Trenutak kad se pojavio internet i digitalni svijet i postao dostupan svakom čovjeku, značio je prekretnicu društvenih tokova na dotad neviđen način, slobodniji i pristupačniji način dolaska do podataka, olakšanu komunikaciju s drugim ljudima istih ili različitih pogleda i interesovanja, ali i slobodniji i pristupačniji način pomjeranja granica etike, ali još opasnije, mijenjanje ili pomjeranje islamskih principa. Čak i onda kad se to ne desi, internet je postao kradljivac dragocjenog vremena koji je doveo do toga da članovi porodice radije biraju provoditi vrijeme sa nepoznatim i manje bitnim ljudima na društvenim mrežama nego poklanjati pažnju svojoj porodici i potomcima.
Ljudi internet i društvene mreže koriste na različite načine. Jedni su u društvenim mrežama prepoznali priliku kako zaraditi i prehraniti svoju porodicu. Drugi su ih iskoristili da omladini pruže alternativu kroz stranice i profile na kojima se šire pozitivne vrijednosti, kad već živimo u vremenu koje podrazumijeva bivstvovanje svakog čovjeka na nekoj od društvenih mreža, nerijetko svakoj. Ono što zabrinjava jeste da postoji treća, ali najbrojnija kategorija ljudi koji nemaju jasno definiran motiv, cilj niti naročitu potrebu i povod za korištenje društvenih mreža, no svakodnevno na njima ostave većinu svog dana, zapostavljajući sve elementarne obaveze.
U ovom tekstu nećemo govoriti o štetnosti društvenih mreža, niti ćemo pričati o tome kako se izliječiti od ovisnosti konzumiranja opijuma zvanog društvene mreže, koji stvara osjećaj sličan onome koji stvaraju razarajuće teške droge, nego ćemo se podsjetiti na etiku boravka na društvenim mrežama i osvrnuti na nekoliko problema, u nizu mnogih drugih, koji su gotovo pa stalno aktuelni.
Potreba, a ne razonoda i preokupacija
Virtuelni svijet nikad neće moći nadomjestiti čovjekovu prirodnu potrebu da ostvari žive kontakte s ljudima. Ma koliko svijet sve dublje plivao morem mnogobojnih grupa koje imaju cilj povezati nepovezivo, nikad neće moći zamijeniti jedan kvalitetni sat proveden sa živim čovjekom, razmjenjujući ne samo zdravu komunikaciju nego i emocije i ekspresije lica, koje se ni najsavremenije dotjeranim emotikonima nikad neće moći “online” dočarati. Jednom riječju, online kontakti neće nikad biti prava alternativa islamskom sestrinstvu, u pravom smislu riječi. Kvalitetniji je sat vremena mjesečno nego pet svakodnevno sa sestrom koju volimo zarad Allaha. “Na Sudnjem danu rob neće kročiti ni jednu stopu dok ne bude pitan za četvero: o životu – u čemu ga je potrošio, o mladosti – u šta ju je iskoristio, o imetku – kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio, i o znanju - kako je sa njim postupao.” (Tirmizi)
Društvene mreže ne mogu zamijeniti porodicu
Način na koji ljudi predstavljaju svoj život na društvenim mrežama nerijetko je daleko od onoga kako to sjaji u očima drugih ljudi. Ukoliko porodica prolazi kroz određene nesuglasice, gledati kako je kod drugih sve bajkovito usporava proces izglađivanja situacije, ukoliko osoba nije svjesna da ista ta, naizgled idilična porodica, ima iste ili slične situacije s kojima se bori. Ali toga nije svako svjestan. Potom se, u želji da utoli glad za onim što nema, upušta u razgovor sa nepoznatim osobama, koje ne poznaju niti njega niti njegovu situaciju, tražeći savjet koji će, vrlo vjerovatno, isključiti svaku šansu da se stvari sagledaju realno i iz ispravnog ugla. Osim toga, počinje se stvarati osjećaj kako nas upravo oni bolje razumiju nego iko koga imamo u svojoj blizini, potom se intenzivira naše druženje sa osobama čije ekspresije lica nećemo vrlo vjerovatno vidjeti nikad, toliko da s njima provedemo više vremena nego sa sopstvenom djecom i porodicom.
U prisustvu djece druženje s telefonom svedi na najmanju moguću mjeru
Trudi se da telefon koristiš onda kad te tvoja djeca ne vide, radi mnogo razloga:
ukoliko roditelj provodi mnogo vremena na telefonu, on zanemaruje svoje obaveze, prije svega. To je direktan primjer djeci da odgađaju ili odustaju od svojih obaveza. Uskoro ćeš gledati onog koga si rodio kako ne želi raditi zadaću jer je trenutno u jeku neko dopisivanje sa djecom u nekoj njihovoj grupi, jer je upravo jučer mama klanjala podne-namaz prije samog ikindijskog ezana, zato što se neplanski zapričala sa drugaricama na nekoj od grupa ili mreža. Ili ne želi otići kupiti hljeb, jer upravo drugovi igraju neku online društvenu igricu.
Ukoliko dijete vidi da roditelji mnogo vremena poklanjaju telefonima, to je ponovo primjer njima da i oni sami trebaju većinu svog slobodnog vremena posvetiti svijetlećim opojnim drogama, što je potpuno prirodan slijed. Danas se mi roditelji čudimo zašto nam djeca mnogo vremena provode uz telefone. Zaboravimo sebe. Ukoliko djeca vide da smo smireni i staloženi onda kad nam je telefon u rukama, a isfrustrirani i uznemireni kad nas ophrvaju svakodnevne obaveze koje svi imamo, šaljemo im poruku kako je virtuelni svijet izvor sreće, što i jeste, ali one vještačke i kratkotrajne, a kako prave vrijednosti za nas vjernike nisu ono što njih učimo da jesu. “Svi ste vi pastiri, i svi ćete biti pitani za svoja stada: vođa je pastir i bit će pitan za svoje stado; čovjek je pastir svoje porodice i bit će pitan za svoje stado; žena je pastir kuće svoga muža i bit će pitana za svoje stado; sluga je pastir kuće svoga gazde i bit će pitan za svoje stado; svi ste vi pastiri, i svi ćete biti pitani za svoje stado!” (Muttefekun alejhi)
Društvene mreže nisu prava adresa za savjet
Koliko smo puta na društvenim mrežama pročitali temu o kojoj nikako nije prikladno pisati javno? Da bismo sebi opravdali takve postupke, uokvirili smo takvo ponašanje u instituciju savjetovanja u islamu, pa smo posegli za traženjem savjeta na adresama na kojima to ne bismo smjeli raditi, smatrajući čak da nam je to i obaveza.
Ukoliko imamo određenu bolest, jasno je da Google nije nimalo dobra adresa, jer ćemo vrlo vjerovatno postati hipohondri, koji rado od gripe umisle kako je ona opasnija od posljednjeg stadija karcinoma. Za bolesti se obraćamo ljekarima, stručnjacima u oblasti koja nas muči.
Danas ćete pronaći mnogo zatvorenih grupa sestara muslimanki, u kojima jedna drugoj traže savjete za najosjetljivija pitanja braka, odgoja djece, vjerskih dilema, pa čak i pitanja koja se tiču intimnih tema supružnika. Svako iz svoje perspektive piše savjete koji se nikako ne mogu upotrijebiti za onog ko je postavio pitanje, no svejedno će osoba poslušati savjet tako što će sebi iz napisanih komentara napraviti kombinaciju za svoj slučaj i uskoro, bez imalo dileme, uništiti svoj život. A potom, oni koji su dali savjet nemaju potrebe preuzeti krivicu na sebe, jer nikog nisu natjerali da posluša njihove upute koje su, kažu, pružili u ime Allaha.
Facebook i Instagram ne zaslužuju da te vide
Uzvišeni Allah je propisao hidžab ženama kako bi one ostale skrivene i neviđene, fizički nedostižne, nepoznate i neprepoznatljive ljudima koji im nisu bliži rod (mahremi). Da je moć društvenih mreža toliko značajna i varljiva, najviše shvatamo iz činjenice da naše sestre ne mogu prihvatiti kako ono radi čega su se pokrile u stvarnom životu, potpuno zaboravljaju u virtuelnom. Ukoliko je žena muslimanka, otkrivenog ili pokrivenog lica bila, skrivena i plaštom islamskog stida ogrnuta, na islamski preporučenoj distanci s muškarcima, kako je moguće da joj to isto ne smeta na društvenim mrežama? Potpuno sigurni da ona to ne radi svjesno, nego iz zaborava, voljeli bismo se skupa podsjetiti kako Facebook i Instagram ne zaslužuju znati kako izgleda bilo koja naša sestra muslimanka, baš onako kako ne bismo dopustili nekome da zagleda crte našeg lica i krivudavu liniju osmijeha u stvarnom životu.
Grijeh je grijeh i na internetu
Naša vjera je čovjeka sačuvala onog što mu šteti i što šteti njegovom imanu, pa ga je podstakla da se čuva onog zabranjenog i za njega štetnog u svakoj situaciji. Druženje muškaraca i žena, njihovo miješanje i bliskost, bespotrebni razgovor i komentarisanje njima ili s njima, put je koji vodi ka mnogim zabranjenim stvarima u našoj vjeri. Danas se vjernici pravdaju kako to ne rade osim zbog toga što nemaju drugi način da upoznaju supružnika osim preko društvenih mreža, što im potpuno vjerujemo jer po cijeli dan borave upravo na internetu, što je dovelo do toga da zaborave kako postoje načini mimo interneta, i to jedini koji su zapravo šerijatski preporučeni i dozvoljeni. Ukoliko krenete da ih uvjerite u to da griješe, iznenadit ćete se koliko su duboko uplovili u niz harama, pravdajući jedan po jedan nekad i ajetima i hadisima. U onoj mjeri u kojoj se upustimo u grijehe i sumnjive veze i komunikacije prije braka, u toj mjeri oduzimamo sebi bereket i ljepotu braka koji će doći u budućnosti.
Nemoj pričati o onome o čemu šute oni koji su na većem stepenu znanja i iskustva od tebe
Društvene mreže su dale mogućnost svakome od nas da napiše i izrazi baš sve što želi. Mnogi mladi ljudi lijepo su iskoristili priliku takvih platformi da šire Allahovu vjeru na njima dostupne načine. Dio njih je prešao određene granice, pa se usude reći, zaključiti ili komentirati osjetljive teme kojima nisu dorasli, pa ako si od njih, sjeti se važnog pravila: Ako učeni ljudi šute o nekom pitanju ili nekoj situaciji, šuti i ti s njima – nećeš pogriješiti. A ako oni govore o nečemu, ti ih slušaj, nema potrebe da se i ti oglasiš. Nikad sebi nećemo dopustiti misao kako su oni nedovoljno educirani, hrabri, mudri i spremni reći nešto što mi, mnogo ispod njihovog stepena, smatramo da su trebali reći.
Internet i društvene veze su veza koju bismo sve više trebali raskidati, naročio mi vjernici, koji se ni za što ne bismo smjeli neraskidivo vezivati, a kako li tek za ono što nam nerijetko uništava naš dunjaluk i ahiret. Offline je sve ljepše.