Muslimani u Etiopiji, zemlji prve hidžre
Etiopija, zanimljiva zemlja u kojoj živi značajna muslimanska manjina, odredište prvih muhadžira u islamu, danas je puna izazova za muslimane, naročito zbog sukoba koji se trenutno u njoj odvijaju.
Zemljopis i demografija
Etiopija je država u istočnoj Africi u regiji poznatoj kao Rog Afrike. Nema izlaza na more, a na sjeveru graniči s Eritrejom, na zapadu sa Sudanom i Južnim Sudanom, na jugu s Kenijom te na istoku sa Somalijom i Džibutijem.
Glavna reljefna cjelina zemlje je Etiopska visoravan koja zauzima više od polovice državne površine. Sastoji se od visokih ravnjaka koji su ispresijecani dubokim riječnim dolinama i od međusobno razdvojenih planina, od kojih je najviša Ras Dashan (4550 m). Velika rasjedna dolina prolazi kroz zemlju u smjeru sjeveroistok-jugozapad i dijeli gorje na veći sjeverozapadni i manji jugoistočni dio. Klima i biljni pokrov ovise prvenstveno o nadmorskoj visini: najbolji uvjeti za poljoprivredu su na visinama od 1700 do 2500 metara.
Glavni grad je Adis Abeba, a službeni jezik je amharski i oromo u Oromiji, a somalski u regiji Somali.
Detaljne podatke o demografiji ove zemlje nalazimo u jednom opširnom djelu koje tretira ovu tematiku: "Islam je religija koju ispovijeda značajan broj Etiopljana. Kada je riječ o broj muslimana, u vezi s tim postoje nepodudarni podaci zvanične i nezvanične statistike. Uprkos kritikama rezultata svih dosadašnjih etiopskih popisa, naročito kad je u pitanju vjerski sastav stanovništva, u ovom slučaju zvanična statistika je veoma važan resurs i jedini koji na državnom nivou daje kakav-takav uvid u teritorijalni razmještaj muslimana, pogotovo u područjima gdje su manjina. Ukoliko se oslonimo na procjene o broju muslimana u ovoj zemlji, onda bez obzira na to da li su te procjene niske ili ne, evidentno je da su pripadnici islama nakon Drugog svjetskog rata imali jak demografski progres. (...) Rezultati popisa iz 2007. godine pokazuju blagi porast stanovnika Etiopije koji su se izjasnili kao sljedbenici islama. Naime, 33,88%, od blizu 74 miliona Etiopljana evidentirano je kao muslimani." (Svjetski almanah demografske istorije muslimana)
Procjenjuje se da je populacija 2021. u Etiopiji veća od 110,8 miliona, procenat muslimana procjenjuje se na 31,3%. To znači da muslimana u ovoj zemlji ima preko 34,7 miliona, što je ogroman broj, iako predstavljaju manjinu. Procjena etničkih skupina je sljedeća: Oromo 34,9%, Amhara (Amara) 27,9%, Tigray (Tigrinya) 7,3%, Sidama 4.1%, Welaita 3%, Gurage 2,8%, Somali (Somalie) 2,7%, Hadiya 2,2%, Afar (Affar) 0,6%, druge grupe 12,6%. Što se tiče vjera, pravoslavci tavahedo crkve čine 43,8%, muslimani 31,3%, protestanti 22,8%, katolici 0,7%, tradicionalne vjere 0,6%, druge 0,8%. (CIA Factbook)
Interesantno je napomenuti da sljedbenici pravoslavne tevahedo crkve u ovom dijelu Afrike ne jedu svinjsko meso, ova crkva to smatra striktno zabranjenim za jesti. A žene koje idu u crkvu ili prisustvuju vjerskim obredima nose nošnju sličnu nošnji muslimanki: pokriju glavu velikim šalovima i nose široke haljine i suknje.
Povijest Etiopije
Povijest Etiopije po mnogo je čemu iznimna među afričkim zemljama. S izuzetkom kratkog razdoblja uoči Drugog svjetskog rata 1936--1941. kada je bila pod italijanskom vlašću, zemlja nikada nije bila evropska kolonija.
Prva zabilježena država na području Etiopije bilo je Kraljevstvo Aksum koje se u prvom stoljeću poslije Krista razvilo u pomorsku i trgovačku silu na Crvenom moru. Zemlja je primila kršćanstvo u 4. stoljeću, a vrhunac snage dosegnula je u 6. stoljeću kada je kontrolirala i južni dio Arabijskog poluotoka. Širenjem islama od 7. stoljeća nadalje važnost Aksuma se smanjila, a arapsko osvajanje crvenomorske obale odsjeklo je državu od trgovačkih puteva. Ipak, zemlja nije osvojena i uključena u arapsko-islamsku sferu utjecaja kao Egipat i Sudan na sjeveru.
Muslimani su u Kraljevstvo Aksum stigli tokom prve hidžre iz Meke. Nekolicina ashaba je po uputstvima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišla u današnju Etiopiju kako bi izbjegli zlostavljanja mnogobožaca u Meki. U to doba u Aksumu je vladao Nedžaši koji je bio pravedan vladar. Muslimani su tu dobili utočište gdje su slobodno mogli da ispovijedaju svoju vjeru. Nekoliko Kurejšija došlo je u delegaciji nadajući se da će im Nedžaši predati muslimane kako bi ih poveli nazad u Meku, ali Nedžaši to nije uradio, što je bilo veliki diplomatski poraz za Kurejšije. Kad je situacija postala bezbjedna, ashabi koji su učinili hidžru u Abesiniju vratili su se na Arabijski poluotok, neki u Meku, a neki u Medinu. Nedžaši je kasnije i prihvatio islam, pa kad je do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla vijest o tome, on mu je sa ashabima klanjao dženazu u odsustvu.
Period Fasilida (1632--1667) za muslimane je bio dobra prilika za širenje vjere u zemlji. Vladar Johanis uspostavio je muslimansko vijeće kako bi osnovali svoju četvrt u Adis Alemu, podalje od kršćana u glavnom gradu. U ovom prostoru muslimanska populacija se povećala usljed veće urbanizacije.
Tokom 19. stoljeća vladar Teodros II zahtijevao je od muslimana da pređu na kršćanstvo ili da napuste carstvo. Neki muslimani su prešli na kršćanstvo, a mnogi drugi nisu i odselili su u zapadne dijelove Godžama u blizini Sudana gdje su nastavili da ispovijedaju islam. Johanis IV, nasljednik Teodrosa II, nastavio je sa istom politikom. (Muslims in Ethiopia: History and identity, str. 412--427)
Muslimani su bili jedna od marginaliziranih grupa kojima nije bilo dozvoljeno da posjeduju zemlju sve do revolucije iz 1974. Revolucija je rezultirala velikim promjenama u socijalno-političkoj i vjerskoj poziciji muslimana u Etiopiji. U Godžamu, većina muslimana nije imala pristup zemlji, mogli su da je iznajme ili da zajedno s vlasnikom naprave ugovor o korištenju zemlje, ali nisu je mogli posjedovati ili nasljeđivati. Također, zemlju koju nije niko posjedovao mogli su da očiste i spreme za obrađivanje, ali i to je bilo moguće samo uz neku vrstu nadoknade. (Muslims in Ethiopia: History and identity, str. 412--427)
U 14. i 15. stoljeću etiopska je država uspijevala održati premoć nad muslimanskim sultanatima koji su nastali uz njenu južnu granicu, ali nakon nekoliko poraza u početku 16. stoljeća njen je opstanak doveden u pitanje. Tada je Portugal uputio vojnu pomoć Etiopiji i nakon početnih neuspjeha 1543. pobijeđen je islamski vojskovođa Ahmad Granj. S portugalskim vojnicima stigli su i misionari pa je Etiopija u kratkom razdoblju za vrijeme vladavine Suseniosa I (1606--1632) bila katolička zemlja. No, već njegov nasljednik Fasilides (1632--1667) odmah po stupanju na tron 1632. vratio je raniji položaj etiopskoj pravoslavnoj tevahedo crkvi i protjerao sve katoličke misionare.
Stočarski narod Oromo je u 16. vijeku sve više naseljavao područje južne Etiopije, koje su bilo poprište mnogih ratova sa muslimanskim vojskama. Starosjedioci su ovaj narod Oromo smatrali divljacima jer su imali animistička vjerovanja. Zbog slabljenja centralne vlasti, plemići iz ovog naroda dobijali su sve više utjecaja i sve su se više uključivali u kršćansku kulturu.
Razdoblje slabih careva završava se 1855. kada je na vlast došao Teodros II. On i oni poslije njega uspjeli su sačuvati nezavisnost pred evropskom kolonijalizacijom. U nekim bitkama poražene su italijanske snage. Etiopija se sve više modernizirala i širila prema jugu, a mnogo prihoda dolazilo je od izvoza kafe. Haile Selassie preuzeo je vlast 1930. i pokušavao je da ubrza modernizaciju, ali nije bio u stanju da zaustavi italijansku vojsku pa je italijanska okupacija trajala od 1936. do 1941., a Haile je to vrijeme proveo u egzilu. Nakon Drugog svjetskog rata Haile je ostao na vlasti, a susjednu Eritreju pripojio je Etiopiji. Međutim, nisu svi bili zadovoljni time pa je to nezadovoljstvo rezultiralo vojnim udarom 1974. godine. Pučisti su htjeli da se priklone Sovjetskom savezu i preuzmu komunistički sistem. Politika kolektivizacije i prisilnog otkupa žita uzrokovala je veliku nestašicu hrane 1984. pa su mnogi patili od gladi.
Godine 1991. kad je komunizam na mnogim mjestima doživljavao pad i propast, tad su i komunisti u Etiopiji izgubili vlast. Porazili su ih gerilci sa sjevera iz provincije Tigraj i Eritreje koja se decenijama borila za nezavisnost. Nova vlada dala je veliku autonomiju etničkim pokrajinama, a Eritreji je priznala nezavisnost. Ovi problemi usporili su ekonomski rast ove zemlje. Rat između Etiopije i Eritreje, koji je trajao od 1998. do 2000., imao je za posljedicu 100.000 mrtvih s obje strane. Spor još uvijek nije riješen, a ove dvije zemlje spore se oko granice.
Kad se uporedi sa drugim afričkim zemljama, Etiopija je div, ima BDP od preko 800 dolara po glavi stanovnika, a ekonomski rast ove zemlje je visok. Iako to ne daje pravu sliku životnog standarda, to je mnogo bolje nego u mnogim drugim afričkim državama. Ali unatoč tome, zatvaranje političkih protivnika je svakodnevnica, također i nasilno gušenje protesta.
Novi sukobi
Krajem 2020. izbili su ponovo veliki sukobi između vladinih snaga i pobunjenika iz etničke grupe Tigraj na sjeveru. Vlada praktički blokira cijelu regiju Tigraj u kojoj živi oko šest miliona ljudi i tenzije samo rastu. Premijer Abiy radi na tome da smanji utjecaj pobunjeničke grupe T.P.L.F., izbori su odgođeni, a ova etnička grupa u Tigraju je uvijek imala veliki politički utjecaj koji bi premijer rado da smanji. Također, vlada je obustavila finansije prema ovoj regiji.
T.P.L.F. tvrdi da su oružane snage vlade htjele da napadnu njih pa su u noći sa 3. na 4. novembar 2020. upali u jednu vojnu bazu i oteli mnogo oružja tvrdeći da su tako osujetili napad vlade na ovu grupaciju. Nekoliko sati kasnije vlada je pokrenula opsežnu vojnu kampanju. Internetska i telefonska komunikacija prekinuta je i proglašeno je vanredno stanje za šest mjeseci. U nekoliko mjeseci raseljeno je preko 1,7 miliona ljudi zbog ovog sukoba. Centralne vlasti su planirale da će kampanja trajati nekoliko sedmica, ali to nije bio slučaj.
Čak se i Eritreja umiješala, boreći se na strani starog neprijatelja Eritreje protiv Tigraja. Borbe su se premjestile na udaljena mjesta, jer je gerilcima Tigraja lakše da se bore u brdima i planinama. T.P.L.F. ima veliko iskustvo u gerilskom ratovanju, iako su Tigraj manjina, ovaj gerilski pokret koji se bori protiv vlade od 70-ih godina prošlog vijeka postao je najjači gerilski pokret u zemlji. Tigraj se odavno bore protiv marginalizacije, ima ih oko 7%, a etničke grupe Oromo i Amharačine preko 60% stanovništva.
Nadati se da će se ovi sukobi ubrzo okončati, jer najveće žrtve su djeca, žene, stari i iznemogli i bolesni. Mnogo je raseljenih i traumiranih, naročito među mlađom populacijom.
Piše: Mr. Hasan Stranjac