Najpoznatiji sufijski tarikati

Tema AkidaČitanje 15 minuta

Osnivač  Tidžanijskig tarikata Ahmed b. Muhammed Tidžani smatra da je sreo Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u osjetilnom stanju i da ga je Poslanik odabrao za knjigu "Dževahirul meani" i da mu je rekao: "Ovo je moja knjiga i ja sam je napisao". Njegovi sljedbenici smatraju da je Ahmed Tidžani pečat evlija, kao što je Muhammed, 'alejhissalatu ves-selam, pečat poslanika. Prenose od Ahmeda Tidžanija riječi: "Ko me vidi ući će u Džennet" i da je svojim sljedbenicima potvrdio da mu je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, zagarantovao Džennet kao i onima koji ga slijede bez kazne i polaganja računa. Tidžani je sebi pripisao mjesto Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, gdje kaže: "Postaviće mi se minber od svjetlosti na Sudnjem danu, pa će pozvati pozivač da ga čuju svi koji su na tom mjestu pa će reći: 'O ljudi! Ovo je vaš imam od kojeg ste ovisili, a niste to osjetili'.“ (Tidžanije, 80-144, i Mevsuatu mujesera, 1/126-129, i Mudžez fi edjan, 169-171.)    


U prošlom broju smo govorili o značenju i definiciji tarikata, o istorijskom razvoju sufijskih tarikata, o glavnim razlozima njihovog nastanka i po čemu su karakteristični. U ovom broju spomenućemo koji su najpoznatiji sufijsku tarikati. Pod ovim tarikatima se podrazumijevaju oni koji su se razvili nakon šestog hidžretskog stoljeća, jer tarikati koji su nastali prije toga su nestali i ne potpadaju pod definiciju tarikata kakva je poznata danas iako su ti tarikati bili osnova za sve kasnije tarikate. Spomenućemo nekoliko najvećih i najvažnijih tarikata jer su svi ostali nastali kao njihovi ogranci.

Ahmedijski tarikat

Jedan je od najvećih tarikata u Misru (Egiptu), njegov osnivač je Ahmed Bedevi koji je ukopan u mesdžidu Ahmedi u Tanti, gdje se održava mevlud koji je posvećen njemu svake godine. Rođen je u Fasu 596. godine po hidžri, a umro je u Tanti 675. hidžretske godine. Od stvari u koje poziva ovaj tarikat su: ostavljanje dunjaluka jer ljubav prema njemu uništava dobra djela, bogobojaznost i samilost prema jetimima, hranjenje gladnog, plemenitost prema putniku i puno zikrenja". (Mevsuatu firek vel džemaat vel mezahib islamije, Abdulmunim Hanefi, 17.)

Kaderijski tarikat

Pripisuje se šejhu Abdulkadiru Džilaniju (umro 561.h.) koji je osnovao kaderijski tarikat; kaže Džilani: "Obaveza je svakom početniku u ovom tarikatu da ima ispravno ubjeđenje koje je osnova, kako bi bio na akidi selefa". (El-Ganija, 2/ 563.) Pored toga što u svojoj knjizi spominje neke novotarije kao što su razni zikrovi, sufijski tevekul, siromaštvo, noćni i dnevni namazi i drugo, specifičnost šejha Abdulkadira Džilanija je ispravna akida i odgovor sljedbenicima novotarija. Što se tiče njegovih sljedbenika, nisu se držali onoga na čemu je bio njihov šejh, pa se nisu držali Kur'ana i Suneta, niti njegovog učenja, nego su otišli tamo gdje i većina Sufija od spoja između akide Ehlu kelama (skolastike) i Sufizma. (Sufijska filozofija, Abdulkadir Mahmud, 283.) Njegovi sljedbenici su također svom šejhu pripisali mnoge keramete i izjave u kojima je mnogo pretjerivanja tako da dostižu stepen širka u tevhidu rububijje i uluhijje. Isto tako su mu pripisali kaside koje su prepune širka u kojima on priziva sebi rububijjet (tj. smatra sebe tvorcem ovog svijeta), pripisuju mu također da je on osnivač sufijske teorije "Hakika Muhammedijje" (istina o Muhammedu – koja tumači da je Muhammed, 'alejhissalatu vesselam, izvor svega što postoji, da je zbog njega sve stvoreno i da je on Allahov nur-svjetlost, od koje je stvoren svijet i sve što je na njemu). (Šejh Abdulkadir, 300-302/578-586.) Ogranci Kaderija se nalaze u Jemenu, Somaliji, Misru (Egiptu), Indiji, Maroku i zapadnom Sudana. Od tih ogranaka su Jafiije, Nablusije, Rumije, Arusije. (Mevsuatu sufije, Abdulmunim El-Hanefi, 269.)

Šazilijski tarikat

Pripisuje se Ebu Hasanu Aliji b. Abdullahu Magribiju, pobožnjaku iz Šazilija. Stanovnici Tunisa su ga protjerali i napisali su stanovnicima Misra (Egipta) da im dolazi Magribijac, zindik (munafik-licemjer), koga su oni istjerali i kojeg trebaju da se pričuvaju. Nastanio se u Aleksandriji i privukao je mnoge da ga slijede. Umro je 656.h. Napisao je mnoge zikrove (virdove), a najpoznatiji je "Vird kamil" za koji kaže: "Nisam napisao nijedan harf u njemu osim sa dozvolom Allaha i Poslanika". (Nefhatu ulije fi evrad šazilije, Abdulkadir Zekij, 2.) Najpoznatiji predstavnici ovog tarikata su Ebu Abas Ahmed Ensarij (umro 686.h.) i Ahmed Ataullahi Iskenderi Šazilij (umro 709.h).

Najvažnija učenja kod Šazilija:

Sljedbenici ovog tarikata su zapali u veliki širk jer robuju kaburu Šazilija mimo Allaha, subhanehu ve te'ala, u svojim dovama se obraćaju i traže od drugih mimo Allaha(Pogledaj: Nefhatu ulije fi evradi Šazilije; 2, 6, 10, 261.), smatraju da evlije poznaju gajb (nepoznato), a također smatraju, kao i ostale Sufije, da mogu da vide Allaha na dunjaluku, vjeruju u teoriju "hakikatu muhammedijje" i "nur muhammedi", podstiču na oblačenje lijepe i raskošne odjeće i ostavljanje skromne i zakrpljene. (Pogledaj: Letaif minen, 129-215.) Neki istraživači smatraju da je ovaj tarikat najrašireniji i ima najviše sljedbenika. Mnogi poznati kasniji sufijski učenjaci se pripisuju Šazilijama. Od ogranaka ovog tarikata suHasafije, Fejdije, Salimije i dr.

Rifaiski tarikat

Ovaj tarikat se pripisuje Ahmedu b. Aliju Rifai Magribij (umro 578.h.), također se naziva i Betaihije (po mjestu koje se nalazi između Vasite i Basre u Iraku), i Ahmedije (po imenu njenog osnivača). Kao i u ostalim sufijskim tarikatima i ovom tarikatu se raširio veliki širk. Prenosi se od Sajadija Rifaija da je rekao: "Dvije kuće obilaze arifin (tj. Sufije); kuću Poslanika, 'alejhissalatu vesselam, i sličnu njoj u Betahu, mislim pod njom mevla Rifai" (Kaladetu dževahir, 433.). Sajadi je također pisac knjige "Bevarikul-hakaik" koja je prepuna dova i traženja pomoći od kaburova. U svojoj akidi slijede potonje učenjake ešarijske škole (u definiciji tevhida, negiranja da je Allah iznad stvorenja, tvrdnje da je Kur'an oduvijek i dr.), kao što su također na mezhebu potonjih Sufijau mes'eli kadr, i u teoriji "hakikatu muhammedijje" i "nur muhammedi". Rifai u svojim djelima spominje "Hulul ve itihad" i saglasan je sa potonjim generacijama Sufija u teoriji "Vahdetul-vudžud". (Burhan muejid li-Rifai, Salah Azam, 20,21, 38,91,97,98.) Od osobina Rifaija, kao i ostalih Sufija, je osamljivanje, siromaštvo, kuđenje uleme i dr. Iako se od Rifaija prenosi govor o vrijednosti pridržavanja Suneta, vrijednost znanja, pridržavanja šerijatskih granica (Burhan, 24, 26, i Munazeretu ibn Tejmije li-taifeti Rifaijje, 4-5.), njegovi sljedbenici se nisu toga pridržavali, tako da su Rifaije poznati po činjenju ahvala (upuštanje i ulaženje u stanja koja su karakteristična za Sufije) i po meharik (nadnaravne i nadprirodne pojave) kao što je jedenje zmija, dodirivanje i ulaženje u vatru, puštanje krvi. Ove stvari nisu bile poznate kod njih sve do dolaska Tatara. (Munazaretu ibn Tejmije, 12.) Ogranci ovog tarikata su: Bazije, Mulkije, Habibije i dr. (Turuk-sufije fi misr, Amir Nedžar, 68-69.)

Nakšibendijski tarikat

Ovaj tarikat je dobio naziv po Muhamedu b. Behaudinu Nakšibendiju Buhariji, koji je poznat po osnivanju ovog tarikata. Umro je 791. godine po hidžri. Ovaj tarikat se pripisuje i Ebi Jezidu Bestamiju. (Tarika Nakšibendije, Muhamed Drenika, 13,16,18,19, i Mevsuatu Sufije, 293.) Zlatni lanac šejhova ovog tarikata se vraća na Šitske imame. Otvoreno pozivaju u veliki širk u rububijetu i uluhijetu (Kevakibu Derije ala hadaik derije, 23, 24, 404, 423, 812.) Nakšibendi je od onih koji prihvataju teoriju "vahdetul-vudžud" (tj. smatraju da sve što postoji na svijetu da je to Allah, znači ne postoji ništa osim Allaha), pa su stoga puno tumačili knjige Ibn Arebija i ostalih koji zagovaraju ovu teoriju, jer su se Nakšibendije pojavile u osmom stoljeću koje je poznato po tome da su Sufije u to vrijeme usmjerili svoje aktivnosti na tumačenje knjiga Ibn Arebija i onih koji ga slijede i branjenje istih. (Hakaik hatire an tarikati nakšibendije, 57-62.) Nakšibendije smatraju, kao i druge Sufije, da velij ako hoće da se desi nešto kaže: Budi- i ono bude, kao što priznaju i vjeruju u teoriju "hakikatu muhammedijje", viđenje Allaha, subhanehu ve te'ala, na dunjaluku u budnom stanju i razgovor s njim. Kao i druge Sufije praktikuju osamljivanje, siromaštvo i dr. (Hakaik hatire an tarike nakšibendije, 57,62,69,82,95,137.) Ogranci ovog tarikata se nalaze u Kini i Turskoj i nekim krajevima Srednje Azije, Indije. Od njih su i Sidikije i Hudžikanije.(Mevsuatu-sufije, 393.)

Tidžanijski tarikat

Sljedbenici ovog tarikata vjeruju u što vjeruju i ostale Sufije od akide i shvatanja vjere i dodaju na to još vjerovanje u mogućnost susreta sa Poslanikom, 'alejhissalatu vesselam, i to stvarni osjetilni susret s njim na dunjaluku. Vjeruju da ih je Poslanik izdvojio salatom (fatih lima uglika) koje kod njih zauzima uzvišeno mjesto. (Mevsuatu mujesera, 1/125.) Nazvani su Tidžanije po njihovom osnivaču Ahmedu b. Muhamedu Tidžaniju koji je umro 1230. god.po hidžri. Rođen je 1150. god. po hidžri u Džezairu (Alžiru). Prenosi se da je naučio Kur'an kad je imao sedam godina kod šejha Ahmeda Tidžanija. Tražio je šerijatsko znanje i književnost, pa je proučio "Muhtesar Halil", "Risalu" i "Mukadimetu" od ibn Rušda kod šejha Mebruka Tidžanija. Potom se okrenuo Sufizmu na što su uticala njegova mnogobrojna putovanja jer je na tim putovanjima sretao mnoge od predstavnika i vođa Sufizma kao što je Tajib Lemlemi, Ebu Abas Ahmed Habibi, Ahmed Tavaš. Od njih je uzeo put Sufizma određeno vrijeme sve dok se nije osamostalio sa svojim posebnoim tarikatom koji je kasnije postao poznat po njemu kao Tidžanije. (Tidžanije, Alij Dehil, 40-47.)

Razlozi koji su pomogli u širenju ovog tarikata:

Najvažnija dva razloga u širenju ovog tarikata su:

● Politička situacija; period u kojem se pojavio ovaj tarikat je period vladavine osmanske države nad Džezairom (Alžirom) poznat po mnogim nemirima i nestabilnostima zbog toga što je bila pod stalnim pritiskom evropskih zemalja, kao i zbog stalnih unutrašnjih ustanaka i nemira protiv Osmanlija, što je dovelo do lošeg političkog, administrativnog i socijalnog stanja u zemlji.

Naučni pokret; koji je u ovom periodu bio na izdisaju i to zbog više razloga:

1)

U to vrijeme centri za podučavanje su bili rezervisani samo za određene skupine i njihov broj se mogao izbrojati na prste.

2)

Učenje u tom periodu je bilo ograničeno na podučavanje Kur'ana i određenih fikhskih knjiga.

3)

Slaba ekonomska situacija i loša raspodjela koja je učinila da čovjek samo misli o tome kako će da preživi, tako da nije imao vremena da se bavi znanjem i učenjem.

4)

Sama osmanska država u to vrijeme nije pridavala nikakav značaj obrazovnim institucijama.

5)

Francuska podrška ovom tarikatu da bi se pridobili tarikatski šejhovi što im je i uspjelo, tako se prenosi da je Muhame Kebir, šejh ovog tarikata iz ovog vremena rekao: "Na nama je obaveza da pomognemo Francusku- koja je draga našim srcima- materijalno, politički i moralno".

6)

Velika obećanja pripadnicima ovog tarikata; gdje im se garantuje Džennet zbog činjenja vrlo malih djela, što je uspjelo naročito kod neukih i neupućenih ljudi koji ne razumiju Allahovu vjeru. (Tidžanije, 56-66, i Mudžez fi edjan ve mezahib, 129-130.)

Mjesta u kojima je raširen ovaj tarikat:

Ovaj pokret je krenuo iz Fesa i još uvijek se širi tako da danas ima svoje sljedbenike u Magribu (Maroku), Senegalu, Nigeriji, sjevernoj Africi, Misru (Egiptu), Sudanu i drugim mjestima u Africi. Broj Tidžanija samo u Nigeriji 1981/1401 godine je bio veći od deset miliona. (Mevsuatu mujesera, 1/129-130.)

Najvažnija učenja ovog tarikata:

Osnove ovog tarikata su slične kao i kod drugih sufijskih tarikata kao što je teorija "vahdetul vudžud", "hulul ve itihad", "fena (utonuće u Allaha, subhanehu), osim što se razlikuju po nekim zikrovima, virdovima i ličnostima. (Dževahirul meani, 1/259.)

Najvažnije po čemu je poznat ovaj tarikat je sljedeće:

● Vjerovanje da njihovi šejhovi poznaju gajb (nepoznato) pa prenose od svog šejha Tidžanija da je obavještavao o nepoznatom, da je znao korisne i štetne posljedice ljudskih postupaka. (Dževahirul meani,1/63.)

● Njihov osnivač tvrdi da je sreo Poslanika, 'alejhissalatu vesselam, u osjetilnom i materijalnom stanju i da je sa njim razgovarao usmeno i da je od njega naučio salavat "El fatih lima uglik" (otvarač onoga što je zatvoreno). Tekst ovog salavata glasi: "Allahume Sali ala sejdina Muhamed, el-fatih lima uglika, vel-hatim lima sebeka, nasirul-hak bil-hak, el-hadi ila siratikel-mustekim, ve ala alihi haka kadrihi ve mikdarihil-azim" (Allahu, Ti blagoslovi našeg prvaka Muhammeda, onog koji otvara ono što je zatvoreno, i koji pečati ono što je prije njega, onog koji pomaže istinu istinom, koji upućuje na Tvoj ispravan put, i blagoslovi njegovu porodicu.....). Za ovaj salavat su vezana mnoga uvjerenja kao npr:

1)

Da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, obavijestio ko prouči jedanput ovaj salavat bolji je od onoga koji prouči Kur'an šest hiljada puta.

2)

Onaj ko ga prouči deset puta bolji je od arifa (onaj koji je dostigao visoke stepene u Sufizmu tako da su mu otkrivene stvari koje drugi ne poznaju i ne vide ih) koji ga (salavat) ne uči, čak ako bi živio hiljadu hiljada godina.

3)

Vrijednost ovog salavata neće biti dostignuta osim ako onaj koji ga uči ne dobije dozvolu za njegovo učenje, što znači da treba da ima povezan lanac za dozvolu koji doseže do Ahmeda Tidžanija.

● Tidžani smatra da je sreo Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, u osjetilnom stanju i da ga je Poslanik odabrao za knjigu "Dževahirul meani" i da mu je rekao: "Ovo je moja knjiga i ja sam je napisao".

● Smatraju da je Ahmed Tidžani pečat evlija, kao što je Muhammed, 'alejhissalatu vesselam, pečat poslanika.

● Prenose od Ahmeda Tidžanija riječi: "Ko me vidi ući će u Džennet" i da je svojim sljedbenicima potvrdio da mu je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, zagarantovao Džennet kao i onima koji ga slijede bez kazne i polaganja računa.

● Tidžani je sebi pripisao mjesto Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, gdje kaže: "Postaviće mi se minber od svjetlosti na Sudnjem danu, pa će pozvati pozivač da ga čuju svi koji su na tom mjestu pa će reći: 'O ljudi! Ovo je vaš imam od kojeg ste ovisili, a niste to osjetili'.“ (Tidžanije, 80-144, i Mevsuatu mujesera, 1/126-129, i Mudžez fi edjan, 169-171.)

Nastaviće se inšaAllah ...

Tekst Najpoznatiji sufijski tarikati je objavljen u broju 36, 06. maj 2010. Permalink

Još tekstova na temu Akida