Nasušna potreba za vizionarima

“O vjernici, bojte se Allaha i neka svaka duša pogleda šta je za sutra pripremila.” (El-Hašr, 18)

Također se prenosi od Omera, radijallahu anhu, da je rekao: “Učite prije nego što preuzmete funkcije.”

I navedeni ajet, ali i Omerove riječi nose vizionarske poruke. Oni govore u sadašnjem obliku o budućnosti. A vizionarski pogled jeste da čovjek razmišlja i planira za svoju budućnost. O budućnosti se razmišlja na malo duže staze, a ne za sutra ili prekosutra. Još teža situacija jeste živjeti u prošlosti. Prošlost može samo biti jedna vrsta inspiracije za budućnost, u smislu uzimanja pouke. Pričati o prošlosti kako bi se jadikovalo, ne donosi nikakvu korist.

“U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.”

“Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”

U Kur’anu je jedan veliki dio posvećen kazivanju o poslanicima i prijašnjim narodima, čak se spominje da je tome posvećena jedna trećina Kur’ana, a to nam govori koliko je bitno izučavanje same historije i prijašnjih dešavanja. Možemo reći da se platforma vizionarstva gradi dobrim i temeljitim izučavanjem historije, bliže i dalje prošlosti. To je zbog toga što se neke stvari ponavljaju, a neke ostaju nepromijenjene, ali se mijenja samo način njihove realizacije. Oni koji su nezainteresirani za svoju prošlost, uglavnom su nezainteresirani i za budućnost, ili misle da razmišljaju i planiraju budućnost.

Kada je u pitanju prošlost, muslimani uglavnom prepričavaju dane ponosa islamskog ummeta. Pričaju se događaji i spominju se imena koja su obilježila zlatne periode muslimanske historije. Mi Bošnjaci najčešće o historijskim događajima govorimo s bolom, jer je naša historija prepuna boli. Zabilježila je genocide, protjerivanja i uskraćivanja osnovnih prava. A za dio islamske historije tj. osmanske vladavine ovim područjima, drugi nas optužuju za nasilje i krvoproliće, kao i nasilno islamiziranje nemuslimanskog stanovništva. O historiji genocida, zločina i protjerivanja velika većina Bošnjaka zna sasvim nešto malo, a o mlađim generacijama da i ne govorimo. Kod nas ne postoji institucionalno podučavanje širih bošnjačkih masa pravoj historiji i svemu što su proživjeli. Ako je nešto poznato, to je vezano za uži prostor i noviju historiju. Također, slabo se poznaju činjenice o optužbama na račun Osmanlija. Veliki dio onoga što se stavlja njima na teret izmišljeno je ili uveličano, kako bi se našao razlog nekakve osvete prema Bošnjacima, i stalnog raspirivanja mržnje od strane bošnjačkih komšija.

Narod koji ne poznaje svoju historiju, ne poznaje sam sebe, ne zna ko je, pa tako i ne može da o sebi govori dovoljno široko i precizno. Nije ni čudo što se naši ljudi vrlo lahko izgube u tuđini, i što se nerijetko stide sami sebe i svog porijekla. Vrlo je lahko našeg čovjeka ubijediti u mnoge neistine koje mu se stavljaju na teret. Tako dezorijentirani i bez jasnog cilja počinjemo da preziremo svoj narod i sami sebi dajemo epitet najgoreg naroda. Možda je na nas ostavilo i traga to što su nas godinama ubjeđivali da smo glupi.

I nakon toliko dugo iščekivane slobode, koju smo krvavo platili, mi nismo ništa posebno promijenili. Nastavili smo da koračamo bez jasnog cilja. A onaj ko nema jasnog cilja, nijedan put mu ne odgovara. Dok se ismijavamo monarhijama u drugim dijelovima islamskog svijeta, mi gradimo svoje monarhije, samo na drugi način, koje čine privilegirane porodice. Dok osuđujemo monarhije kako prisvajaju prirodna bogatstva, kod nas gledamo kako privilegirani prisvajaju institucije, te je bilo kakva kritika upućena na njihov račun za njih napad na instituciju. Punim ustima se govori o pluralizmu koji donosi demokratski sistem, a guši se sve ono što jača pluralizam islamske misli na našim prostorima. Zgrožavamo se na diktatorske režime, a uvodimo diktaturu u naše institucije. Sve više nam odgovara ona: Ja tebi aga, a ti meni beže.

Međutim, ako te age i begove upitamo kuda idemo i kako nas vide za pedeset godina, nećemo dobiti odgovor na pitanje, nego je njima bitno da sve funkcionira u njihovu korist dok su živi, a za ostalo neka se brinu oni poslije njih.

Napredna društva proizvode lidere, podržavaju nadarene i ambiciozne. Kod njih je rad i trud odlika, dok je kod nas sposobnost konkurencija koja nas ugrožava i ruši. Maštamo o mirnom moru na kojem se ništa posebno ne dešava i zato ne volimo da nam neko talasa. Na takav način nećemo uspjeti da se pravilno pokrenemo, da naučimo buduće generacije čvrstom stajanju na svojim nogama sa jasnim identitetom i čvrstim stavom. Mirno more ne odgaja dobre mornare.

Prepuštamo drugima da nam uzimaju školovane i sposobne, te čekamo da oni tamo negdje shvate da imaju domovinu, koja im nije nešto posebno pružila, pa da se izgrađeni u drugim društvima vrate svojoj kući i nešto učine za svoju zemlju. Potrebe jedne ili druge zajednice nisu u potpunosti iste, kao ni sam način i nivo života.

Dok se kod nas uglavnom radi na sputavanju, druge zajednice rade na prosperitetu. Dok mi obično gledamo da rušimo ono što imamo, kako bismo to isto nanovo gradili, drugi popravljaju ono što već imaju, vrše reorganizaciju postojećeg. Oni samo nastavljaju, a mi se uvijek vraćamo iznova na nove početke i ponosimo se time što mi “postavljamo kamen temeljac”. Tako stalno kružimo i nikako da izađemo iz kružnog toka i nastavimo da putujemo dalje. Možemo reći da sistematski narušavamo kreativnost i ambicioznost.

Prvi korak ka razvijanju vizionarskih pogleda jeste da prestanemo sa svim navedenim i da izvršimo temeljnu reorganizaciju samog pristupa timskom radu i odnosima unutar tima. Možda ne možemo da nešto posebno utječemo na institucije, ali možemo na sebe i one oko nas. Počnimo od pravila: Budi promjena koju želiš da vidiš!

Vizionari su ljudi koji vole da maštaju i da se osjećaju komotno na svom terenu. Njihovi vizionarski pogledi postaju jači i veći sve što veću podršku imaju. To su ljudi koji imaju potrebe za timskim radom i da uz sebe imaju tim koji će im olakšati da zaokruže svoje vizionarske poglede i počnu da ih pretvaraju u stvarnost. Potrebno je da im dopustimo da kažu svoje, da nam predstave svoju ideju i svoj plan. Makar i na prvu izgledalo nemoguće i teško, dozvolimo im da kažu ono što žele. Ponekad se pričaju detalji kako bismo im pomogli da uokvire bolje ono što žele. Mnogo je izazova s kojima se suočavamo i za koja su nam potrebna rješenja, a bježanje od istih nije rješenje.

Uvedimo u svoje svakodnevne zadatke i navike da zajednički i koordinirano planiramo na duže staze i na taj način trasiramo put ka uspjehu i ostvarenju ciljeva kojima težimo. Ne žalimo vrijeme za to, jer što se kvalitetnije pripremimo i planiramo, realizacija je lakša i uspješnija.

Allah molimo da nas pomogne u tome!