U Omanu živi znatan broj muslimana koji čine većinu u ovoj zemlji. Vjerovatno bi mnogi na spomen Omana pomislili da je ovo samo još jedna u nizu visokorizičnih zemalja u pogledu sigurnosti i zemlja sa mnogim problemima, ali istina je sasvim drukčija. World Economic Forum sastavio je listu najbezbjednijih destinacija za turizam, i Oman je 2019. zauzeo treće mjesto na ovoj listi, samo su Finska i Island bili bezbjedniji. I nakon 2019. godine Oman je ostao u vrhu liste najbezbjednijih zemalja za posjetiti. U zemlji nema sukoba, nema političke nestabilnosti, odnos prema posjetiocima odiše poštovanjem i gostoprimstvom.
Zemljopis i demografija
Oman, službeno Sultanat Oman, država je na jugoistočnoj obali Аrabijskog poluotoka u jugozapadnoj Aziji. Na istoku i jugu izlazi na Arapsko more, a na sjeveroistoku na Omanski zaljev. Na jugozapadu graniči s Jemenom, na zapadu sa Saudijskom Arabijom i na sjeverozapadu s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Zemlja ima preko 2000 km obale.
Većinu zemlje zauzima ravna pustinja, a niža brda su na jugoistoku. Vapnenački planinski lanci Hadžer (Stijenjak) uzdižu se iznad sjeverne obale, s najvišim vrhovima Šams (2.980 m) i Džebel Ahdar (3.018 m). Omanu pripada i eksklava poluotoka Musandam, odvojena od ostatka zemlje teritorijem UAE, koja zauzima strateški važan položaj na južnoj obali Hormuškog prolaza na ulazu u Perzijski zaljev. Klima je većinom sušna pustinjska, uz obale nešto blaža polupustinjska, a tek na višem gorju Hadžer donekle se približava mediteranskoj. Površina ove zemlje iznosi 309.050 kilometara kvadratnih. Poređenja radi, Bosna i Hercegovina ima 51.209 kilometara kvadratnih, to je oko šest puta manje nego Oman.
Glavni grad je Maskat, zvanični jezik je arapski jezik. Ekonomija se mnogo oslanja na naftu, preko izvoza nafte ova zemlja znatno je povećala svoj standard i izgradila infrastrukturu.
"Kao i ostale zemlje regije Perzijskog zaljeva, i Oman karakterizira prisustvo velikog broja stranaca. Autohtoni Omanci, kojih je prema popisu 2010. godine, bilo 1.957.336, većinom su (oko 75%) sljedbenici ibadijskog vjerovanja. Sunijski muslimani među autohtonim Omancima su na sjevernom dijelu ove zemlje pripadnici šafijskog, hanbelijskog i malikijskog, a na jugu u Dhofaru, isključivo, šafijskog mezheba. Jedan dio autohtonih Omanaca, oko 2 do 5%, uglavnom, u većim gradovima sjevera i na obali Al Batinah pripada smjeru džaferijskog šiizma. Za razliku od autohtonih Omanca koji su, isključivo, muslimani, strano stanovništvo karakterizira visok broj osoba koje pripadaju hinduizmu ili hrišćanstvu. Stranaca je u omanskom stanovništvu, prema popisu 2010. godine, bilo 816.143, od čega na Indijce otpada oko 45% ove populacije. Odnos muslimana i ostalih vjera među strancima u Omanu je nepoznat. Sa sigurnošću se, međutim, može reći da oni stranci koji su muslimani u ogromnoj većini pripadaju sunijama. Zbog nedostatka zvaničnih statistika, odnosi u religijskoj pripadnosti stanovništva Omana baziraju se na procjenama. Veoma često i rašireno mišljenje o udjelu muslimana u stanovništvu, koje je 2010. godine brojalo 2.773.479 osoba, jeste da iznosi oko 86%, što odgovara realnom stanju. U nekim procjenama navodi se da muslimani čine i do 95% omanske populacije." (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 51)
Što se tiče skorijih procjena, procjenjuje se da u Omanu u 2022. godini živi preko 3.764.000 stanovnika i da je postotak imigranata oko 46%. (CIA Factbook 2022)
Stanovništvo se većinom sastoji od Arapa koji su podijeljeni u razna plemena. Većina Omanaca potječe od plemena Ezd i Nizar. Pleme Ezd potječe iz Jemena, a Nizar iz regija Nedžd iz Saudijske Arabije. Tradicionalna struktura plemena bila je sačuvana sve do sultana Kabusa, koji je ujedinio narod i plemenska struktura je izgubila na utjecaju. Kroz vijekove su nastala razna plemena, a većina u Omanu pripada plemenu Benu Hinavi (priobalsko pleme) i Benu Gafir (pustinjsko pleme).
U Omanu žive i Zanzibarci, to su potomci Omanaca koji su prije otišli u Zanzibar, a od 1970. godine mnogi od njih su se vratili. Zanzibar je dio istočnoafričke države Tanzanije. Sastoji se od otoka Zanzibarskog otočja koji se nalaze u Indijskom okeanu, 25--50 km od obale Afrike. Oni pored arapskog jezika govore i svahili.
Imigranti koji su došli zbog posla većinom su iz Pakistana, Indije, Bangladeša, Filipina i Šri Lanke, i oni većinom rade u uslužnom sektoru. Većina Evropejaca koji rade u ovoj zemlji radi u bankarskom sektoru i naftnoj industriji.
Povijest
U Omanu su pronađeni neki kameni predmeti koji datiraju još iz prahistorije, tako da je jasno da je ovo područje bilo naseljeno dugo vremena.
Nekoliko vijekova prije nove ere ova regija je bila dio Ahamenidskog carstva, prvog Perzijskog carstva. U prvom i drugom vijeku zabilježeni su valovi naseljavanja pripadnika plemena Ezd koji su dolazili iz centralnog dijela Arabijskog poluotoka. Mnogi pripadnici plemena Ezd su iz današnjeg Jemena otišli više sjeverno u centralni dio Arabijskog poluotoka, a potom su neki odselili na teritoriju današnjeg Omana.
U današnji Oman islam je stigao veoma rano, još za života Allahovog Poslanika, alejhis-selam. Nakon njegove smrti, ova regija bila je dio hilafeta pravednih halifa, a poslije ratova protiv otpadnika hilafet je još više konsolidovao svoju vlast u ovoj regiji.
Nakon raznih hilafetskih dinastija, interesantno je spomenuti da je ova regija bila i dio Seldžučkog carstva, od 1053. do 1154. godine.
Vijekovima je Oman bio trgovački centar. Godine 1508. Muskat su zauzeli Portugalci. Oko stotinu i pedeset godina Portugalci su ostali u ovom mjestu i tragovi njihove vladavine i danas se vide na mnogim mjestima, naprimjer na nekim utvrdama ili starim portugalskim kućama u Muskatu i Mutri. Neki manji dijelovi Omana su od 1659. do 1741. kraće vrijeme bili pod vlašću Osmanlija.
Nizozemska trgovačka kompanija VOC između 1672. i 1675. godine imala je svoju ispostavu u Muskatu. Godine 1741. Ahmed ibn Said uspio je istjerati Osmanlije sa teritorije Omana i tada je počeo dinastiju sultana. Današnji sultan Omana potomak je te dinastije.
Početkom 19. vijeka Oman je postao regionalni faktor moći sa posjedima u Perziji, Balučistanu i Zanzibaru. Godine 1801. Oman je uspostavio diplomatske veze sa Velikom Britanijom. Britanci su iskoristili unutarnju podijeljenost u vladajućoj omanskoj porodici i postepeno su preuzeli vlast. Država se polako urušavala pa su ti posjedi u raznim regijama izgubljeni, a Zanzibar je zadnji izgubljen, godine 1890. Godine 1891. Oman je postao britanski protektorat i tako je bilo sve do 1971.
Sultan Said ibn Taimur vladao je od 1932. do 1970. godine. Pod njegovom vlašću skoro da nije bilo govora o nekom razvoju infrastrukture, zdravstva i obrazovanja. Mnogi su pokušali da ubijede sultana da mora raditi na razvoju i otvorenosti prema drugim zemljama, ali to nije imalo efekta. Godine 1970. sultana je sa trona skinuo njegov sin Kabus ibn Said Al Said, koji je vladao od 1970. do 2020. Nakon gušenja pobune sunija u Zuferu na jugu Omana, sultan je pokrenuo projekte obnove školstva, zdravstva, infrastrukture i irigacije. Pod vlašću Kabusa zemlja je napredovala mnogo zahvaljujući prihodima od naftne industrije. Pored toga, zemlja je bila u miru sa svim ostalim zemljama na Bliskom istoku. Kabus je umro 10. januara 2020. godine, a na tronu ga je naslijedio njegov šezdesetpetogodišnji rođak Hejsem ibn Tarik.
Ibadijska sekta
Većinu u Omanu čine pripadnici ibadijske sekte, koja je nastala od haridžijske sekte. I sultani ove zemlje pripadnici su ove sekte, a također postoji značajna zajednica ibadija u Alžiru, Libiji, Tunisu, Zanzibaru i Zapadnoj Sahari.
Ibadije su ogranak haridžija koji su nazvani po osnivaču ove sekte koji se zvao Abdullah ibn Ibad et-Temimi. Oni tvrde da nisu haridžije i da ne potječu od te sekte, ali istina jeste da nisu ekstremne haridžije kao ezrekije, ali da se sa haridžijama slažu u mnogim pitanjima, kao što je nijekanje svojstava, u tvrdnji da je Kur'an stvoren i dozvoljavanju pobune protiv nepravednih vladara. Osnivač je Abdullah ibn Ibad iz plemena Benu Murrah. On je živio u vrijeme Muavije, radijallahu anhu, i umro je za vrijeme Abdulmelika ibn Mervana.
Iz njihovih knjiga vidi se da poriču neka Allahova svojstva, uveliko se slažu sa mutezilijama po pitanju pogrešnih tumačenja Allahovih sifata, svojstava. Također poriču da će vjernici vidjeti Allaha na ahiretu. Poriču i neka pitanja koja su povezana sa ahiretom i smatraju da nisu stvarnost, naprimjer vaga i sirat-ćuprija. Po njihovom mišljenju, Kur'an je stvoren, i u ovom se slažu sa haridžijama.
Također, smatraju da je onaj ko počini veliki grijeh kafir u smislu da je nezahvalan Allahu ili da je munafik. Smatraju da postoje tri vrste ljudi: vjernici, koji se iskreno pridržavaju vjere; mušrici, čiji je širk jasan; oni koji potvrđuju vjeru u jednoga Boga i islam, ali ne pridržavaju se prakse i ibadeta, znači nisu mušrici jer potvrđuju tevhid, ali nisu ni vjernici jer se ne pridržavaju onog što vjera zahtijeva, što znači da na ovom svijetu pripadaju muslimanima, ali na ahiretu će biti među mušricima jer nisu bili iskreni u vjeri i suprotstavili su se onom što tevhid zahtijeva.
Muslimane koji se ne slažu s njima smatraju kafirima, ali ne mušricima, pa zbog toga smatraju da je dozvoljeno s njima sklapati brakove. Njihovi posjedi, oružje, konji i sve što se može koristiti u ratu dozvoljeno je kao ratni plijen, ali sve ostalo je zabranjeno kao ratni plijen.
Smatraju da onaj ko počini veliki grijeh jeste nevjernik i ako ustraje u tome, on ne može ući u Džennet ako se nije pokajao, jer Allah neće oprostiti velike grijehe osim onima koji se prije smrti pokaju za njih.
Onaj ko počini veliki grijeh za njih je kafir u smislu da je nezahvalan Allahu ili da je to nifak, a ne u smislu da je izašao iz islama. Ali ehli-sunnet vel-džemat imaju ispravno ubjeđenje: oni ovakvog čovjeka smatraju grešnikom i ako umre imajući pri sebi veliki grijeh za koji se nije pokajao, Allah će mu oprostiti ako On hoće, a ako hoće, On će ga kazniti zbog ovog grijeha, pa kad se iskupi za taj grijeh ili grijehe, Allah će ga uvesti u Džennet. Ali, ibadijska sekta smatra da će veliki grešnik koji se nije pokajao za veliki grijeh zauvijek ostati u Vatri, tako da se u ovom pitanju slažu sa haridžijama i mutezilijama. Također poriču zauzimanje za velikog grešnika koji se prije smrti nije pokajao za veliki grijeh.
Neki od njih kritikovali su pravednog halifu Osmana ibn Affana, Muaviju ibn Ebu Sufjana i Amra ibn Asa, radijallahu anhum. (Mawsoo'ah al-Adyaan wa'l-Madhaahib al-Mu'aasirah, 1-63 /assimalhakim.net)
Veoma je interesantno kako je ova zemlja sa ovakvom većinom, koja u vjerskim ubjeđenjima odstupa od sunija u mnogim bitnim pitanjima, uspjela da sačuva političku stabilnost unutar zemlje i u svojim međunarodnim odnosima toliko vremena. Čak i u Arapskom proljeću nije došlo do nekih većih previranja, neke manje pobune sunija brzo su ugušene i vlasti su provele neke reforme koje su stanovništvu omogućile malo više utjecaja na političke tokove.