Islamsko vjerovanje (akida) je blistavo, nepatvoreno, proisteklo iz čistih, autentičnih božanskih izvora Kur'ana i sunneta, i kao takva zauzima uzvišeno i najvažnije mjesto u dini-islamu. Štaviše, akida je za vjeru kao što je temelj za građevinu, srce za tijelo, korijen za drvo. Uzvišeni kaže: "Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer -- lijepa je riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu" (Ibrahim, 24). U islamu akida zauzima važno mjesto, posvećena joj je velika pažnja, duboko je usađena u prsima muslimana i muslimanki, te iz njihovih prsa zrači dobrotom, najljepšim plodovima, iz nje crpe energiju i snagu. Na njenim su osnovama postojani u vjeri, odišu lijepim moralom, ustrajnošću na istini i Pravom putu, teže ka ispravnosti i potpunosti u vjeri, trude se da budu dostojanstveni, pokorni Allahovi robovi. Što je vjerovanje čvršće i jače u njihovim prsima, to više nalaze u njemu pokretačke snage i podsticaja da čine dobro; pomoć im je na putu uspjeha, ispravnosti i ustrajnosti.
Važnost brige o islamskom vjerovanju -- akidi
Sve to ukazuje na vjernikovu potrebu da se brine o islamskoj akidi i da joj posveti potrebnu pažnja prije svega drugog. Za muslimane i muslimanke akida je važnija od njihove hrane, pića, odjeće i drugih potrepština i poslova, jer je u njoj istinski život njihovih srca. Svevišnji Gospodar kaže: "O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas (pozovu) zatraži da činite ono što vas oživljava" (El-Enfal, 24). Islamska akida oživljava srca, daje im vitalnost, ispravno ih usmjerava ka ustrajnosti na istini i Pravom putu. Sve to stavlja nam u obavezu da izučavamo i čuvamo islamsku akidu, i da tako ustrajavamo u pokornosti Uzvišenom Allahu. Islamska akida, ispravna, blistava, autentična, je najvažnija obaveza. Kada pogledamo naše dobre prethodnike, od prvih generacija islama, Allah im se smilovao, vidjet ćemo kakvu su brigu posvećivali islamskoj akidi, da im je bila prva briga, najvažnija stvar, vrhunski i najplemenitiji cilj njihovog djelovanja. Na različite načine su to ispoljavali, čuvali je, širili je među ljudima, štitili i branili. Pisali su korisne knjige u kojima su potvrđivali i pojašnjavali akidu, argumentirali je tekstovima objave, odgovarali na sumnje, šubhe, pobijali zablude, odbacivali dogme raznih sekti. Napisali su stotine, čak hiljade što kraćih, što dužih djela i knjiga. Neka su sveobuhvatna, a neka o ograncima ili određenim pitanjima akide. Time su olakšali da kasnije generacije preuzmu od njih čistu i blistavu akidu, blistavu poput sunca usred dana. Akidu čistu od nejasnoća i sumnji, koja je prenesena s koljena na koljeno, sa generacije na generaciju do naših dana. Svaka generacija muslimana je istinski brinula o akidi, ostavila svoj trag na tom polju, te je sačuvanu i nepatvorenu prenijela i ostavila u emanet sljedećoj generaciji. Kad god bi se pojavili novi nasrtaji na islamsku akidu, nove sumnje pokušale ubaciti, revnosno su ih odbacivali, pobijali argumentima i tako je čuvali od mijenjanja i iskrivljivanja, što je i potvrda Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, mudžize i znak njegovog poslanstva, kad je rekao: "Jedna skupina mog ummeta neprekidno će voditi brigu o islamu, neće im naškoditi onaj ko ih napusti, niti onaj ko im se suprotstavlja, sve dok im ne dođe Allahova odredba, a oni na tome" (Buhari, 3641). Islamska ulema i muslimanski trudbenici su kroz generacije čuvali sve islamske vrijednosti, posebno islamsko vjerovanje.
Nepromjenjivost islamskog vjerovanja
Islamsko vjerovanje bilo je i ostalo nepromjenjivo, odolijevalo je svim izazovima i nasrtajima. To je akida sa kojom je došao Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koju su od njega uzeli i pred njim naučili njegovi drugovi, ashabi, te je pronijeli od istoka do zapada, a onda su nakon njih to nastavili i oni koji su ih u dobročinstvu slijedili. Naravno, ovo ne znači da nije bilo zabluda, onih koji su se suprotstavili istini, skrenuli sa Puta istine, te podvojili u sekte. Na kraju, da će do toga doći upozorio nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Zaista, ko poživi od vas nakon mene, vidjet će mnoga razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta pravovjernih i u vjeri iskrenih halifa! Čvrsto se držite toga (kao kad nešto zgrabite kutnjacima)! I čuvajte se uvedenih stvari u vjeru, jer, doista, svaka novotarija je zabluda." (Ebu Davud, 4607; Tirmizi, 2676; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim, Sahihul-džami, 2046.) U vremenima smutnji, fitni, vremenima izazova, da bi se uspjelo i sačuvalo, treba se držati puta Kur'ana i sunneta, onako kako su se držali i razumjeli ashabi predvođeni pravednim halifama (Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom, Allah njima bio zadovoljan). A samo je u Allahovim rukama uputa, usmjeravanje, i svako dobro, i On je dobrostiv, blagodaran. Zato treba jačati vezu sa Svemilosnim Allahom, oslanjati se na Njega, uzdati u Njega i od Njega tražiti uputu i uspjeh. Uzvišeni kaže: "A uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam." (Hud, 88)
Čvrsto pridržavanje Kur'ana i sunneta
Nakon upute i usmjerenja od Allaha, postoji mnogo uzroka i sredstava koji nam pomažu na putu ustrajnosti i postojanosti na ispravnoj islamskoj akidi, koji nam pomažu da se sačuvamo od zabluda, iskrivljivanja ispravne akide i skretanja sa Pravog puta. Zato je jako važno da ih spoznamo, razumijemo i da nam budu vodilje, a prije svega tražimo od Allaha da nas u svemu tome pomogne. Ako se pomno razmotre riječi uleme na ovu temu, dolazimo do zaključka da su istakli da je najvažnije da znamo da se trebamo čvrsto držati Allahove knjige Kur'ana i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovati u sve što je u njima došlo, sa čvrstim ubjeđenjem da nije dozvoljeno ništa ostaviti od onog što je objavljeno u Allahovoj knjizi Kur'anu i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Obaveza je svakom muslimanu i muslimanki da vjeruju, da su ubijeđeni, da potvrđuju i prihvataju sve što je objavljeno u Allahovoj knjizi Kur'anu i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svi kur'ansko-sunnetski tekstovi u kojima se navode Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva u kojima se govori o Njegovim vjerovjesnicima, melekima, Sudnjem danu, kaderu... u sve to treba dužnost je vjerovati općenitim imanom, a i pojedinačno u svaki detalj koji je došao u objavi. Uzvišeni kaže: "Pravi su vjernici samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju i poslije više ne sumnjaju" (El-Hudžurat, 15). Tako se odnose prema svakom tekstu Kur'ana i sunneta. U tom kontekstu imam Zuhri, rahimehullah, rekao je: "Allah je poslao Svoju poslanicu i zadužio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je dostavi, a mi smo dužni da je u potpunosti prihvatimo" (Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 13/504). Ko se čvrsto drži Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, Allahovom dozvolom bit će sačuvan, ustrajan, daleko od svake zablude. Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijja: "El-Furkan, razlučenje istine od neistine, upute od zablude, Pravog puta od stranputice, puta sreće i spasa od puta nesreće i propasti, postiže se time što se ono s čime je Allah poslao Svoga Poslanika i što je objavio u Svojoj Knjizi prihvata kao neprikosnovena istina koju je obaveza slijediti. Time se postiže el-furkan, uputa, znanje i iman. Potvđuje se da je to istina i iskrenost. A svaki drugi govor bilo koga od ljudi trebamo izložiti na vagu Kur'ana i sunneta, pa ako bude u skladu sa njima, onda je to istina, a ako je suprotno njima, onda je to neistina (batil). A ako ne znamo je li u skladu ili ne, jer je nejasan, općenit govor, nije jasno šta je govornik htio reći, ili se zna šta je želio, ali ne zna se da li je to Poslanik potvrdio ili ne, onda se tu sustežemo od zaključivanja i ne govorimo osim sa znanjem. A znanje je ono što je zasnovano na dokazu, a korisno znanje je ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem." (Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 13/135--136). Ovo je rezime ispravnog puta u razumijevanju vjere i akide.
Slijeđenje Poslanika vodi na Pravi put
Ibn Tejmijja je rekao: "Ko ostavi dokaz, zalutat će sa Pravog puta, a nema dokaza osim onog sa čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem" (Vidi: Ibn Kajjim, Miftahu daris-seada, str. 90). U komentaru Tahavijske akide, imam Ibn Ebu Izz el-Hanefi rekao je: "Kako se znanje o temeljima islama može usvojiti bez slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!?" (Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-tahavijja, str. 18). Nemoguće i nezamislivo je bez slijeđenja Poslanika znati i razumjeti akidu. Zato je najveći uzrok i sredstvo postojanosti uleme na ispravnoj akidi bilo držanje i vraćanje na Kur'an i sunnet, i oslanjanje na ono što je došlo u njima. Niko od uleme ehli-sunneta vel-džemata nije od sebe došao sa akidom niti ju je izmislio, niti je neko od njih došao sa nekim vjerskim dogmama po svome mišljenju, ili osjećajem, otkrovenjem ili razumom, kao što to rade sljedbenici strasti, koji se zbog toga podvajaju na razne sekte. Divne su riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah, u tom kontekstu: "Ovo vjerovanje, akidu, nisam ja izmislio, niti neko od onih koji su na većem stepenu od mene, nego je to akida koja je uzeta od Allaha i Njegovog Poslanika i ona je ono oko čega su se složile prve generacije ovog ummeta. Uzima se iz Allahove Knjige, iz hadisa iz zbirki hadisa, poput Sahiha Buharije, Muslima i drugih zbirki, iz poznatih hadisa, te onoga što je vjerodostojno preneseno od prvih generacija." (Medžmuul-fetava, 3/203).
Također je rekao: "Akida imama Šafije je akida prvih generacija islama, imama poput Malika, Sevrija, Evzaija, Ibn Mubareka, Ahmeda b. Hanbela, Ishaka b. Rahavejha i drugih imama na koje se ugleda, poput Fudajla b. Ijada, Ebu Sulejmana ed-Daranija, Sehla b. Abdullaha et-Tusterija i dr. Nema između njih razlika i razilaženja u temeljima vjerovanja. Također, i Ebu Hanifa, rahimehullah, u temeljima vjerovanja, tevhidu, kaderu i sličnim pitanjima slaže sa njima. A opet njihovo vjerovanje slaže se i istovjetno je vjerovanju ashaba i tabiina (onih koji su slijedili ashabe u dobročinstvu), a njihovo vjerovanje bilo je podudarno sa principima vjerovanja objavljenim u Kur'anu i sunnetu." (Medžmuul-fetava, 5/256).
Najvažniji faktor postojanosti u islamskoj akidi i faktor njene nepromjenjivosti jeste čvrsto pridržavanje Kur'ana i sunneta, jer bez toga nema postojanosti, niti spasa i ustrajnosti.
(Izvor: Sebatu akidetis-selef ve selametuha minet-tegajjurat)
Autor: Šejh Abdurrezak b. Abdulmuhsin el-Bedr, hafizehullah
Priredio: Adnan Fetić, prof.