Republika Albanija je zemlja u jugoistočnoj Evropi, na albanskom jeziku se kaže: Shqipëria. Ovo je za nas prijateljska i bratska zemlja i interesantno je istražiti kako ovaj narod živi, kakva je povijest ove zemlje i ovog naroda, s čim se susreću u svakodnevnom životu i ko je bio taj Enver Hoxha (Enver Hodža) čije prezime može zavarati mnoge koji ne znaju ništa o njemu.
Zemljopis i demografija
Prema zadnjim procjenama, Albanija ima nešto više od tri miliona stanovnika. Glavni grad je Tirana u kojem živi nešto više od 550 hiljada stanovnika. Ova zemlja graniči sa Crnom Gorom, Kosovom, Sjevernom Makedonijom i Grčkom i ima izlaz na Jonsko more i Jadransko more. Skadarsko jezero, koje je najveće jezero na Balkanu, nalazi se na granici između Albanije i Makedonije. Ovo jezero ima površinu od najmanje 368 kvadratnih kilometara, a u nekim godišnjim dobima ima mnogo veću površinu zbog obilnih padavina.
Detaljan opis demografske slike nalazimo u Svjetskom almanahu demografske istorije muslimana: "Muslimani se u službenim statistikama pominju i 1945. godine, kada je njihov udio u stanovništu Albanije procijenjen od 70% do 71,8%, tačnije, na 785.430, odnosno 816.677 osoba u populaciji koja je brojala 1.122.044 ljudi. U odnosu na ranije podatke, očito je da su pripadnici ove religije znatno ojačali u rasponu od svega tri godine. Mislim da se ovaj fenomen najvjerovatnije veže za priliv muslimanskih izbjeglica iz grčkog Epira 1944. godine. Albanski komunistički režim je 1967. godine zabranio bilo kakvo javno ispovijedanje religije, proglasivši Albaniju prvom ateističkom državom na svijetu. Godine 1967. broj muslimana zvanično je procijenjen na 1.400.000 u stanovništvu koje je tada brojalo 1.964.130 osoba. Ovo stanje potrajalo je sve do 1990/1991. godine. Tada je ponovo došlo do sticanja prava na slobodu ispovijedanja religije. Ipak, ovaj period ostavio je jak pečat na generacije koje su se rađale u tom vremenu tako da nesumnjivo velik broj Albanaca nema osjećaj za vjeru. Danas se pretpostavlja da se oko 70% Albanaca, što duhovno što sociološki, može povezati sa pripadnošću islamskoj religiji. Neki izvori udio muslimana u današnjem stanovništvu Albanije spuštaju, čak, na 30%, dok se na nekim mjestima može pročitati da se njihov udio u stanovništvu popeo na, čak, 80%, što i nije isključeno ako se pretpostavi da je veliki imigracijski talas koji je zahvatio Albaniju 90-ih godina 20. stoljeća odvukao veliki broj pravoslavaca u Grčku, a katolika u Italiju i ostale zemlje Zapada. Prema rezultatima popisa iz 2011. godine, 58,79% Albanaca se izjasnilo da pripada islamskoj religiji, ipak, kako se do sada pretpostavljalo, vjerovatno je da je njihov stvarni udio u stanovništvu znatno veći, pogotovo iz razloga što skoro petina stanovnika ove zemlje nije dala konkretne odgovore o pitanju vjerske pripadnosti. Ukoliko se pretpostavi da muslimani u odnosu na ukupno stanovništvo još uvijek čine oko 70%, to bi značilo da njihov konačan broj u ovoj zemlji iznosi blizu 2.000.000 ljudi.
Povijest
Područje današnje Albanije jedno je vrijeme bilo dio Bizantijskog carstva, sve dok 1190. godine Progon od Kruje nije osnovao prvu albansku državu sa Krujom kao glavnim gradom. Progon je uspio da postigne albansku nezavisnost od Bizantijskog carstva, a njegovi sinovi nastavili su njegovim putem i proširili su teritoriju na druga područja, pogotovo prema jugu. Nakon smrti Demetrija Progonija, ova kraljevina ponovo je pala pod vlast Bizantinaca, a od 1240. do 1256. godine bila je dio Drugog bugarskog carstva. Nakon toga 1272. ponovo je zvanično osnovana albanska država pod imenom Kraljevina Albanija. Period nakon toga obiluje ratovima i sukobima Albanaca sa susjednim državama gdje je bizantijska vlast nekad bila jača, a nekad slabija. Jedan period kralj Stefan Dušan, vladar Kraljevine Srbije, vladao je i područjem Albanije, ali dinastija Muzaka vodila je pobunu i uspjela je da istjera Srbe i vrati nezavisnost.
Godine 1389. desila se poznata Bitka na Kosovu. U ovoj bitki sa Srbima su se borile razne albanske dinastije protiv Osmanskog carstva. Albanski plemić Teodor II Muzaka kao i Lazar Hrebeljanović su poginuli. Slabljenjem srpske države, albanske dinastije širile su svoju teritoriju na zapadne dijelove Kosova i jug Crne Gore.
Između 1432. i 1436. počela je prva faza rata između albanske države i Osmanskog carstva koje je u međuvremenu mnogo ojačalo. Albanci su pružali jak otpor i u nekim bitkama pobijedili su Osmanlije, razne dinastije su se udružile u jednu državu kako bi se odbranile od Osmanlija i Venecijanaca. Isprva su se Srbi borili protiv Osmanlija, ali su ih poslije pomagali. Zbog ovog, i pogotovo nakon smrti Skenderbega, Osmanlije su stavili Albaniju pod kontrolu. Ovo se desilo tek 1479. godine. Te godine Lješka liga sa vođom, Skenderbegovim nasljednikom princom Leke Dukagjini, bila je poražena nakon mnogo godina otpora.
Najviše problema Osmanlije su imale sa Skenderbegom. Interesantno je da je on jedno vrijeme proveo kod Osmanlija, rođen je kao Gjergij Kastrioti i u jednoj bitki odveden je kao talac zajedno sa tri brata u Edirne gdje je postao vojnik. Prešao je na islam i promijenio je ime u Iskender, a poslije je dobio titulu bega pa je postao poznat pod tim imenom Skenderbeg. U jednoj bitki on je dezertirao iz osmanlijske vojske i prešao na drugu stranu. Na lukav način preuzeo je vlast u Kruji i nastavio je ratovanje protiv Osmanlija, a nije se više izjašnjavao kao musliman nego se vratio kršćanstvu. Bitno je napomenuti da je srpski despot Đurađ Branković omeo Skenderbega da stigne na Drugu kosovsku bitku 1448. godine. To je bila bitka između Mađara i Osmanlija u kojoj su Osmanlije dotukle Mađare, a Branković je uhvatio mađarskog kralja i poslije pustio uz ogromnu otkupninu. Branković je mnogo pomogao Osmanlijama i omeo je Skenderbega da stigne do mjesta bitke jer je bio u savezu sa sultanom i nije htio nikakve sukobe sa Osmanlijskim carstvom koje je smatrao isuviše jakim i nije se usuđivao uraditi ništa što bi ugrozilo njegovo podaništvo sultanu. Nakon ove bitke, kršćanske su države izgubile svaku nadu da će Osmanlije istjerati sa Balkana. Srbi su izgleda imali značajnu ulogu u učvršćivanju osmanlijske vlasti na Balkanu.
U današnjoj Albaniji, Skenderbeg je nacionalni heroj, dobio je još za vrijeme života razna odlikovanja od pape. Umro je 1468. godine i sahranjen je u Leškoj katedrali. Naslijedio ga je njegov mladi sin koji je imao samo dvanaest godina. Deset godina kasnije Kruja je pala, a Lješ, koji je bio još pod venecijanskom vlasti, pao je godinu dana kasnije.
Albanija je od 1479. do 1912. godine bila dio Osmanskog carstva. Albanci su većinom primili islam, neki su ostali i dalje kršćani, a neki su se odselili u Dalmaciju ili Italiju ili Grčku. Mnogi Albanci imali su izuzetno dobre pozicije kod Osmanlija, naročito u vojci, gdje su se pokazali kao odlični vojnici i oficiri. Također i u administraciji su mnogi imali visoke pozicije.
U južnoj Italiji postoji nacionalna manjina Arbereši. Kroz historiju Albanci se nisu osjećali svi povezani sa jednom religijom, to se i u praksi još vidi jer Albanci u globalu nemaju neke značajne unutarnje sukobe zbog vjerske pripadnosti. Mnogi Albanci još uvijek vide etničku pripadnost kao važniju u kulturi.
Kad je Osmansko carstvo oslabilo u 19. vijeku, pobune i ustanci postali su sve izraženiji jer su mnogi Albanci i dalje imali ambiciju da imaju nezavisnu državu. Albanski nacionalizam i gerilski pokreti su jačali, ali ipak sve do 1912. godine nije došlo do nezavisnosti. Gerilsko ratovanje vodio je Isa Boletini.
Albanija je proglasila nezavisnost 28. novembra 1912. godine, a Ismail Ćemali postao je vođa, a Vlore glavni grad, a tek kasnije će Tirana opet postati glavni grad. U balkanskim ratovima i sporazumom iz 1913. Albanija je izgubila određene teritorije, koje su pripale Grčkoj, Crnoj Gori i Srbiji, tako da i danas mnogi etnički Albanci žive van Albanije. Godine 1928. Albanija je postala kraljevina i od 1939. do 1943. bila je protektorat Kraljevine Italije, a Italijani su imali velik utjecaj na razvoj Albanije. Tokom Drugog svjetskog rata nacisti su obećali Albaniji nezavisnost ako bude neutralna u ratu, međutim otpor naroda je bio solidan i pred kraj rata Nijemci su napustili Albaniju.
Odmah nakon rata Enver Hoxha postavljen je na čelo novonastale Narodne Republike Albanije 1946. godine. Enver je imao dobre veze sa Staljinom i Albanija je postala satelitska država Sovjetskog saveza i izolovana od ostatka svijeta.
Enver Hoxha bio je zadivljen Staljinom, i kad je Josip Broz Tito došao u konflikt sa Staljinom, Enver je kritikovao Jugoslaviju i ophođenje prema Albancima. Također je Enver Hoxha paranoično gradio velik broj bunkera, albanska vojska imala je 60.000 vojnika i 450.000 rezervista. Ti bunkeri su građeni, ali nikad nisu korišteni. Procjenjuje se da je Enver dao da se izgradi 173.000 bunkera.
Nakon smrti Staljina, oslabila je veza sa Sovjetskim savezom, a veza sa Kinom je pojačana. Enver Hoxha je proglasio prvu ateističku zemlju na svijetu. Bilo je napretka u smislu industrije i nepismenost se smanjivala, ali Enver je imao rigoroznu politiku. Neistomišljenici su lako završavali dugo godina iza rešetaka ili sa smrtnom kaznom. Mnoge porodice su protjerane u mala udaljena sela koja su bila pod striktnom kontrolom policije i obavještajne službe. Praktikovanje vjere bilo je zabranjeno, džamije i crkve su rušene ili su korištene za druge svrhe. Nakon smrti Mao Ce Tonga, veze sa Kinom su oslabile, a Albanija je postala potpuno izolirana od ostatka svijeta.
Vladavina Envera Hoxhe puna je začuđujućih, nerazumnih odluka. Kad je nizozemski klub Ajax trebao da igra u Albaniji 1970. godine, Hoxhin režim je poslao pismo direkciji Ajaxa da igrači treba da se ošišaju, obriju brkove i brade prije nego što dođu jer je to za taj režim bio simbol za razuzdanost sa Zapada.
Kako bi ispitao neprobojnost nekih od prvih bunkera, on je dao da se porodica arhitekte zatvori u bunker i onda bi naredio da se otvori jaka paljba po bunkeru. Naredio je da se u periodu od 1975. do 1978. za njega i vojni vrh izgradi ogroman protunuklearni bunker od pet podzemnih spratova.
Enver Hoxha je u svijetu rijetko viđen primjer nerazumnog, paranoičnog, beskrupuloznog diktatora. Godine 1985. Enver je umro, a već početkom 90-ih Albanija je ušla u tranziciju i počela se otvarati prema drugim državama i način vladanja uveliko se mijenjao, kao što je to bio slučaj u skoro svim komunističkim državama nakon pada Sovjetskog saveza.
Povećavanjem slobode sve više muslimana opet se vraćalo javnom praktikovanju vjere, tako da sad, hvala Allahu, opet ima mnogo džamija i mesdžida gdje se obavljaju dnevni namazi i džume i bajrami. Mnogo još ima da se radi na popravljanju stanja naroda, ali uglavnom su mogućnosti otvorene. Albanija više nije ona zemlja od prije 20-30 godina, nego je stanje mnogo bolje i nadamo se prosperitetu ove zemlje u svakom smislu.