vojne službe, represije i veoma teške situacije u Eritreji, mnogi bježe i postaju izbjeglice. Ljudi napuštaju Eritreju preko Sudana i Etiopije. Nedozvoljeno napuštanje zemlje je kažnjivo, a na granici sa Etiopijom važi pravilo da vojska puca na sve što se miče, ali i pored ove opasnosti neki pokušavaju da pređu granicu riskirajući svoj život. Iz kampova u Etiopiji i Sudanu izbjeglice idu preko pustinje do Libije. Ovaj put je veoma opasan i nekad se desi da ljudi budu ostavljeni sami u pustinji bez vode i hrane, što u mnogim slučajevima znači da će u pustinji umrijeti. U Libiji doček ne bude nimalo ugodan, ko ne bude mučen od strane švercera ljudima ili ne bude morao na prisilni rad, taj se osjeća da je dobro prošao kad se uporedi sa onima koji i to moraju proživljavati. Potom se ove izbjeglice ukrcavaju na male i nestabilne čamce i kreću na veoma skup i opasan put preko Sredozemnog mora. Mnogi od ovih ljudi ne znaju plivati, veste za spašavanje skupo plate kod švercera, a oni im to često opet oduzmu. Relativno mnogo ljudi pogine na putu prema Evropi. U Italiji vrlo malo njih zatraži azil, većina ide dalje i azil traži u Švicarskoj, Njemačkoj, Holandiji i Švedskoj. Već davno, osamdesetih godina prvi val Eritrejaca došao je u Evropu, a za njih je bilo karakteristično da su bili relativno dobro školovani, što nije slučaj sa onima nakon toga. Drugi val došao je početkom devedesetih, potom još jedan između 1998. i 2000. godine. Zadnji val počeo je 2014. i još uvijek traje. Relativno slabo su školovani, rijetko koji zna latinicu, tako da gdje god se nastane, mnogo vremena im treba da nauče da se koriste latinicom. Veliki broj njih je maloljetan i prije dolaska u Evropu bili su u kampovima, nekad i godinama, gdje nisu imali pristup školovanju, i teško se ili nikako ne integriraju u društvu ni nakon nakon godina, za razliku od naprimjer Sirijaca koji su prosječno dobro školovani i koji se relativno brzo integriraju.
Mnogima nije poznata činjenica da su Eritrejci jedna od najvećih grupa izbjeglica već nekoliko godina. Inače, mediji posvećuju vrlo malo pažnje ovoj grupi migranata i mnogo radije pričaju o muslimanima koji se nerijetko predstavljaju kao divljaci, a ne pričaju mnogo i srazmjerno dovoljno o Eritreji koju vode kršćani i odakle godišnje bježe desetine hiljada ljudi. Čak se neki veliki mediji i ne libe da šire izmišljene priče, kao što je bio slučaj kad je jedna velika medijska agencija (Bild) u Njemačkoj plasirala izmišljenu priču da je oko pedeset migranata koji izgledaju kao Arapi u Frankfurtu napastvovalo veliki broj žena na ulici. To je bilo nakon mnogih prijava u Kelnu za Novu godinu. Ovu priču o Frankfurtu preuzeli su skoro svi svjetski mediji i ogorčenje je bilo ogromno. Ali, na kraju, nakon istrage, policija je izjavila da je slučaj izmišljen i da će biti podnesene prijave protiv onih koji su izmislili ovo i napravili lažnu prijavu, a Bild je kasnije uputio javno izvinjenje. (nytimes.com, bild.de)
Bitno je napomenuti da su izbjeglice iz Eritreje koje dolaze u Evropu većinom kršćani. Iako u Eritreji ima i veliki postotak muslimana, ipak su većina Eritrejaca u Evropi kršćani. Problemi sa integracijom kod ove skupine su ogromni, mnogi imaju problema sa alkoholom ili finansijskim problemima usljed lošeg vođenja kućne administracije.
