Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, u kojoj živi jedna veoma velika muslimanska manjina. Ova je zemlja odavno u centru svjetske pažnje zbog mnogih tema, od kojih je i tema Ujgura i njihovog progona i represije centralnih vlasti u Pekingu. Međutim, Ujguri nisu jedina muslimanska manjina u Kini. U ovom tekstu govorimo o demografiji ove zemlje, njenoj povijesti i trenutnom stanju muslimana u njoj.
Demografska slika
Narodna Republika Kina, često zvana samo Kina, država je u istočnoj Aziji. Poznata kao najmnogoljudnija zemlja svijeta, po veličini površine je četvrta na svijetu (iza Rusije, Kanade i SAD-a) i obuhvata 9.596.960 km².
Stanovništvo Kine čini otprilike 92% Han-Kineza, koji su nazvani po dinastiji Han, a ostale grupe čine oko 8% stanovništva. Postoji 56 zvaničnih etničkih grupa u Kini, od kojih svaka ima svoju kulturu i način života. Broj stanovnika u julu 2020. procijenjen je na 1.394.015.977 osoba. Prema procjenama iz 2010., budisti čine 18,2%, kršćani 5,1%, muslimani 1,8%, narodne religije 21,9%, hinduisti manje od 0,1%, židovi manje od 0,1%, druge vjere 0,7%, dok se 52,2% izjašnjava da ne slijedi nikakvu vjeru. (CIA Factbook)
U Svjetskom almanahu demografske historije muslimana nalazimo sljedeće informacije: “Pretpostavljam da procjene kojima se broj muslimana Kine predstavlja sa 2% do 2,5% možemo smatrati prihvatljivim i donekle realnima, što bi, ustvari, značilo da bi konačan broj muslimana u ovoj zemlji 2010. godine mogao da iznosi maksimalno 35.000.000 osoba.”
Muslimani u Kini žive u svim dijelovima, a postoje regije gdje je koncentracija muslimana velika. Iako su Hui muslimani najbrojnija grupa, najveća koncentracija muslimana je u Šingđangu, to jest u Istočnom Turkestanu, gdje živi velika populacija Ujgura. Manje ali značajne skupine muslimana žive u regijama Ningšia, Gansu, Činghai. Od 55 zvanično priznatih manjina u Kini, deset grupa su pretežno muslimani. (Armijo, “Islamic Education in China”, Harvard Asia Quarterly, 10-1)
Povijest
Muslimani su na područje današnje Kine došli još u periodu pravednih halifa. Navodi se da je Sa’d b. Ebu Vekkas dolazio u Kinu kao izaslanik halife Osmana, radijallahu anhu. Međutim, ovo historičari nisu nije nedvojbeno potvrdili. (Khamouch, Mohammed, Jewel of Chinese Muslim’s Heritage)
Kinesko-arapske trgovačke veze
Trgovina između predislamskog i islamskog Arabijskog poluotoka i južne obale Kine dostigla je vrhunac za vrijeme mongolske Juan dinastije. Interaktivna relacija Kine sa raznim regijama i narodima utjecala je na to da je veliko muslimansko stanovništvo došlo i ostalo u Kini. Muslimani su bili državnici, generali i ostali funkcioneri koji su došli iz Perzije i Centralne Azije kako bi obavljali funkcije u Mongolskoj imperiji. Islam je i dalje zvanično priznata religija u Kini. (http://www.bbc.co.uk/religion/religions/islam/history/china_1.shtml)
Za džamiju Huaišeng, koja se nalazi u Guangzou, kaže se da je jedna od najstarijih na svijetu. Neki kažu da je sagrađena po naredbi Sa’da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, a drugi kažu da za to nema jasnih dokaza. Džamija je građena nekoliko puta iznova. Međutim, moderni historičari tvrde da nema dokaza da je Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, lično dolazio u Kinu i dao da se izgradi ova džamija. Ovi historičari vjeruju da su diplomate i trgovci dolazili u Kinu već u roku od nekoliko decenija nakon Hidžre. (Newman, Familiar Strangers, a history of Muslims in Northwest China)
Juan dinastija, od 1271. gr. do 1368. gr.
Ova dinastija predstavljala je mongolsku vlast, a mongolski vladari koristili su razne narode jedne protiv drugih, kako bi lakše pod kontrolom držali Han Kineze. Džingis-kan i Juanska imperija koja je nakon njega došla, zabranjivali su islamske prakse, kao što je halal klanje životinja. Hui muslimani su imali značajno učešće u svrgavanju Mongola sa vlasti. (Gladney, Muslim Chinese: ethnic nationalism in the People’s Republic)
Ming dinastija, od 1368. gr. do 1644. gr.
Dok je ova dinastija bila na vlasti, muslimani su imali relativno dobar položaj u društvu. Međutim, vremenom se stanje za muslimane pogoršavalo. Asimilacija u kinesku kulturu je ojačala.
Imigracija je usporila drastično, a muslimani u Kini postali su sve više izolirani od ostatka islamskog svijeta, a asimilacija je postajala sve izraženija. Kineski jezik i način odijevanja muslimani su sve više preuzimali od Han Kineza. (Islam in China, str. 292)
Čing dinastija, od 1644. gr. do 1911. gr., i vladavina Mančua
Manču vladar Kangši pokrenuo je negativne sentimente protiv muslimana, kojima nije vjerovao i koje je optuživao za saradnju sa neprijateljskim vladarom, koji je prešao na islam, i da svi imaju cilj da u Kini na mjesto vladara postave muslimana.
Republika Kina, od 1911. do 1949.
U periodu pada Čing dinastije muslimani su prošli kroz težak period. Hui muslimanska zajednica bila je podijeljena po pitanju Xinhai revolucije. Manču dinastija je pala 1911. godine i Republiku Kinu proglasio je Sun Jat Sen, koji je izjavio da zemlja pripada jednako i Han Kinezima, i Hui muslimanima, i Mongolima i Tibetancima. Ovo je donekle popravilo odnose. Pad Čing dinastije značio je i pojačane veze sa drugim zemljama, pa su tako i muslimani svoje veze sa ostatkom islamskog svijeta poboljšali. To se ogledalo u broju hadžija iz te zemlje i broju muslimana koji su iz Kine otišli na studije u islamske zemlje, naprimjer na Azhar u Kairu. Osnovane su neke jake muslimanske organizacije, a broj štampanih islamskih djela brzo je rastao. (Muslim Diversity: Local Islam in Global Contexts str. 102–149)
Tokom drugog kinesko-japanskog rata, Japanci su slijedili politiku ubijanja i uništavanja, ubili su mnoge muslimane, pogotovo u regiji Dačang, i uništili su mnoge džamije. Srušili su 220 džamija i ubili mnogobrojne Hui muslimane u aprilu 1941. Džamije su bile pune leševa. Također su sprovodili ekonomsku represiju usljed koje su mnogi Hui muslimani ostali bez posla i krova nad glavom. Također su sprovodili politiku ponižavanja, stavljajući svinjsku mast na zidove džamija, tjerajući muslimane da kolju svinje i hrane vojnike. Seksualno su zlostavljali djevojke i žene. Muslimanski mezari su uništeni. Zbog svega ovoga mnogi Hui muslimani žestoko su se borili protiv Japana u ratu. (China’s Islamic Communities Generate Local Histories | China Heritage Quarterly)
Rana komunistička era, od 1949. do 1990.
Narodna Republika Kina osnovana je 1949. godine. U godinama prije i nakon toga bilo je mnogo burnih događaja koji su kulminirali kulturnom revolucijom, koja je počela 1966. godine, a službeno završila s Mao Ce Tungovom smrću 1976. godine. Posljedice su bile sveopći ekonomski haos i zastoj. Tokom kulturne revolucije omladina iz gradskih sredina bila je ohrabrivana da ide u ruralna područja i “ukroti divljinu”, mnogi su izabrali Šindžiang kako bi smanjili utjecaj muslimana.
U to doba vlada je optuživala muslimane, budiste, kršćane i sve sljedbenike neke religije da imaju “sujevjerna ubjeđenja” i da promoviraju antisocijalističke ideje. Džamije su često bile zatvarane, uprljane ili uništene. Primjerke Mushafa uništavala je Crvena garda, kao i hramove, crkve, budističke manastire i groblja. (Goldman, Merle (1986). Religion in Post-Mao China, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, str. 483)
Ekonomski planovi komunističke vlade bili su potpuni fijasko, propale žetve su prouzrokovale desetine miliona mrtvih, procjenjuje se da je ta brojka bila između dvadeset i četrdeset miliona mrtvih. Nakon toga Mao je pokrenuo kulturnu revoluciju, starim tradicijama i kulturama htio je stati ukraj, a sebe je veličao. I ova politika je bila katastrofalna i dovela je zemlju u stanje haosa.
Godine 1975. došlo je do pobune Hui muslimana. To je bila jedina velika pobuna tokom kulturne revolucije. U gušenju te pobune oružane snage su ubile 1.600 muslimana, koristeći i vojne avione za bombardovanje sela. Nakon toga 1979. godine vlada je liberalizirala politiku prema islamu i muslimanima. Novi zakoni su dali manjinama slobodu korištenja svog jezika, razvijanja svoje kulture i obrazovanja i vjerske prakse. Broj muslimana koji su mogli na hadž iz Kine nikad nije bio veći do tada. (New Encyclopedia of Islam, str. 622–625)
Nasilje protiv muslimana u Tibetu
U Tibetu, većina muslimana pripada narodu Hui. Mržnja Tibetanaca prema muslimana vuče korijene još iz perioda prije nego što je Kina proglašena republikom kad je muslimanski vojskovođa Ma Bufang imao vlast. Tibetanci su napali restorane muslimana, zapalili radnje muslimana i apartmane. Nekoliko porodica je stradalo u tim napadima 2008. godine. Zbog ovog nasilja muslimani i muslimanke počeli su se ustručavati da nose svoju tradicionalnu nošnju. Muslimani su klanjali tajno u kućama kad su Tibetanci 2008. godine spalili džamiju u gradu Lhasa. (Demick, Tibetan-Muslim tensions roil China)
Većina Tibetanaca, koji su inače budisti, podržavala je invazije na Afganistan i Irak i te invazije su samo još više povećale mržnju prema muslimanima i bojkot muslimanskih radnji. Pošto u Tibetu kineska vlada više podržava Hui muslimane, Tibetanci još više napadaju muslimane iskazujući tako više svoje protivljenje centralnoj vladi. (The Economist: The living picture of frustration)
Istočni Turkestan i ujgursko pitanje
Nezaobilazna tema kad se priča o Kini jeste i pitanje Ujgura i neviđena tortura nad njima. Kina naprimjer smatra i Svjetski ujgurski kongres terorističkom organizacijom iako nema nikakvih dokaza da je ova organizacija povezana s terorizmom. S druge strane, SAD i Njemačka ne smatraju ovu organizaciju terorističkom. (U.S. Once Jailed Uighurs, Now Defends Them at U.N. Foreign Policy)
Ovu organizaciju ne treba miješati sa organizacijom Islamski pokret Istočnog Turkestana, koja ima cilj da se otcijepi od Kine i terorističkom su je proglasili: Kina, EU, Kirgistan, Malezija, Pakistan, Rusija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo i UN. (“Governance Asia-Pacific Watch”, United Nations. April 2007)
Međutim, SAD od oktobra 2020. godine ovu organizaciju više tako ne klasificira jer nema dokaza da ta organizacija više postoji. (Lipes, Joshua (5 November 2020). “US Drops ETIM From Terror List, Weakening China’s Pretext For Xinjiang Crackdown”. Radio Free Asia)
Bitno je napomenuti da Kina svaku grupaciju koja kao cilj ima samostalnost Istočnog Turkestana smatra terorističkom bez obzira na to koristili oni nasilje ili samo bili aktivni na političkom polju. Mnogi Ujguri su zatvoreni u kampove u kojima ih muče i tjeraju da ostave svoju vjeru. Praktikovanje vjere sprečava se na sve moguće načine. Procjenjuje se da ima i preko milion Ujgura u tim kampovima. Ono što još više boli jeste veoma slaba podrška ostatka islamskog svijeta, mnoge muslimanske zemlje otvoreno ili šutnjom podržavaju ovu torturu i kršenje ljudskih prava.
Također, veliki problem jeste i neslaganje između Ujgura i Hui muslimana, koje traje više od 300 godina. Hui imaju drugačiji jezik i kulturu. Hui muslimani optužuju Ujgure za separatizam, a Ujguri optužuju Hui muslimane da učestvuju u trgovini heroinom među Ujgurima. (Susan K. McCarthy (15 December 2011). Communist multiculturalism: ethnic revival in southwest China. University of Washington Press. str. 140)
Muslimani u Kini nisu u zavidnoj poziciji. Hui muslimani su u nešto boljoj situaciji, ali stanje Ujgura je alarmantno. Nadamo se da će u narednom periodu ove torture nad Ujgurima prestati i da će ponovo uživati sve ljudske slobode i tako raditi za prosperitet.