Sudan je jedna od najvećih zemalja u Africi u kojoj živi znatna muslimanska populacija. U ovom članku govorit ćemo o ovoj zemlji koja je prošla veoma teške periode kolonijalizacije i sukoba.
Geografska slika
Sudan je država u sjeveroistočnoj Africi, po površini treća na kontinentu. Na sjeveroistoku izlazi 853 km dugom obalom na Crveno more. Graniči sa Egiptom na sjeveru, Libijom na sjeverozapadu, Čadom na zapadu, Srednjoafričkom Republikom na jugozapadu, Južnim Sudanom na jugu, Etiopijom na istoku i Eritrejom na istoku.
Najveći dio zemlje zauzima visoravan (300 do 1000 m) koju u smjeru sjever-jug presijeca dolina rijeke Nil koja nastaje kod Khartouma spajanjem Bijeloga i Plavoga Nila. Sve sudanske rijeke pripadaju slivu Nila i koriste se za navodnjavanje, plovidbu i kao izvor hidroenergije.
Na sjeveru zemlje nalaze se Libijska i Nubijska pustinja, gotovo bez biljnog pokrova. Na jugu se prostiru savane i tropske močvare, a na istoku, zapadu i krajnjem jugu planine. Najviša tačka zemlje je 3187 m visoki Kinyeti.
Klima je na jugu tropska, a na sjeveru vruća pustinjska. Glavni ekološki problemi su erozija tla i opustinjavanje.
Sa površinom od preko 1,8 milion km2, Sudan je oko 36 puta veći od Bosne i Hercegovine i treća je država po površini na Afričkom kontinentu.
Sudan je trenutno uređen kao federalna republika, službeni jezik je arapski. Stanovništvo se većinom bavi poljoprivredom i oko 80% radne populacije zaposleno je u ovoj branši. Nafta je u zadnje vrijeme postala veoma bitan izvor prihoda za ovu zemlju.
Demografska slika
Iako su Sjeverni i Južni Sudan od 2011. godine dvije posebne države, razlog zašto se u ovom tekstu obrađuju pod jednim imenom, veže se za njihovu zajedničku demografsku prošlost. Obje zemlje koje su bile objedinjene u državi Sudan karakterizira veoma ograničen broj informacija vezanih za vjersku strukturu stanovništva. Za razliku od Sjevernog, informacije na ovu temu za područje Južnog Sudana veoma su škrte, kontradiktorne i, zbog nedostatka bilo kakvog zvaničnog popisnog materijala, isključivo bazirane na procjenama. Iz razloga što popis iz 1993. godine nudi prilično konkretnu sliku o religijama koje se prakticiraju na sjeveru, cilj ovog teksta jeste pokušaj stvaranja realne predodžbe o broju muslimana na području Južnog Sudana. Demografski mit, koji je veoma prisutan u literaturi, stvara dojam da je Sjeverni Sudan ekskluzivno muslimanski, a južni ekskluzivno animistički i hrišćanski. Ove informacije su neistinite i činjenica je da u obje zemlje postoje vjerske manjine: hrišćanske na sjeveru i muslimanske na jugu... U popisu stanovništva iz 2008. godine izostala su pitanja o vjerskoj pripadnosti, što je i ovaj put onemogućilo stvaranje kompletne slike o religijskoj pripadnosti Sudanaca. Od 39.154.490 osoba, koliko ih je prebrojano na području ove sada već bivše države, 30.894.000 živjelo je u sjevernom, a 8.260.490 u južnom dijelu. Ukoliko je udio muslimana u stanovništvu sjevera i dalje iznosio 96.4%, kako je prikazano prilikom popisa iz 1993. godine, a na jugu 18%, kako je procijenjeno na osnovu popisa iz 1956. godine, onda je udio muslimana u bivšem Sudanu 2008. godine iznosio oko 79% do 80%, znatno više od ustaljenih informacija prema kojima se muslimansko stanovništvo tadašnjeg Sudana predstavljalo sa udjelom od 70% do 75%. Za novoformiranu državu Južni Sudan trenutno su općeprihvaćene pretpostavke da muslimani čine 18% tamošnjeg stanovništva. Ipak, ovu informaciju treba uzeti sa oprezom sve do momenta dok se ne provede validan popis. (Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 183–185)
Pouzdano se zna da je u istočnom Sudanu bilo migracija Arapa prije dolaska islama. Skupine nekih plemena migrirale su zbog plemenskih sukoba i nestašice hrane, ova plemena prešla su preko Crvenog mora direktno ili na sjeveru preko Egipta. U tom dobu došli su pripadnici plemena Benu Hilal, Selim, Džuhejna, Rabi’a, Džafirah i neki pripadnici berberskih plemena iz Magriba.
Nakon što je Abdullah b. Ebu Serh ušao u Egipat, osvajanja su krenula u pravcu ovog područja. Od 1504. područje Sudana bilo je pod muslimanskom vlasti.
Od godine 1881. do 1889. Muhammad Ahmed vodio je ‘Mehdijev ustanak’ protiv osmanlijskog namjesnika iz Egipta. On je krajem 19. vijeka proglasio vlastitu državu, takozvani Halifat Omdurman. Ta država postojala je 15 godina, a srušena je 1898. godine od anglo-egipatske vojske nakon bitke kod Omdurmana. Nakon toga, osnovan je britansko-egipatski kondominij i Sudan je postao britanska kolonija sve do 1953. godine.
Nakon što je egipatski kralj Faruk I svrgnut tokom revolucije 1952. godine, Sudan je iskoristio šansu za pripremu svoje nezavisnosti. Sporazumom sa Egiptom i Velikom Britanijom okončana je vlast Egipta nad Sudanom i proglašena nezavisnost Sudana 1. januara 1956. godine. Na prvim parlamentarnim izborima kao pobjednik izašla je Nacionalna unijska stranka (Umma), a njen predsjednik Ismail el-Azhari postao je prvi premijer Sudana. Već iste godine zbog unutarstranačkih razlika na mjesto premijera došao je njegov rival Abudullah Halil. Došlo je do političke nestabilnosti te je 1958. izvršen vojni udar, u ovom periodu nemira došlo je i do građanskog rata u Južnom Sudanu.
Situaciju je iskoristila vojska te je pukovnik Džafar Muhammed en-Numairi u maju 1969. izvršio novi vojni udar. Numairijeva politika orijentirala se na njen egipatski uzor u liku Nassera te su provedene neke socijalističke i panarapske reforme. Na vlast je dovedena Sudanska socijalistička unija (SSU) kao jedina stranka u državi. Kratkotrajno 1971. godine udarom je svrgnuta komunistička partija, da bi vrlo brzo ponovno došla na vlast. Numairi je izabran za premijera te je 1972. godine uspio okončati 17-godišnji građanski rat između vlade i pobunjenika u Južnom Sudanu.
Naredni period ponovo je obilježen političkim nemirima i previranjima, u tom je periodu šerijatski zakon dobio više utjecaja u zemlji, došlo je do velikih sukoba centralnih vlasti sa Južnim Sudanom oko autonomije tog područja.
Do novog vojnog udara došlo je 1989. zbog političke nestabilnosti u zemlji kada general-poručnik Omer Hasan Ahmed el-Bašir preuzima vlast i uvodi politiku po uzoru na Numairijevu. Iako je od tada suvereno vladao zemljom kao predsjedavajući Nacionalnog vijeća komande za spas nacije, neuspješno je pokušavao povratiti vlast nad jugom zemlje. U periodu od 1983. do 2005. u Sudanu je bilo ratno stanje. Godine 2005. dolazi do mirovnog sporazuma između vlade u Kartumu i pobunjenika na jugu. Njime je zagarantovana autonomija Južnog Sudana i predviđen referendum koji je održan od 9. do 15. januara 2011. godine. Nakon referenduma, Južni Sudan je proglasio nezavisnost 9. jula 2011. godine.
Trenutno je Južni Sudan jedna od najopasnijih i najnestabilnijih zemalja svijeta, iako su dobili nezavisnost i preuzeli vlast u svoje ruke i kontroliraju velike resurse nafte. Razna kršćanska plemena su u sukobu i krvoprolića se dešavaju svakodnevno.
Sukob u Darfuru
Sukob u Darfuru je jedan crni period u povijesti Sudana. Ovaj sukob trajao je od 2003. do 2010. godine, a posljedice tog sukoba i dalje su vidljive i netrpeljivost nije skroz nestala. Crnačko muslimansko nearapsko stanovništvo Darfura pobunilo se protiv načina vođenja politike arapske, također muslimanske, vlade u Sudanu i zahtijevalo je nezavisnost. Razni pokreti inicirali su oružani sukob protiv vlade. Okrutne oružane skupine, sastavljene većinom od Arapa iz sjeverne regije Rizeigat, počinili su potom velike zločine protiv građana Darfura. Sudanski predsjednik Omar el-Bašir optužen je 2008. godine od Međunarodnog suda za genocid i zločin protiv čovječnosti. Inače je vrlo licemjerno da ovaj sud optuži nekog iz Afrike za ovakve zločine, a ne optuži određene političare sa Zapada za slične zločine koje su počinili u muslimanskim zemljama. I ovo ne kažemo pravdajući politiku Bešira i djela počinjena od vojske i oružanih skupina.
Veoma je žalosno da se ovakav sukob desio. I dan-danas na nekim mjestima dolazi do zlostavljanja i mučenja muslimana od drugih muslimana u Sudanu, samo zbog različite etničke pripadnosti.
Stanje da’ve
Intervju sa dr. Ebu Omerom Abdulhajjom daje prikaz stanja da’ve u ovoj zemlji. On je na čelu Odsjeka islamske kulture na Univerzitetu Kartuma, a također on je imam i hatib u jednoj džamiji u Kartumu. Poznat je po svom zalaganju za da’vu i odgoj, pri čemu se ne boji da kaže istinu. U nastavku prenosimo dijelove tog intervjua:
Kako gledate na stanje da’ve u Sudanu?
ODGOVOR:
Stanje da’ve daje razlog za radovanje u našoj zemlji, Allahovom dozvolom, ako ima iskrenosti i lijepog usmjeravanja. Jer vrata su otvorena daijama da obavljaju svoju dužnost u mesdžidima, školama, univerzitetima i državnim ustanovama. Mnogi bi bili začuđeni kolika je sloboda govora. Hutbe se ne cenzurišu. Daija samo treba da pridobije povjerenje naroda u džamiji. Imami imaju mogućnost da kritikuju društvene pojave a da ne bude ispitivan, i to je velika blagodat od Allaha, kojeg molimo da nam je ne uskrati u budućnosti.Koje su, po vašem mišljenju, najveće prepreke za da’vu u Sudanu?
ODGOVOR:
Prepreke su prisutne, ali se, Allahovom dozvolom, mogu prevazići, a neke od najvećih prepreka jesu sljedeće:● Manjak kapaciteta za pripremu daija sa ispravnim znanjem i metodom.
● Padanje kvaliteta i nivoa šerijatskih univerziteta, kao Univerzitet Ummudurman, kojeg je pogodilo ono što je pogodilo i Al-Azhar. Jer postojanje fakulteta drugih nauka odvodi pažnju od pripreme imama, pored toga što na šerijatske fakultete ulaze većinom oni koji ne mogu da upišu medicinski fakultet, tehnički ili farmaceutski itd.
● Oni koji se uče hifz Kur’ana, njihov hifz često ne prati dovoljno produbljivanja šerijatskih nauka.
● Prisutnost faktora koji odvraćaju od pravog puta, kao što je širenje šiizma i devijantnog sufizma i škola koja daju prednost razumu i prikazuju se kao da vole islam, ali u suštini ga preziru.
● Od najvećih prepreka jeste nedostatak imetka, dok pored toga mnogi donatori daju prednost izgradnji mesdžida, bez osvrta na nadoknade za daije koji svojom da’vom održavaju te mesdžide i privlače posjetioce.
Kako se može popraviti veliki nedostatak naučnog kapaciteta na koji ste ukazali?
ODGOVOR:
Mislim da to može na sljedeće načine:Prvo: Povratkom autoriteta šerijatskog znanja i podsticanjem ljudi na to znanje i ukazivanjem na njegovu vrijednost, i pojašnjenjem na to da oni koji nose to znanje jesu nasljednici vjerovjesnika i svjetiljke upute, a ne onakvi kako su ih munafici opisali da su najpohlepniji i da najviše pričaju i da imaju najmanje hrabrosti.
Drugo:
Osnivanje jednog ili više fakulteta samo za islamske nauke koje može upisati svako ko to želi, i da se mogu upisati studenti koji brinu o da’vi i dostavljanju vjere ljudima i koji imaju edeba i pridržavaju se vjere. Tako bi suzbili pojavu koja se oblikuje u tome da neki samo žele diplomu i funkciju.Treće:
Dogovor da se daijama obezbijede knjige i kapitalna djela i druga sredstva za učenje, također da im se obezbijede seminari na kojim se obnavlja znanje i pojačavaju kapaciteti.Četvrto:
Država treba da pripremi teren kako bi se daije mogle posvetiti samo da’vi, kako ne bi morali tražiti od ljudi ili stjecati na druge načine.Peto:
Smatram da je obavezno da se studenti koji studiraju u inostranstvu da se vrate svojim narodima kako bi se pobojali, pogotovo zbog toga što mnogi od njih nemaju potrebu da ostaju van svoje zemlje nakon studija. I kažem im: ‘Pitat će vas vaš Gospodar o narodima koji su zalutali zbog neznanja, šta ćete odgovoriti na to?’Kako gledate na islamske pokrete koji djeluju u zemlji?
ODGOVOR:
Nema sumnje da ove organizacije ulažu mnogo truda u da’vi i upozoravanju na pogrešne akide u kojim ima širka i novotarija. Allah da ih nagradi i oprosti greške i nedostatke, ali ima stvari na koje se mora skrenuti pažnju.Prvo:
Mnoge ove organizacije odgajaju pripadnike na slijepoj pristanosti za organizaciju, tako da ne vide hajr osim kod sebe i druge organizacije i ličnosti ocjenjuju shodno njihovoj blizini ili daljini od njih samih, a istinom i ispravnim smatraju samo ono što kažu šejhovi ili vođe njihove organizacije. Kao da su političke prilike u islamskom ummetu bacile sjene na da’vetske organizacije i stranke. Ovo što kažem važi za mnoge organizacije i van Sudana.Drugo:
Ove organizacije nisu uspjele da izgrade mostove dijaloga i međusobnog kontakta potpomagajući se u dobru i bogobojaznosti i voleći se, preporučujući dobro i odvraćajući od zla. Žalosno je da su neke daije u iskušenjima i nema niko od njihove braće u drugim organizacijama koji će mu pomoći i podržati ga, štaviše, možda će se naći neko ko će ga na cjedilu ostaviti ili podstrekivati druge protiv njega.Treće:
Neke organizacije tvrde da su nepogrešive u idžtihadu. S ovim se ne možemo složiti. Nakon takve tvrdnje, neki prizivaju nepogrešivost za neku osobu dok u isto vrijeme ispoljavaju žestinu protiv neistomišljenika tih osoba.Četvrto:
Kao posljedica ovog što sam prethodno spomenuo i zbog slabog odgoja, u našoj zemlji i drugim zemljama došla je generacija koja nema drugih sposobnosti osim oštrog jezika protiv živih i mrtvih i napadanja na svakog ko je pogriješio u njihovim očima, tvrdeći da je to ispravna metoda i put prvih učenjaka. I pojavili su se oni koji pretjeruju i proglašavaju pripadnike ummeta kafirima.Peto:
Veliki broj omladine izgubio je povjerenje u mnoge te organizacije zbog međusobnih podjela. Malo koja organizacija uspije da se ne podijeli u dva ili tri ogranka. Možda je rješenje da daije sarađuju na ujedinjenju na osnovi stvari koje su u islamu nepromjenjive. Allah da popravi ovo stanje ummeta!Da li ukidanje Zakona o zabrani pokrštavanja ima loš utjecaj na dnevni život u Sudanu?
ODGOVOR:
Sigurno! Jedna od najopasnijih posljedica jest suzbijanje akide ljubavi i odricanja u ime Allaha. Tako da se desi da fin momak ode u Južni Sudan i vrati se i potom diskutuje s tobom o tome da li su kršćani vjernici ili nisu. Jer neki šejtani, ljudi koji sebe pripisuju vjeri, takve momke zbune po pitanju nekih tekstova. Kao naprimjer: “Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole” (El-Maida, 82). Na taj način ubacili su šubhe u srca te omladine, a daije ulažu velike napore da otklone te šubhe i da pojasne kako su ti koji to govore svjesno na Allaha lažu i narod obmanjuju.Također, jedna od posljedica jeste slobodno dijeljenje literature u javnom prevozu.
Neki spominju da je širenje šiizma uzelo opasne proporcije u Sudanu, da li je to tačno?
ODGOVOR:
Stanovnici Sudana bili su ili muslimani malikije ili nevjernici. Ljudi nisu poznavali sekte ili mezhebe, dok se nije pojavio šiizam u obliku ženskih udruženja, bolnica i instituta. Nakon toga počeli su da se uvlače u sve slojeve društva; u univerzitete i škole i novinske agencije, iskorištavajući potrebu naroda za novcem i iskorištavajući njihovo neznanje o šiijama. Uvukli su se kod sufija kroz vrata ljubavi prema ehlul-bejtu i hvalenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok nisu pridobili njihovu ljubav. Neki su čak i prihvatili šiizam. I nije prošlo dugo dok se nije njihovo pravo prljavo lice pokazalo zbog toga što su njihove pristalice počeli da javno iskazuju kufr psujući ashabe i spominjući ih po lošem. Da nas Allah sačuva njihovog zla! (islamweb.net)Jasno je da mnogi aspekti da’ve koje je spomenuo ovaj alim važe i za naše područje, mnogo je sličnosti u situaciji u kojoj se nalazi i naše društvo. Pa uzmimo pouku iz ovih poruka.
Molimo Allaha da sačuva napaćeni narod Sudana svakog zla i popravi kako njihovo stanje tako i stanje ummeta! I neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve ashabe
