Maroko je veoma zanimljiva muslimanska zemlja na samom zapadu afričkog kontinenta, čiji je arapski naziv Magrib, što znači mjesto gdje zalazi sunce. Ova zemlja imala je veoma bitnu ulogu u povijesti islamskog ummeta.
Zemljopis i demografija
Maroko na sjeveru graniči sa španskim enklavama Ceuta i Melilla, na istoku i jugoistoku s Alžirom te na jugu s teritorijem Zapadne Sahare koja je trenutno pod marokanskom kontrolom.
Relativno široku nizinu uz obalu Atlantskog okeana sa sjevera uokviruje niže krško gorje Rif (1.768 m), paralelno mediteranskoj obali, a s istoka i juga vapnenačke planine Atlasa, Jebel Toubkal (4.165 m). Uz obalu sjevernog dijela Maroka klima je mediteranska, a u unutrašnjosti nešto oštrija, s hladnijim zimama i toplijim ljetima. Količina oborina opada od sjevera prema jugu; najjužniji dijelovi zemlje pripadaju Sahari. Planinski vrhunci na sjeveru pokriveni su snijegom veći dio godine.
Glavni jezik stanovništva je arapski, odnosno njegov dijalekt koji se značajno razlikuje od klasičnog arapskog, te dijalekta berberskog kojima se govori uglavnom u planinskim područjima. Stanovništvo Maroka je mješavina mnogih skupina, od starosjedilaca Berbera preko doseljenika iz sjeverne i supsaharske Afrike do izbjeglica s Iberijskog poluotoka nakon rekonkviste.
Interesantne podatke o demografskoj slici ove zemlje nalazimo u Svjetskom almanahu demografske istorije muslimana: "Broj nemuslimana u Maroka 1950-ih godina, uoči proglašavanja nezavisnosti, dosegao je maksimum od oko 7,5%. Na području sjevernog Maroka pod upravom Španije i u zoni Tangera nemuslimani su 1950-ih godina sa preko 12% u stanovništvu činili značajnu manjinu. U samom Tangeru odnos muslimana i ostalih u tom periodu iznosio je dva prema jedan. Odmah nakon proglašenja nezavisnosti 1956. godine započelo je osipanje nemuslimanskog stanovništva Maroka. Mnogi Evropljani počeli su se iseljavati u matične zemlje, dok je jevrejsko stanovništvo u tom periodu napuštalo Maroko u manjem obimu, zbog zakona koji im je otežavao iseljavanje posebno prema Izraelu. Broj muslimana u Maroku od početka 1950-ih do 1960. godine povećao se sa oko 92,5% na 95,2%. Već od 1971. godine, kad je proveden sljedeći popis, Maroko je u demografskom smislu poprimio potpuno islamski karakter. Od 15.378.259 stanovnika, kao muslimani izjasnilo se čak 99,07%, odnosno, 15.236.231 osoba. Broj stranaca smanjio se na 111.909, a broj jevreja na svega 31.119 pripadnika. Najznačajnija koncentracija nemuslimana, prema popisu iz 1971. godine, nalazila se u provinciji Kazablanka (Casablanca) gdje je od 1.719.421 stanovnika na strance otpadalo 49.348 i na jevreje 16.872 osobe. Muslimani su 1960. i 1971. godine po svemu sudeći u stvarnosti bili jače zastupljeni, jer je statistika izostavila informacije o vjerskoj pripadnosti stranaca. Pretpostavlja se da je broj hrišćana među strancima 1960. godine iznosio 304.000, a 1971. godine svega 84.000 osoba. U statistici kasnijih marokanskih popisa nedostaju informacije o vjerskoj strukturi stanovništva. Sudeći prema svim raspoloživim procjenama, broj nemuslimana je iz godine u godinu sve manji. Do 1982. godine, muslimani su otprilike činili 99,7%, od 20.420.000 stanovnika Maroka. Hrišćanska manjina je imala svega još oko 47.000, a jevrejska tek 15.000 pripadnika. Danas, oko 2010. godine, nemuslimani čine jedva 0,1% marokanske populacije koja je procijenjena na 32,4 miliona. Pretpostavlja se da oko 25.000 stanovnika, uglavnom stranaca, slijedi hrišćanstvo. Jevrejsko stanovništvo broji svega još 3.000 do 4.000 osoba od kojih oko 2.500 živi u Kazablanki. Poznato je da u Maroku djeluje mala Bahai komuna. Jedan dio muslimana Maroka, tačnije, 3.000 do 8.000 osoba slijedi šiijski smjer islama. Radi se o useljenicima iz Libana i Iraka, ali i nešto lokalnih konvertita. Od 1975. godine Maroko je nasilno zauzeo bivšu špansku koloniju Rio de Oro koja se danas obilježava pod imenom Zapadna Sahara. Autohtoni stanovnici ove zemlje mahom su nomadski, poznati pod imenom Saharavi. Zapadna Sahara je tradicionalno veoma rijetko naseljena. Prema popisu iz 1970. godine, ovdje je živjelo svega 76.425 osoba od kojih su 59.777 bili Arapi islamske vjeroispovijesti, dok su ostali bili Evropljani, uglavnom Španci u službi kolonijalne uprave. Saharavi su se pod okriljem vojne organizacije, poznate kao Polisario, suprotstavili marokanskom zauzimanju njihove teritorije i konflikt između ove dvije partije traje do danas. Pod kontrolom Polisaria nalaze se krajnji istočni rubovi Zapadne Sahare, dok su pod upravom Maroka svi vitalni dijelovi ovog područja. Okupaciju od strane Maroka slijedilo je i masovno naseljavanje i kolonizacija marokanskim stanovništvom tako da danas od oko 500.000 stanovnika, koji žive u ovom dijelu zemlje, Saharavi čine skoro beznačajnu manjinu. Dio Zapadne Sahare koji kontrolira Polisario naseljava svega 30.000 osoba. Saharavi su svi odreda sunnijski muslimani malikijskog mezheba. Velika važnost pridaje se pripadnosti nekom od sufijskih tarikata među kojima se posebno ističu kadirijski, tidžanijski i šazilijski." (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 180--182)
Povijest
Drevno stanovništvo Maroka bili su Berberi. Prve poznate činjenice o povijesti Maroka vežu se za osnivanje fenicijskih trgovačkih postaja na marokanskoj obali oko 1200 godina prije nove ere. Nakon toga Kartagenci su osnovali također trgovačke postaje. Nakon što su Rimljani u Drugom punskom ratu porazili Kartagu, Maroko je postao dio Berberske kraljevine Mauritanije, koja je bila vazal Rima. Nakon pada Rimskog carstva, Vandali su zauzeli ovu zemlju 429. godine. Bizantija je pokušala da stavi područje pod svoju kontrolu, ali je uspjela samo jedno vrijeme grad Ceutu da stavi pod svoju kontrolu.
Islam je došao na ova područja usljed osvajanja krajem sedmog stoljeća pod vođstvom Ukbe b. Nafija, koji je bio vojskovođa emevijskog halife. Ovaj plemeniti vojskovođa bio je veoma cijenjen, živio je u zlatnom dobu islamskog ummeta i zaslužan je za velika osvajanja na sjeveru Afrike.
Godine 788. šiijska skupina idrisije, koji su težili zejdijskom mezhebu, kontrolisala je velike dijelove današnjeg Maroka. Šiijska vlast pokušala je da utemelji i proširi šiijski mezheb, ali u tome nije uspjela i sunnijsko stanovništvo to nije dozvolilo, tako da danas uopće nema nekog značajnog broja šiija u ovoj zemlji niti su nakon pada šiijske vlasti uspjeli nešto značajno da urade, kao što nisu uspjeli ni u Egiptu gdje su jedno vrijeme također imali vlast. Murabituni su učinili malikijski mezheb najzastupljenijim fikhskim mezhebom u Maroku, što je ostalo i do danas. (qantara.de)
Povijest Maroka veoma je bogata, kao i povijest Endelusa, i uloga narodā koji danas žive na području Maroka u povijesti Endelusa bila je ogromna. Da bismo ovu temu saželi u kratkim crtama, potreban je jedan cijeli članak, tako da u ovom tekstu nećemo imati prilike da se detaljnije ova tema obradi. Ono što je bitno reći na ovom mjestu jeste da su narodi i razne dinastije odigrale ključne uloge u osvajanju Endelusa, a i u gubitku ove teritorije koja je bila od neprocjenjive vrijednosti za islamski ummet.
Godine 739. velika berberska buna počela je u marokanskim plemenima Berbera i ona se proširila u kratkom periodu preko cijelog Magriba i Španije. Iako je pobuna nakon četiri godine ugušena, centralna vlast hilafeta znatno je oslabila. Od početka osmog stoljeća razne dinastije vladale su područjima Zapadnog Magriba: Kraljevina Nekor (771--1051), Bargavata (744--1058), Idrisije (780--974), Sijilmasa (771--1051). Berberski Murabiti su u jedanaestom vijeku prvi put današnji Maroko ujedinili i osnovali su grad Marakeš. Pod njihovom vlasti zemlja je prvi put postala poznata kao Maroko. Važne dinastije bile su Muahiduni (1147--1269), Merinidi (1215--1465) i Saadisi (1509--1654). Pod prvima je Maroko bio svjetska sila. Od jedanaestog vijeka uslijedili su razarajući napadi beduina-pustinjaka Benu Hilal. Njihovim dolaskom arabizacija je ubrzana. Arapska migracija bila je važan uzrok anarhije u Magribu, gdje je gusarstvo dobilo slobodan prostor.
Godine 1415. grad Ceuta zauzeli su Portugalci. Kasnije su Španci i Portugalci osvojili još nekoliko gradova. Nakon pada Merinida vlast je pripala Vatasidima, zadnjoj berberskoj kraljevskoj porodici Maroka, koju su godine 1554. porazili Saadisi i tako je zemlja pala pod arapsku vladavinu. Dinastija Saadisa držala se do 1659. godine. Ova dinastija je Portugalcima 1578. godine nanijela jedan odlučujući poraz. Maroko je jedina sjevernoafrička država koja nije bila dio Osmanskog hilafeta, dok su dijelovi Alžira i Tunisa bili pod osmanlijskom vlasti. Alavi dinastija je 1659. došla na vlast i održala se kao monarhija. Ova dinastija ne smije da se pomiješa sa sektom alevija.
Nakon što su Alžir 1830. godine zauzeli Francuzi, Marokanci su podržavali alžirskog vođu pobunjenika Abdulkadira, što je dovelo do rata. Početkom dvadesetog vijeka Francuska je sklopila sporazum sa Velikom Britanijom i Španijom u vezi sa Marokom. Maroko je podijeljen u internacionalnu zonu Tanger, u zonu francuskog utjecaja i zonu španskog utjecaja. Maroko je ovako postao protektorat Francuske.
Abdulkerim Hattabi, koji je bio rifski (Rifljani su jedan berberski narod) heroj otpora, počeo je u 20-im godinama islamski inspirisanu narodnu pobunu među Rifljanima protiv kolonizatorske vlasti i podanika Marokanaca koji su imali neku vrstu vlasti. Pobuna je zajedničkim snagama ugušena, 1932. oazu Tafilalet zauzeli su Francuzi, a cijeli Maroko pao je pod francusku vlast. Godine 1941. Marokanci su se priključili pokretu slobodnih Francuza generala De Gaulle. Godine 1943. osnovana je Partija nezavisnosti (Istiklal) koju su osnovali nacionalisti. Ova partija zahtijevala je potpunu nezavisnost Maroka sa konstitucijskom formom vlade pod kraljem Muhammedom V, koji je podržavao nacionalizam. Pod pritiskom Francuza kralj Muhammed V i njegova porodica su 1953. godine otišli u egzil. Francuska je Muhammeda b. Arafu nagovijestila kao novog kralja Maroka.
Nakon što je Ibn Arafa došao na vlast, došlo je do oružanog otpora Marokanaca, a Ibn Arafa nije mogao da kontroliše situaciju pa je pobjegao u Tanger. Muhammed V vratio se 5. novembra 1955. godine kao kralj Maroka. Maroko je 2. marta 1956. stekao nezavisnost od Francuske. Nakon toga napravljeni su posebni sporazumi sa Španijom, tako da je Španija zajedno sa Francuskom priznala nezavisnost Maroka, ali su Španci zadržali sjeverne enklave Ceutu i Melillu, i južne enklave Ifni i Zapadnu Saharu pod svojom vlašću. Maroko je 12. novembra 1956. godine postao član UN-a, a 1. oktobra 1958. član Arapske lige. U decembru 1965. UN je prihvatio rezoluciju u kojoj stoji da Španija mora dekolonizirati Ifni i Zapadnu Saharu. Španija je 30. juna 1969. odlučila da samo preda Ifni, a Zapadna Sahara je ostala u španskim rukama.
Kralj Muhammed V preminuo je 3. marta 1961., nakon čega je njegov sin Hasan II došao na tron. Godine 1964. izbili su pogranični sukobi sa Alžirom. Ovaj sukob se zove Rat u pijesku. U februaru 1964. sukob se smirio i uspostavljena je demilitarizovana zona. U decembru 1964. Hasan II posjetio je Tunis kako bi se poboljšali odnosi koji su se pogoršali onda kad je Tunis priznao nezavisnost Mauritanije 1960. U januaru 1970. Mauritaniju je priznao i Maroko i uspostavljena je saradnja između ove dvije države. Godine 1972. neki oficiri zrakoplovstva organizovali su vojni udar, koji nije uspio. Nakon toga desila se čistka u vojnom vrhu, a oni koji su sudjelovali u puču su pogubljeni. Godine 1976. Zapadnu Saharu zauzeo je Maroko. Većina područja Zapadne Sahare je pod kontrolom Maroka, dok je jedan manji dio pod kontrolom Polisarija. Nakon srčanog udara, 23. jula 1999. preminuo je Hasan II, kojeg je naslijedio Muhammed VI, koji pokušava da modernizira zemlju. Nakon dolaska ovog novog kralja neki važni disidenti vratili su se u zemlju. Također Muhammed VI radi na tome da popravi položaj Berbera koje je njegov otac sistematski zapostavljao.
Sultan Sulejman i Muhammed b. Abdulvehhab
Dokumentovano je da je bilo došlo do određenog kontakta između sultana Sulejmana, vladara Maroka od 1792. do 1822. godine, i poznatog reformatora Muhammeda b. Abdulvehhaba, koji je slao pisma raznim vladarima pozivajući ih da ostave razne devijacije u akidi. Historičari spominju da je ovaj vladar u najmanju ruku gajio simpatije za ovog reformatora. Međutim, do velikog preokreta u samom Maroku nije došlo kao što je do njega došlo na Arabijskom poluotoku. Moguće da se sultan bojao velikih previranja u društvu gdje su razni tarikati imali velik utjecaj pa su neke velike reforme na ovom polju izostale. (Studia Religiologica)
Ratovi za fosfat -- sastavni dio umjetnog đubriva
Veliki trud prvo Španije pa onda i Maroka da zadrže Zapadnu Saharu pod svojom kontrolom nije samo obična želja za što više teritorije. Veoma je malo poznato široj populaciji da se u ovoj regiji nalaze velike zalihe fosfata, koji je neophodan za proizvodnju umjetnog đubriva. Naviše svjetskih zaliha fosfata nalazi se u Zapadnoj Sahari, po nekim procjenama oko 73% svjetskih zaliha. Umjetno đubrivo je neophodno za masovnu proizvodnju hrane, tako da nije čudno zašto su tolike zemlje zainteresovane za ovu regiju. U prošlosti u sukobu između Maroka i Alžira neke svjetske sile podržavale su jednu stranu, a neke drugu, naprimjer SAD i Izrael imaju veoma dobre veze sa Marokom, dok su sa Alžirom dobre veze održavali, između ostalog, Sovjetski savez i Egipat. Iran također podržava Polisario i Alžir. Jasno je da mnoge svjetske sile silno žele dio fosfata koji se nalazi na teritoriji koja je momentalno dio Maroka. Španija se ugradila u ovaj resurs tako što je sa Marokom dogovorila da će predati Zapadnu Saharu Maroku, ali španske firme morale su dobiti dobar dio u eksploataciji.
Mnoge firme ne kupuju ovaj fosfat iz ove regije zbog argumenta da je ova regija predmet velikih diskusija u UN-u o tome da li Maroko stvarno polaže pravo na ovu regiju ili da narod te regije treba da sam odlučuje. Međutim, neke velike firme, između ostalog iz Indije i Novog Zelanda, i dalje kupuju fosfat od marokanskih firmi. A, naravno, kao što znamo, za mnoge druge proizvode, pa tako i ovaj nekim drugim putevima sigurno dođe do mnogih drugih firmi, tako da Maroko ima ogromnu ulogu u svjetskoj proizvodnji hrane, naročito sad kad su se svjetska tržišta uzdrmala prvo zbog pandemije korona virusa pa onda zbog agresije Rusije na Ukrajinu, koja je među najvećim proizvođačima hrane u svijetu.
Ne smije se izostaviti iz ove priče i uloga Irana u podržavanju Polisarija i pokušaja da svoj utjecaj proširi i na ovu regiju. Historijske veze između Irana i Polisarija nisu očite, ali politički i geostrateški interesi izuzetno su važni za Iran u ovoj siromašnoj ali veoma bitnoj regiji.
Dobre veze Maroka sa Izraelom prouzrokovane su u velikoj mjeri time što je velik broj jevreja iz Maroka odselio u Izrael, tako da Maroko, kad se uporedi s većinom ostalih arapskih zemalja, ima oprečan stav prema Izraelu.
Većina arapskih zemalja, nažalost, nisu politički stabilne zemlje, a Maroko je u ovom jedna vrsta izuzetka, i u ovoj zemlji ipak vlada solidna stabilnost i sigurnost.
Molimo Allaha da usmjeri stanovništvo ove zemlje prema prosperitetu u svakom pogledu i da ga sačuva svega što je štetno i čime On nije zadovoljan.