Ovu 2021. godinu počeli smo predstavljanjem naše bosanskohercegovačke uleme. Prvo smo predstavili Hasana Kafiju Pruščaka, učenjaka koji je živio u periodu Osmanske carevine, a zatim Mehmeda Handžića, koji je živio u postosmanskom periodu, ali prije osnivanja savremene države Bosne i Hercegovine. U nekoliko narednih brojeva predstavit ćemo po jednog učenjaka iz perioda vladavine Osmanlija i jednog nakon tog perioda. U ovom broju govorit ćemo o Mustafi Ejuboviću, poznatijem kao Šejh Jujo, čiji su život i djelo bili predmet istraživanja i pisanja različitih autora. O bosanskohercegovačkim učenjacima pisani su magistarski i doktorski radovi, i takav je slučaj i sa Šejhom Jujom, gdje ćemo izdvojiti da je dr. Enes Ljevaković napisao doktorsku disertaciju pod nazivom Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje). Uz to želimo dodati, da je Mustafa Ejubović, kao i Hasan Kafija Pruščak i Mehmed Handžić, pisao na orijentalnim jezicima.
Život šejha Mustafe Ejubovića
Mustafa Jujo bin Jusuf b. Murad Ajjubi-zade al-Mostari al-Bosnevi puno je ime Šejha Juje i ovako se sam potpisivao. Za njegovo prezime Ejubović ili Ejubić, kako Šabanović ističe, pouzdano se ne može tvrditi nijedna od ovih varijanti, jer se ne zna tačno u potpunosti njegivo prezime. Šejh Jujo rođen je u Mostaru 1061. h. g., odnosno 1651. godine. Njegov otac Jusuf bio je obrazovan čovjek i umro je dok je Mustafi bilo samo sedam ili devet godina. Dok je učio islamske nauke u Mostaru, učitelji Šejha Juje bili su: Ahmed Opijač, Ismail Opijač, tadašnji muftija Hasan i kadija Ismail-efendija. Iz želje da nauči više od onoga što mu se nudilo u Mostaru, 1088. odnosno 1677. godine odlazi u Carigrad. Učio je pred mnogim učenjacima, a kao posebni autoriteti ističu se: Mevla Saliha, Arab Zadea i Kara Bekira Tirevija. Dok je još bio student u Carigradu, pisao je djela koja je već tad završio (poput djela iz oblasti disputacije) ili koja je poslije završio (komentar djela iz usuli-fikha). Dok je boravio u Carigradu, a nakon diplomiranja, postao je profesor u jednoj od tadašnjih medresa. Godine 1103/1692. umro je mostarski muftija Hasan. Iako je Šejh Jujo očekivao da postane profesor u jednoj od najuglednijih carigradskih škola, na zahtjev svog naroda i ljubavi prema domovini, prihvatio je da bude mostarski muftija. Nakon izvjesnog vremena postao je i profesor u Karađoz-begovoj medresi, gdje je predavao više islamskih predmeta (tefsir, hadis, usuli-fikh) i retoriku. U tom periodu izdavao je pravna mišljenja (fetve) i radio na svojim djelima. Prije nego što će umrijeti, završio je sa predavanjem svog djela Fath al-asrar. Umro je 1119/1706. godine u pedeset i sedmoj godini života. (Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima)
Djela šejha Mustafe Ejubovića
Šejh Jujo značajno se posvetio pisalačkoj djelatnosti. Napisao je ukupno dvadeset sedam ili pak dvadeset devet djela, kako neki autori navode. Od toga iz oblasti disputacije napisao je deset djela, iz oblasti logike četiri djela, iz oblasti fikha i usuli-fikha po tri djela, dok je iz oblasti arapskog jezika napisao četiri djela i to iz stilistike dva, sintakse i jedno djelo iz oblasti ilm al-vad (nauka o pojmovima). Napisao je dva djela iz akaida, jednu zbirku vazova, kao i djelo iz perzijske leksikografije i metrike. (Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima)
Prije nego što zasebno prikažemo Šejh Jujin rad iz određenih disciplina (disputacije, usuli-fikha i arapskog jezika), spomenut ćemo i određene autore koji su pisali o Šejhu Juji i njegovim djelima.
• Amir Ljubović, Logička djela Bošnjaka na arapskom jeziku, i “Na marginama rukopisnih djela Mustafe Ejubovića“,
• Dževad Gološ, “Djela Mustafe Ejubovića – Šejha Juje iz disputacije”
• Enes Ljevaković, Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejha-Juje)
• Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, kao i slične knjige na ovu temu,
• Muhamed Mrahorović, Mustafa Ejubović – Šejh Jujo, Dva logička traktata: Risāla fī ādāb al-baḥṯ i Zubda al-ādāb i “Mustafa Ejubović – Šejh Jujo – Risāla fī ādāb al-baḥṯ”
• Muhamed Mujić, “Šejh-Jujo (1650–1707) u svjetlu književno-istorijskog materijala” i “Biografija Mustafe Ejubovića (Šejh-Jujo)”,
• Mustafa Jahić, Arapska gramatika u djelu al-Fawā‘id al-‘abdiyya i “Rukopisi djela Šejha-Juje u Gazi Husrevbegovoj biblioteci”.
Ovoliki broj radova i knjiga, čije izvore do kraja nismo iscrpili, govori o tome koliko je Mustafa Ejubović značajna ličnost u našoj historiji.
Doprinos Šejha Juje u oblasti disputacije
Odmah na početku navest ćemo definiciju discipline disputacije upravo riječima Mustafe Ejubovića: “Disputacija je spekulativno razmatranje dvojice sudionika o omjeru između dvije stvari, sa namjerom dolaska do ispravnog suda” ili u drugoj definiciji: “A neki kažu: to je retoričko sučeljavanje dvojice sudionika, sa namjerom dolaska do ispravnog suda.” Šejh Jujo napisao je ukupno deset djela iz ove oblasti:
• H̱ulāṣa al-ādāb ili ar-Risāla fī ādāb al-baḥṯ;
• aš-Šarḥ al-muẖtaṣar ʻalā H̱ ulāṣa al-ādāb;
• aš-Šarḥ al-muṭawwal ʻalā H̱ ulāṣa al-ādāb;
• Zubda al-ādāb;
• Šarḥ ʻalā mā katabahū aš-Šarīf fī al-ādā;
• Šarḥ ʻalā ḥāšiya šarḥ al-ādāb al-Masʻūdī;
• Ḥāšiya ʻalā ḥāšiya al-Kurdī;
• Ḥawāšī ʻalā ḥawāšī šarḥ al-ādāb ili Šarḥ ʻalā šarḥ as-samarqandiyya al-Masʻūd ar-Rūmī
Ḥāšiya ʻalā ar-risāla al-ḥanafiyya fī al-ādāb;
• Ḥāšiya al-Mūstārī ʻalā ḥāšiya Abī al-Fatḥ al-Amīr fī al-ādāb ʻalā ar-risāla al-ḥanafiyya.
Navedena djela spadaju u jednu od četiri sljedeće kategorije: zasebna djela (metn), komentari (šerh), opaskama na komentare, glosama (hašije) i superglose (havaši ala hašija). Dva djela prevedena su na bosanski jezik, a tri su izgubljena. (Dževad Gološ, “Djela Mustafe Ejubovića – Šejh Juje iz disputacije”)
Analogija u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića
Naziv ovog podnaslova istovjetan je s već spomenutom knjigom (doktorskom disertacijom) koju je napisao dr. Ljevaković. Autorova intencija pisanja ovakvog rada bila je da afirmira i prikaže nedovoljno zastupljenu tematiku na bosanskom jeziku iz oblasti usuli-fikha, odnosno da obradi analogiju kao četvrti izvor islamskog prava. Učinio je to na način da je predstavio analogiju u djelima Mustafe Ejubovića. Iz oblasti usuli-fikha ovaj alim napisao je sljedeća djela: Miftah el-husul li Mir’at el-usul fi šerh Mirkat el-vusul, Feth el-asrar – šerh ala el-Mugni fi el-usul i Muntadžab el-husul fi šerh Muntahab el-usul. Okvir ovog rada sastoji se od najbitnijih pitanja vezanih za analogiju: definicija, autoritativnost, uvjeti, bitni elementi i pravna kvalifikacija, posljedice i osporavanje analogije. Šejh Jujo kao najbolju definiciju analogije odabrao je definiciju Ebu Mensura el-Maturidija u kojoj se kaže da je analogija “objelodanjivanje norme slične onoj u jednom od dva spomenuta slučaja na osnovu istog zakonskog razloga u drugom slučaju”. Šejh Jujo ima afirmativan stav prema analogiji kao izvoru islamskog prava i detaljno je naveo stavove obje (oprečne) grupacije po pitanju autoritativnosti analogije u donošenju šerijatskopravnih zaključaka. Mustafa Ejubović naveo je četiri uvjeta valjanosti analogije: tranzitivnost norme precedenta (“da norma precedenta nije ograničena na njega nekim drugim zakonskim tekstom”), usklađenost norme precendenta sa logikom analogijskog zaključivanja (“da norma precedenta ne bude oprečna logici”), šerijatskopravni karakter i utemeljenost norme precedenta u Tekstu (“da se identična šerijatska norma ustanovljena Tekstom transferira sa antecedentnog na novi, njemu sličan, slučaj koji nije izričito reguliran zakonskim tekstom”) i nepromjenjivost norme precedenta nakon ta’lila (“da norma Teksta ostane nepromijenjena nakon njene tranzicije”). U poglavlju koje obrađuje bitne elemente analogije obrađena su četiri njena elementa: normirani izvorni slučaj, novonastali slučaj, propis kojim je definiran izvorni slučaj, a pomoću kojeg se rješava novonastali slučaj i zajedničko obilježje koje predstavlja zakonski razlog norme. Pored toga, autor je u posebnim poglavljima obradio i pitanja: sfere primjene analogije u islamskom pravu, vrste analogije, skrivena analogija – istihsan, pravna posljedica analogije, osporavanje analogije, analogija i antinomije u islamskom pravu, te na kraju ponudio zaključne misli.
Rad Mustafe Ejubovića iz arapske gramatike
Kao referentni izvor za prikazivanje ovog podnaslova uzeli smo knjigu Mustafe Jahića Arapska gramatika u djelu al-Fawā‘id al-‘abdiyya koja je zapravo dorađena doktorska disertacija odbranjena na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Mustafa Ejubović dao je značajan doprinos izučavanju arapskog jezika na našim područjima, a posebno leksikografije i sintakse. Djelo al-Fawā‘id al-‘abdiyya – Savjeti Abdullahu predstavlja autograf, koji je lično napisao an-nahw Ejubović koji se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Ova knjiga je komentar djela al-Unmūḏağ fī an-naḥw, autora Zamahšerija. Mustafa Ejubović odlučio je da svojim đacima, svojim prijateljima, a posebno “plemenitom Abdullahu”, koji je bio jedan od sinova osmanskog ministra, napiše djelo koje je i naslovio Savjeti Abdullahu. Šejh Jujo ističe da se prilikom pisanja ovog djela najviše referirao na djela al-Mufeṣṣal i al-Lubāb. Ovo djelo (osnovni tekst i komentar) sastoji se od uvoda i tri osnovna dijela koja govore o tri vrste riječi u arapskom jeziku: imenicama, glagolima i prilozima. U nastavku Mustafa Jahić prezentira ovo djelo, odnosno komentariše, a njegov cjelokupan opus iznosi oko 780 stranica. Kao zaključno razmatranje ističemo da je Mustafa Ejubović ponudio tadašnjem svijetu vrijedan komentar, a da je Mustafa Jahić prezentirao taj komentar i približio nam ga na bosanskom jeziku. Nama ostaje da ovakva djela izučavamo i još jačim intenzitetom podižemo svijest o značaju arapskog jezika, a oni koji su osposobljeni za njegovo podučavanje, da se maksimalno potrude u tom pravcu. (Mustafa Jahić, Arapska gramatika u djelu al-Fawā‘id al- ‘abdiyya)