Po zelenoj travi rasulo se grumenje crne zemlje. Oči miluju zelenu travu, odmaraju pogled na jesenjim bojama lišća, i lagano se pogled spušta na prvu ahiretsku stanicu, mjesto na koje svi dolazimo ruku pruženih niza se, u odjeći bez džepova. Izgleda kao tamni ponor na čijem se dnu poput travke nazire zeleni tabut, u kojem nepomično, hladno tijelo čeka tren polaganja računa za život na ovom svijetu. Dok odjekuju tupi udarci grumena zemlje o drveni tabut, srce obuzima zebnja: "Je li red došao na mene?" Već sljedećeg trena na tu stanicu može doći bilo ko od nas i krenuti na vječno ahiretsko putovanje. I, na toj stanici ostat će sva naša dunjalučka bogatstva, jedino blago koje ćemo ponijeti jeste blago -- iskrenosti.
Zaviri u svoje srce
Brojne su blagodati kojima Allah obasipa ljude. Nepobrojivi su Njegovi darovi. Ali, čovjek u vrevi svakodnevnice često zaboravi na darove svog Gospodara, prepusti se kolotečini života i tek kad ostane bez neke Allahove blagodati -- postane svjestan njenog značaja. Kad izgubi zdravlje, tad mu postanu beznačajne sve želje osim jedne -- da ozdravi: Zdrav ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu -- da ozdravi. Na važnost pravilnog iskorištavanja Allahovih blagodati često je ukazivao časni Poslanik: "Dvije su blagodati prema kojima se nemarno odnose mnogi ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme." (Buhari i Muslim) Blagodat imetka, blagodat djece, čestitog supružnika, dobrih prijatelja i komšija -- sve su to blagodati u kojima uživamo često nesvjesni njihove istinske vrijednosti.
I tako je kad je riječ o "vidljivim" blagodatima. Ali, postoje i "nevidljive" blagodati, Allahovi darovi, skriveni duboko u srcu kao biser u školjci. Vjera u Allaha, poštenje, ustrajnost, nada u Allahovu milost, strah od Njegove kazne... -- sve su to blagodati čija je vrijednost neprocjenjiva. I u životu, u školi učimo da su ovi darovi u kategoriji nestvarnih imenica -- a tako su stvarne... Ali, svi ti darovi samo su podanici kraljice blagodati -- iskrenosti. Bez iskrenosti, cijeli čovjekov život je ruševina, a ahiretski život -- propast.
Jer, Allah ne prima ni riječ ako nije izgovorena iskreno, a ni djelo ako nije učinjeno iskreno. Na to je ukazao časni Poslanik: "Djela se vrednuju samo prema namjeri, i svaki čovjek dobiva prema onome što je naumio." (Buhari i Muslim) Važnost iskrenosti bila je dobro poznata i časnim prethodnicima, prvim generacijama muslimana. "Oni su godinama učili kako izgraditi istinoljubivost i iskrenost u sebi. Nisu žalili utrošiti godine života kako bi stigli na obale istine. Ulagali su krajnji napor da shvate kako će njihov ibadet i djela biti ispravni. A, to što ih ljudi hvale i uzdižu -- to je poput prašine koju raznosi vjetar, i još bezvrednije." (Fejfi, Miris minulog doba)
Srce u vrtlogu pohvala
Čovjek, slabašno biće, voli život i sve njegove ljepote. A, posebno voli sebe i voli da bude pohvaljen. To je utkano u prirodu ljudskog bića -- da voli da bude primijećen i pohvaljen. Divna je to osobina, voljeti i cijeniti sebe, ali kao Allahovo stvorenje, i željeti pohvalu, ali -- da nas Allah pohvali zbog naših djela... Iako znamo šta naš Gospodar voli i čime je zadovoljan, iako smo svjesni da će nas pohvaliti na Danu kad nam pohvala bude trebala kao žednom kap vode, nestrpljivi i plahi kakvi jesmo, postane nam dugo čekati taj dan i zanesemo se pohvalama ljudi, kojima se često predamo pa naše srce polagano počne prožimati želja da čujemo da nas hvale. Time hranimo svoj ego, zaboravljajući da nas to vodi u propast. Iskren čovjek treba da čini dobra djela radi Allaha, a ne radi ljudi. Ako ga pohvale -- on se ne uznosi, nego kaže, kao što su govorili pravedni prethodnici: "Allahu moj, ne uzmi me po onome što o meni govore, i učini me boljim nego što misle."
"Reci: 'Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.'" (El-En'am, 16)
"I to je rečeno"
Svemilosni Gospodar sve je stvorio sa svrhom, pa tako i čovjeka. Osnovna svrha čovjekovog života nije da samo živi i radi, nego -- da čini ibadet svom Stvoritelju: "Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi robuju" (Ez-Zarijat, 56). Ali, i za ibadet postoji uvjet -- iskrenost. U povijesti islama postojali su muslimani koji su izvršavali propisane obaveze, ali za koje se znalo da nisu u tome iskreni, koji su se pretvarali. "Kada ustaju na namaz, ustaju lijeno, samo da ih ljudi vide, a Allaha malo spominju." (En-Nisa, 142) Žalosno je cijeli život činiti ibadet, bogougodna djela, dobra djela, i da se na kraju pretvore u prah.
Na svakom našem koraku pred nama se ukazuje ponor propasti -- činjenje djela radi pohvala ljudi. A, ponekad se, ma koliko imali imana, teško tome oduprijeti, jer to je naša priroda.
Časni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozivao je muslimane da što više razmišljaju o smrti i da odlaze na dženaze, ne bi li se, kad vide tamni kabur i nepomično tijelo umotano u odijelo bez džepova, prenuli iz dunjalučkog sna i postali svjesni da će se ubrzo naći na istom mjestu i da će čekati da polože račun za svoja djela.
Na važnost iskrenosti u djelima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazuje u slikovitom predanju o tri vrla vjernika za koje bismo uvijek posvjedočili da su im džennetska vrata širom otvorena: borcu na Allahovom putu, učenjaku i čovjeku koji je ne škrtareći dijelio imetak.
"Prvi kome će biti suđeno na Sudnjem danu jeste čovjek koji je poginuo kao šehid. Bit će doveden pred Allaha, pa će ga podsjetiti na Svoje blagodati koje mu je dao, a on će ih prepoznati. Potom će ga upitati: 'Šta si radio s njima?' Reći će: 'Borio sam se na Tvom putu sve dok nisam poginuo kao šehid.' Allah će reći: 'Lažeš! Ti si se borio da bi se reklo da si odvažan i hrabar! -- i to je rečeno.' Zatim će biti naređeno pa će biti odvučen licem okrenut prema zemlji i tako bačen u Vatru. Potom će biti suđeno čovjeku koji je stjecao znanje, druge podučavao i Kur'an učio. Bit će doveden pred Allaha, pa će ga podsjetiti na Svoje blagodati koje mu je dao, a on će ih prepoznati. Allah će ga zatim upitati: 'Šta si radio s njima?' Reći će: 'Stjecao sam znanje, druge podučavao i učio Kur'an u Tvoje ime.' Allah će reći: 'Lažeš! Stjecao si znanje da bi se reklo da si učen, a Kur'an si učio da bi se reklo: 'On je učač!' -- i to je rečeno.' Zatim će biti naređeno pa će biti odvučen licem okrenut prema zemlji i tako bačen u Vatru. Zatim će se suditi čovjeku kome je Allah dao veliku nafaku i sve vrste imetka. Bit će doveden pred Allaha, pa će ga podsjetiti na Svoje blagodati koje mu je dao, a on će ih prepoznati. Potom će ga upitati: 'Šta si radio s time?' Reći će: 'Nisam ostavio davanje ni u jednu svrhu u koju Ti voliš da se utroši imetak, a da nisam radi Tebe davao.' Allah će reći: 'Lažeš! Ti si to radio da bi se reklo da si darežljiv i plemenit! -- i to je rečeno.' Zatim će biti naređeno pa će biti odvučen licem okrenut prema zemlji i tako bačen u Vatru.'" (Muslim)
Čestiti učenjaci davno su rekli da je od svih vrsta borbe najveća i najzahtjevnija borba sa samim sobom -- borba sa svojim srcem. I teška je to borba. Svakodnevna. I ako nekad i pomislimo da se predamo, dozovimo u tim trenucima u misli samo četiri riječi iz ovog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa i ponavljajmo ih prije nego što učinimo bilo koje djelo: prije nego što stanemo na namaz, prije nego što udijelimo sadaku, prije nego što pomognemo nekome, prije nego što udahnemo posljednji dah -- "i to je rečeno".
Na tabutu sa sobom nosiš samo svoja djela. I ona će biti ili tvoj spas ili tvoja propast. "Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća, a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a s njima ostaju njegova djela." (Buhari i Muslim) Ponesi djela ukrašena iskrenošću i bit ćeš spašen. Neka ti strahotu kabura obasjava svjetlost iskrenosti.
Allahu, podari da o nama bude rečeno samo ono što će nas uvesti u okrilje Tvog zadovoljstva i milosti, što će nam širom otvoriti džennetska vrata i osigurati nam Tvoju ljubav. Allahu, neka svaki otkucaj našeg srca bude -- iskrenost.
"Da bi Allah nagradio iskrene za njihovu iskrenost." (El-Ahzab, 24)
"Ovo je Dan kada će iskrenima iskrenost njihova koristiti; njih čeka Džennet ispod kojeg teku rijeke." (El-Maida, 119)