Osnovna karakteristika savremenog doba jeste sveopća zaokupljenost raznoraznim informacijama i njihov prebrz protok kroz naše odveć isforsirane ubrzane životne tokove, sada već navike, zbog čega živimo okruženi mnogim napetostima. Iako se sve to opravdava čarima savremenog života, evidentno je da današnja populacija u moru modernosti pati od manjka pažnje i fokusiranosti. Današnja djeca odrastaju u novoj stvarnosti tako da se sve više prilagođavaju pametnim uređajima nego što se prilagođavaju ljudima, dok odrasli postaju robovi virtualnog svijeta i mobilnih "komunikacijskih aplikacija". Nema događaja u životu jednog čovjeka, pa čak i prilikom najvećeg ushićenja, a da se nakratko ne isključi i ne izdvoji vrijeme kako bi radost podijelio u virtualnom svijetu, da i drugi posvjedoče tu sreću. Sve to itekako remeti međuljudske odnose, kako kaže Herbert Simon, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, koji upozorava na to da informacije izjedaju pažnju svojih primalaca. (Danijel Goleman, Fokusiranost, neprimjetni pokretač izuzetnosti) Dakle, obilje informacija izaziva nedostatak pažnje koja itekako negativno utječe na fokusiranost i produktivnost u školama, na fakultetima, na radnim mjestima, pa i u našim svakodnevnim životima.
Šta je lijek za sve to? Kako da vratimo fokusiranost i zaokupljenost svojim poslovima koji će nam pružiti dobar osjećaj, emociju? Mnogi stručnjaci preporučuju meditaciju kao prijeki lijek. Mi, muslimani, za svaku bolest nalazimo lijek u islamu.
Uzvišeni Allah počastio je ummet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najboljom vrstom meditacije, istinskom pomoći i rasterećenjem za ljude, a to je -- namaz. Rekao je Allah: "Tražite sebi pomoć u strpljenju i u namazu" (El-Bekara, 45). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uređivao je zajednicu muslimana zajedno sa ashabima, ulažući ogroman trud, a odmor i regeneraciju snage i duha tražio je i pronalazio u namazu. Zato bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada god bi se našao u nekoj teškoj situaciji, i kada bi brige počele da ga more, rekao Bilalu, Allah bio zadovoljan njime: "Odmori nas namazom, o Bilale!", pa bi on proučio ezan. (Ebu Davud, Ahmed, vjerodostojan)
Namazom, ali i drugim ibadetima Uzvišenom Allahu, ljudi postižu smiraj i zadovoljstvo, koji im znatno olakšavaju svakodnevni život. Prije nekoliko godina upitali su jednog Filipinca, radnika u Saudijskoj Arabiji, koji je konvertirao u islam, šta ga je to navelo da prigrli novu vjeru, a on je kazao: "Gledao sam ljude kako hrle ka obližnjoj džamiji, obavljajući duhovnu dužnost pet put na dan, no kada bi izlazili nakon molitve, to bi činili smireno, opušteno, nasmijano, odišući zadovoljstvom, pa sam i ja poželio da osjetim tu smirenost." To je ta meditacija, koja istinski umiruje čovjeka i daje mu snagu u dunjalučkim obavezama, što rezultira općenitim zadovoljstvom koje se pozitivno odražava na ostale aspekte čovjekovog života.
Vjerničko srce, koje utone u dubine slatkoće ibadeta, prevazilazi i najveća ovosvjetska iskušenja i poteškoće. Kada je plemenitom tabiinu Urvi b. Zubejru gangrena zahvatila nogu i kada mu doktori rekli da mu moraju amputirati nogu, ponudili su mu da popije nešto alkohola ili da uzme nešto što će mu olakšati tu bol, on je kazao: "Ne, pustite me da stanem na namaz, a vi mi odsijecite nogu, jer tada sam najposvećeniji Gospodaru i najodsutniji od dunjaluka." (Albani je lanac prenosilaca ove predaje ocijenio vjerodostojnim.) Subhanallah! Tada nije bilo anestezije koja će otkloniti osjećaj bola, no pogledajte do kojeg je nivoa ovaj tabiin koncentrisao svoje misli da mu je najlakše bilo podnijeti gubitak noge dok se obraća svom Gospodaru.
Mnogo je predaja koje opisuju stanje ispravnih prethodnika iz prvih generacija muslimana, koji su hodili stazom uspjeha upravo posvećujući najveću pažnju ibadetima Uzvišenom Allahu. I oni su proživljavali mnoge kušnje i nedaće, osjetivši dunjalučke čari, no izlaz iz kušnji i smiraj tražili su u namazu. Dobro se sjećam predavanja šejha Jahje b. Ibrahima el-Jahje, koji je, opisujući nam odnos generacije svojih djedova spram griješenja, rekao: "Čovjeku bi nestala alatka za obrađivanje njive, pa bi počeo tražiti oprost, zatim bi uzeo abdest i klanjao bi dva rekata, pa bi kazao: 'Ovo što me zadesilo samo je zbog mojih grijeha! Svi smo Allahovi i svi ćemo se Njemu vratiti!', potom bi uronio u namaske sfere, tražeći rješenje i rasterećenje u razgovoru sa svojim Gospodarom."
Dragi čitaoče, danas smo iskušani, kao nikad do sad, mnogostrukim blagodatima. Svaka ta blagodat ujedno nam je i kušnja, jer nam svaka krade nešto od našeg dragocjenog vremena, pri čemu se nerijetko izgubimo u tom dunjalučkom vrtlogu. Sve to prinudno nas tjera u kut, pa se žalimo kako je težak vakat i kako se nema vremena. Umjesto da svoj žal iznosimo drugima, kada nas pritisnu ovosvjetski belaji, uzmimo predah, prostrimo serdžadu, stanimo na namaz i požalimo se i razgovarajmo sa našim Gospodarom, Onim Koji nam poručuje: "Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last. A kad završiš, molitvi se predaj i samo se svome Gospodaru obraćaj!" (El-Inširah, 6--8)