Sudan je zemlja u kojoj živi prilično velik broj muslimana, a već nekoliko mjeseci je u centru svjetske pažnje zbog ratnih sukoba.
Zemljopis
Sudan je država u sjeveroistočnoj Africi, po površini treća na kontinentu. Na sjeveroistoku izlazi 853 km dugom obalom na Crveno more. Graniči sa Egiptom na sjeveru, Libijom na sjeverozapadu, Čadom na zapadu, Srednjoafričkom Republikom na jugozapadu, Južnim Sudanom na jugu, Etiopijom na istoku i Eritrejom na istoku.
Najveći dio zemlje zauzima visoravan (300 do 1000 m) koju u smjeru sjever-jug presijeca dolina rijeke Nil koja nastaje kod Kartuma spajanjem Bijeloga i Plavoga Nila. Sve sudanske rijeke pripadaju slivu Nila i koriste se za navodnjavanje, plovidbu i kao izvor hidroenergije.
Na sjeveru zemlje nalaze se Libijska i Nubijska pustinja, gotovo bez biljnog pokrova. Na jugu se prostiru savane i tropske močvare, a na istoku, zapadu i krajnjem jugu planine. Najviša tačka zemlje je 3187 m visoki Kinyeti. Klima je na jugu tropska, a na sjeveru vruća pustinjska. Glavni ekološki problemi su erozija tla i opustinjavanje. S površinom od preko 1,8 milion km^2^, Sudan je oko 36 puta veći od Bosne i Hercegovine i treća je država po površini na Afričkom kontinentu.
Sudan je trenutno uređen kao federalna republika, službeni jezik je arapski. Stanovništvo se većinom bavi poljoprivredom i oko 80% radne populacije zaposleno je u ovoj branši. Nafta je u zadnje vrijeme postala veoma bitan izvor prihoda za ovu zemlju.
Demografija
Nešto o demografskoj slici nalazimo u sljedećem citatu: "Iako su Sjeverni i Južni Sudan od 2011. godine dvije posebne države, razlog zašto se u ovom tekstu obrađuju pod jednim imenom, veže se za njihovu zajedničku demografsku prošlost. Obje zemlje koje su bile objedinjene u državi Sudan karakterizira veoma ograničen broj informacija vezanih za vjersku strukturu stanovništva. Za razliku od Sjevernog, informacije na ovu temu za područje Južnog Sudana veoma su škrte, kontradiktorne i, zbog nedostatka bilo kakvog zvaničnog popisnog materijala, isključivo bazirane na procjenama. Iz razloga što popis iz 1993. godine nudi prilično konkretnu sliku o religijama koje se prakticiraju na sjeveru, cilj ovog teksta jeste pokušaj stvaranja realne predodžbe o broju muslimana na području Južnog Sudana. Demografski mit, koji je veoma prisutan u literaturi, stvara dojam da je Sjeverni Sudan ekskluzivno muslimanski, a južni ekskluzivno animistički i kršćanski. Ove informacije su neistinite i činjenica je da u obje zemlje postoje vjerske manjine: kršćanske na sjeveru i muslimanske na jugu... U popisu stanovništva iz 2008. godine izostala su pitanja o vjerskoj pripadnosti, što je i ovaj put onemogućilo stvaranje kompletne slike o religijskoj pripadnosti Sudanaca. Od 39.154.490 osoba, koliko ih je prebrojano na području ove sada već bivše države, 30.894.000 živjelo je u sjevernom, a 8.260.490 u južnom dijelu. Ukoliko je udio muslimana u stanovništvu sjevera i dalje iznosio 96,4%, kako je prikazano prilikom popisa iz 1993. godine, a na jugu 18%, kako je procijenjeno na osnovu popisa iz 1956. godine, onda je udio muslimana u bivšem Sudanu 2008. godine iznosio oko 79% do 80%, znatno više od ustaljenih informacija prema kojima se muslimansko stanovništvo tadašnjeg Sudana predstavljalo s udjelom od 70% do 75%. Za novoformiranu državu Južni Sudan trenutno su općeprihvaćene pretpostavke da muslimani čine 18% tamošnjeg stanovništva. Ipak, ovu informaciju treba uzeti s oprezom sve do momenta dok se ne provede validan popis." (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 183--185)
Godine 2023. procjenjuje se da u Sudanu živi blizu 50 miliona ljudi. U Sudanu postoji preko 500 etničkih grupa, od kojih je najveća Sudanski Arapi, koji čine oko 70% stanovništva. Arapski i engleski su zvanični jezici. (CIA Factbook)
Ako bi i dalje udio muslimana Sudana bio 96,4% kao u zadnjem popisu koji je obuhvatio i vjersku pripadnost, onda se procjenjuje da u Sudanu momentalno živi oko 48,2 miliona muslimana, i oko 1,8 miliona kršćana i animista.
Povijest
Pouzdano se zna da je u istočnom Sudanu bilo migracija Arapa prije dolaska islama. Skupine nekih plemena migrirale su zbog plemenskih sukoba i nestašice hrane, ova plemena prešla su preko Crvenog mora direktno ili na sjeveru preko Egipta. U tom dobu došli su pripadnici plemena Benu Hilal, Selim, Džuhejna, Rabia, Džafirah i neki pripadnici berberskih plemena iz Magriba.
Nakon što je Abdullah b. Ebu Serh ušao u Egipat, osvajanja su krenula u pravcu ovog područja. Od 1504. područje Sudana bilo je pod muslimanskom vlašću.
Od 1881. do 1889. godine Muhammad Ahmed vodio je "Mehdijev ustanak" protiv osmanlijskog namjesnika iz Egipta. On je krajem 19. vijeka proglasio vlastitu državu, takozvani Halifat Omdurman. Ta država postojala je 15 godina, a srušena je 1898. godine od anglo-egipatske vojske nakon bitke kod Omdurmana. Nakon toga, osnovan je britansko-egipatski kondominij i Sudan je postao britanska kolonija sve do 1953. godine.
Nakon što je egipatski kralj Faruk I svrgnut tokom revolucije 1952. godine, Sudan je iskoristio šansu za pripremu svoje nezavisnosti. Sporazumom sa Egiptom i Velikom Britanijom okončana je vlast Egipta nad Sudanom i proglašena nezavisnost Sudana 1. januara 1956. godine. Na prvim parlamentarnim izborima kao pobjednik izašla je Nacionalna unijska stranka (Umma), a njen predsjednik Ismail el-Azhari postao je prvi premijer Sudana. Već iste godine zbog unutarstranačkih razlika na mjesto premijera došao je njegov rival Abudullah Halil. Došlo je do političke nestabilnosti te je 1958. izvršen vojni udar, u ovom periodu nemira došlo je i do građanskog rata u Južnom Sudanu.
Situaciju je iskoristila vojska te je pukovnik Džafar Muhammed en-Numairi u maju 1969. izvršio novi vojni udar. Numairijeva politika orijentirala se na njen egipatski uzor u liku Nassera te su provedene neke socijalističke i panarapske reforme. Na vlast je dovedena Sudanska socijalistička unija (SSU) kao jedina stranka u državi. Kratkotrajno 1971. godine udarom je svrgnuta komunistička partija, da bi vrlo brzo ponovno došla na vlast. Numairi je izabran za premijera te je 1972. godine uspio okončati 17-godišnji građanski rat između vlade i pobunjenika u Južnom Sudanu.
Naredni period ponovo je obilježen političkim nemirima i previranjima, i u tom je periodu šerijatski zakon dobio više utjecaja u zemlji, došlo je do velikih sukoba centralnih vlasti sa Južnim Sudanom oko autonomije tog područja.
Do novog vojnog udara došlo je 1989. zbog političke nestabilnosti u zemlji kada general-poručnik Omer Hasan Ahmed el-Bašir preuzima vlast i uvodi politiku po uzoru na Numairijevu. Iako je od tada suvereno vladao zemljom kao predsjedavajući Nacionalnog vijeća komande za spas nacije, neuspješno je pokušavao povratiti vlast nad jugom zemlje. U periodu od 1983. do 2005. u Sudanu je bilo ratno stanje. Godine 2005. dolazi do mirovnog sporazuma između vlade u Kartumu i pobunjenika na jugu, kojim je zagarantovana autonomija Južnog Sudana i predviđen referendum koji je održan od 9. do 15. januara 2011. godine. Nakon referenduma, Južni Sudan je proglasio nezavisnost 9. jula 2011. godine.
Sukob u Darfuru je jedan crni period u povijesti Sudana. Ovaj sukob trajao je od 2003. do 2010. godine, a posljedice tog sukoba i dalje su vidljive i netrpeljivost nije skroz nestala. Crnačko muslimansko nearapsko stanovništvo Darfura pobunilo se protiv načina vođenja politike arapske, također muslimanske, vlade u Sudanu i zahtijevalo je nezavisnost. Razni pokreti inicirali su oružani sukob protiv vlade. Okrutne oružane skupine, sastavljene većinom od Arapa iz sjeverne regije Rizeigat, počinili su potom velike zločine protiv građana Darfura.
Novi konflikti
Sukob u Južnom Kordofanu i Plavom Nilu početkom 2010-ih između Sudanske vojske i Sudanskog revolucionarnog fronta počeo je kao spor oko regije Abyei koja je bogata naftom, to se desilo u mjesecima nakon nezavisnosti Južnog Sudana 2011. godine, iako je to također povezano s građanskim ratom u Darfuru koji je nominalno bio riješen. Ovi događaji kasnije će postati poznati kao Sudanska intifada (ustanak) i prestali su 2013. godine kad je Bašir obećao da se neće ponovo kandidovati 2015. godine. On je prekršio svoje obećanje i tražio je ponovno kandidovanje 2015. i pobijedio je. Izbore je opozicija bojkotovala jer su smatrali da izbori nisu slobodni i pravedni. Izlaznost je bila 46%. ("Omar al-Bashir wins Sudan elections by a landslide", BBC News)
Početkom 2017. godine Barack Obama potpisao je naredbu kojom su mnoge sankcije protiv Sudana ukinute i imovina Vlade van Sudana opet stavljena na raspolaganje Vladi. A 6. oktobara 2017. sljedeći predsjednik SAD-a Donald Trump ukinuo je sve sankcije protiv ove države i njene petroleumske proizvodnje, izvoza i uvoza. (Wadhams, Nick; Gebre, Samuel (6 October 2017). "Trump Moves to Lift Most Sudan Sanctions", Bloomberg Politics)
Veliki protesti izbili su 19. decembra 2018. godine nakon što je vlada odlučila da poveća cijene za 300% u vremenu kad je država patila od nedostatka stranih valuta, a inflacija je iznosila oko 70%. Predsjednik Bašir koji je bio na vlasti više od 30 godina odbijao je da odstupi s vlasti, što je dovelo do toga da su se razne grupacije ujedinile u ujedinjenu koaliciju. Vlada je uhapsila više od 800 članova opozicije i prosvjednika, što je dovelo do 40 mrtvih, shodno izjavama Human Rights Watcha, iako je broj žrtava bio mnogo veći po mišljenju lokalnih izvještaja. Protesti su nastavljeni nakon što je njegova vlada svrgnuta 11. aprila 2019. godine. Vojska je odlučila da interveniše i naredila je hapšenje Bašira i objavila tromjesečno vanredno stanje. Preko 100 osoba je poginulo nakon što su snage bezbjednosti 3. juna razbile proteste, što je poznato kao Kartumski masakr, nakon čega je Sudan suspendovan iz Afričke unije. Vjeruje se da je omladina vodila proteste. Protesti su prestali kad su Snage za slobodu i promjenu (savez organizacija koje su vodile proteste) i Tranzicijski vojni savjet (vojna vlada) potpisali politički sporazum u julu 2019. godine i u augustu 2019. Nacrt ustavne deklaracije.
Tranzicijske ustanove i procedure obuhvatale su stvaranje zajedničkog vojno-civilnog Savjeta suvereniteta Sudana kao glave države, novog šefa pravde Sudana kao glavnog pravne branše vlade, Nimet Abdullah Hajr, i novog premijera. Bivši premijer Abdalla Hamdok, 61-godišnji ekonomista, koji je prije radio za UN-ovu Ekonomsku komisiju za Afriku, imao je inauguraciju 21. augusta. On je pokrenuo razgovore sa IMF-om i Svjetskom bankom s ciljem stabilizacije ekonomije koja je bila u veoma lošem stanju zbog nedostatka hrane, goriva i valuta. Hamdok je procijenio da bi 10 milijardi dolara u dvije godine bilo dovoljno da zaustavi paniku i rekao je da je preko 70% budžeta u 2018. bilo potrošeno na mjere koje su povezane s građanskim ratom. U septembru Hamdok je imenovao 14 civilnih ministara, od kojih je bila prva ministrica stranih poslova i prvi ministar koptske vjeroispovijesti, također žena. U augustu 2021. godine zemlju su zajednički vodili predsjednik tranzicijskog Savjeta suvereniteta Abdel Fettah Al-Burhan i premijer Abdallah Hamdok. ("Sudan Threatens to Use Military Option to Regain Control over Border with Ethiopia", Asharq Al-Awsat)
Sudanska vlada je 21. septembra 2021. objavila da se desio pokušaj državnog udara, koji je izvršila vojska, što je dovelo do hapšenja 40 vojnih oficira. ("Coup attempt fails in Sudan -- state media", BBC News.)
Dana 21. novembra 2021. Hamdok je ponovo postavljen za premijera nakon dogovora koji je potpisao Abdel Fettah Al-Burhan kako bi se ponovo uspostavila tranzicija prema civilnoj vladi, iako je Al-Burhan zadržao kontrolu. Dogovor koji sadrži 14 tački pozivao je na puštanje na slobodu svih političkih zatvorenika koji su zatvoreni za vrijeme puča, i ustvrdio je da Ustavna deklaracija iz 2019. nastavlja da bude osnova za političku tranziciju.
Hamdok je 2. januara 2022. objavio da se povlači s pozicije premijera nakon jednog od najvećih protesta. Do 2022. preko 1.000 osoba, uključujući i 148 maloljetnih osoba bili su zatvoreni zbog protivljenja puču. (Bachelet, Michelle, 7 March 2022, "Oral update on the situation of human rights in the Sudan -- Statement by United Nations High Commissioner for Human Rights". ReliefWeb/ 49th Session of the UN Human Rights Council)
U aprilu 2023., dok su trajali međunarodni razgovori za pravljenje plana za tranziciju u civilnu vlast, borba za vlast je rasla između vojnog komandanta i de facto vođe države Abdela Fettaha Al-Burhana i njegovog zamjenika Muhammeda Hamdana Dagloa, vođe teško naoružane paravojne formacije RSF. ("Clashes erupt in Sudan between army, paramilitary group over government transition", 16 April 2023, ABC News)
11. aprila 2023. RSF trupe su raspoređene blizu grada Merowe i u Kartumu. Vladine snage su im naredile da napuste te pozicije, ali oni su to odbili. To je dovelo do sukoba kad su snage RSF-a preuzele kontrolu nad vojnom bazom Soba na jugu Kartuma. 13. aprila RSF snage počele su mobilizaciju, što je povećalo strah od pobune protiv vojne vlade. Sudanska vojska proglasila je mobilizaciju ilegalnom.
Njihov sukob je 15. aprila izrastao u jak oružan sukob na ulicama Kartuma gdje se koristila sva moguća tehnika. Trećeg dana sukoba došli su izvještaji da je 400 ljudi ubijeno i najmanje 3.500 ranjeno. Tri radnika Svjetskog programa za hranu su ubijena, tako da je ova organizacija obustavila svoje aktivnosti iako je glad pogodila mnoge stanovnike ove zemlje. Izaslanici Afričke unije i diplomate iz Saudije otišli su u Sudan kako bi posredovali, kratko primirje je uspostavljeno, ali uskoro su se borbe nastavile i obje strane tvrde da drže bitne tačke u glavnom gradu. ("Fighting continues in Sudan despite humanitarian pause", 16 April 2023, France24)
Strani utjecaj
Prije konflikta, spominje se da su Wagner Grupa, privatna ruska vojska i UAE imali poslovne dogovore sa RSF-om. Neke novinske agencije, od kojih je CNN, spominju da je Wagner dostavio zemlja-zrak rakete RSF-u, prevozeći ih iz Sirije avionima u baze koje kontroliše Haftar u Libiji, nakon čega su prebačene u Sudan i predate RSF-u. Vođa Wagner grupe Jevgenij Prigožin porekao je da pomažu RSF-u, govoreći da ova kompanija nije u Sudanu više od dvije godine. A i RSF tvrdi da nije dobila pomoć od Wagnera, nasuprot, tvrdi da je sudanska vojska tražila takvu pomoć. Vrhovni komandant sudanske vojske Abdel Fettah Al-Burhan tvrdi da nema dokaza dosad da je Wagner grupa pomagala RSF-u. ("Russia's Lavrov pledges support on lifting UN sanctions, defends Wagner on Sudan visit", France 24)
Jasno je da su i u ovaj konflikt u Sudanu upletene razne druge sile samo još nije jasno ko su oni i kakve su im uloge. Privatna vojna kompanija Wagner iz Rusije se nalazi u raznim zemljama i u raznim zonama konflikta, ne samo u Ukrajini nego i u Siriji, Libiji, Centralnoj Afričkoj Republici. Sukob sa RSF-om potakao je i tenzije zbog neriješenih pitanja naprimjer sa Etiopijom, gdje su u aprilu 2023. izbili manji sukobi u pograničnim spornim dijelovima.
Nažalost, trebat će dugo vremena da se stvari dovedu u red i smire u ovoj zemlji sa blizu 50 miliona stanovnika. Ako se i sukobi smire u skorije vrijeme, teško da će se naći neki modus gdje će civilna vlada biti stabilna u neko skorije vrijeme.