Početna

Naukom i odgojem do zadovoljstva na oba svijeta

Pripremio: hfz. Faris Perenda

Čitanje 6 minuta

Ljeto se bliži kraju i lijepi dani odmora i raspusta polahko se pozdravljaju s nama, a dolazi jesen, godišnje doba kada se učenici i studenti vraćaju u školske klupe, što neodoljivo poziva da se podijeli nekoliko riječi i razmišljanja na ovu temu. Tužno je što živimo u vremenu kada se škola, znanje i predavači često spominju u negativnom kontekstu, kao nešto od čega se strepi i zbog čega se ne može spavati. Školski sistem postao je noćna mora velikog broja učenika i studenata. Složenost ovog problema je takva da je zaokupila najveće stručnjake ovih oblasti, koji danonoćno rade na rješenju problema, koji glasi: Kako učenicima omiliti nauku? Kako adolescentu danas, kojem ništa nije interesantno, uzeti trenutak pažnje, da čuje nešto korisno, da to usvoji kao sposobnost koja će ga sutra učiniti korisnim članom društva. Sve su ovo pitanja i izazovi savremenog školstva, s kojima se mora suočiti.

Odgoj -- imperativ današnjice

Ovisnost o društvenim mrežama i internetu, opća nezainteresovanost za bilo šta -- prouzrokovana nedovoljno dobrim ili potpuno lošim odgojem, što opet učenike i studente čini nedovoljno zrelim i sposobnim da dokuče bitnost svoje uloge, dodatno usložnjavaju cjelokupan problem. Suočeni smo s djecom koja su jako razmažena, nespremna da povedu lijepu diskusiju, da čuju nešto što nije po njihovim parametrima i željama. Jedan od razloga što je sve tako jeste i to što živimo u vremenu kada je sve lahko dostupno i kada se djeci sve ugađa. Baš kao što smo i naučili kroz predanja, djeca su postala gospodari u kućama svojih roditelja i tu ulogu prebacili su u škole, što predstavlja veliki problem školskom sistemu. Takvu djecu nemoguće je popraviti u školama, jer, kada se zakasni s kućnim odgojem, gdje dijete formira svoju ličnost i karakter u svojim ranim godinama, kako da ga profesor ili učitelj preodgoji, a provodi s njim jako malo vremena. Dodatni problem u svemu jeste što na raspolaganju nemamo kvalitetan stručni kadar, koji bi eventualno i mogao doprinijeti rješavanju problema, jer u školskom sistemu rade ljudi koji podučavaju djecu, a ni sami nisu odgojeni i osposobljeni. Školski sistem i načini predavanja zastarjeli su i nisu u skladu sa savremenim izazovima i potrebama. Mi, koji smo hvala Allahu vjere svjesniji, znamo da je institucija odgoja jako bitna u svemu ovome. Ako uporedo sa znanjem nema odgoja, od tih učenika možemo napraviti pohlepne, umišljene i samoljubive ličnosti, koje sutra neće mariti da doprinesu društvu i sredini, već samo sebi i svojim karijerama. Takvi ljudi bez odgoja bit će od koristi samo sebi, pa i ako urade nešto od općedruštvene koristi, tu će uvijek biti jasno izražen njihov vlastiti interes, i kad-tad ćemo se u takve pojedince razočarati, jer će nedostatak odgoja pokazati mračnu stranu te osobe. Dakle, odgoj i znanje moraju ići jedno s drugim. U našem sistemu potencira se na znanju, a odgoj kao da i ne postoji, osim ako svjestan profesor obrati pažnju i na tu komponentu, pa pokuša da djeluje u segmentu koji je sistem trebao urediti.

Kako se suočiti sa savremenim izazovima

U našem društvu, ali i u muslimanskom ummetu, cjelokupno stanje nije zadovoljavajuće, stoga je neminovno da mi u svojim kućama povedemo računa o odgoju svoje djece: "Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado" (Buhari i Muslim). Odgovornost svakog od nas u svijetu u kakvom živimo uistinu je velika. Dužnost nam je da budemo svjesni svih problema i manjkavosti koje su oko nas, i da to popravljamo kako znamo i umijemo. Ovo se odnosi i na probleme i izazove unutar naše porodice, probleme u našim džematima, probleme naše djece u školama itd. Jeste da i naši odrasli zaostaju u mnogim stvarima, da imamo probleme sa starijima koji nisu kako treba odgojeni, imamo muškarce koji nisu svjesni odgovornosti s kojom su suočeni, ali budimo svjesni trenutka u kojem živimo, izazova s kojima se muslimanska društva suočavaju i na lokalnom i na globalnom nivou, i preuzmimo inicijativu dok još nije kasno. Na svojim plećima nosimo odgovornost naših budućih generacija. Kur'ani-kerim uči nas da stvari koje su važne takvima i shvatimo: "O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!" (Merjem, 12). Mi, muslimani, ove prelijepe domovine, pored očuvanja islama, imamo emanet očuvanja naše zemlje, očuvanja institucija koje su nam naši preci ostavili u amanet, i očuvanja naših ljudi, bez kojih ništa ne možemo postići. Znanjem, strategijom, školstvom, odgojem prije svega, podižimo našu sveukupnu svijest. Ugradimo u naše buduće naraštaje istinske i prave vrijednosti: vrijednosti naše vjere islama, onda prave i isitnske civilizacijske vrijednosti, da znaju ko su i šta su, da se ne libe u svako doba dana i noći boriti za svoje.

Budi ruka promjene

Škola i septembar u koji ulazimo idealna su prilika da obnovimo nijete u pogledu svega ovoga. Radimo na sebi. Usvajajmo nova znanja i saznanja. Preodgajajmo sebe onda kada uvidimo u svojim ličnostima nedostatke. Nikada nije kasno nešto kod sebe popraviti, ugraditi i usvojiti. Zašto ne naučiti novi jezik, ne pročitati novu knjigu, ne naučiti neki zanat koji će nam koristiti? Zašto se pomiriti sa svojim dosadašnjim stanjem? Naš unutarnji mir i zadovoljstvo usko su povezani s našim napredovanjem. Porodica je gnijezdo od kojeg sve počinje, a školstvo, nauka i vještine su alatke kojima ćemo postići uspjeh na oba svijeta, ako budemo radili sve to s Allahovim imenom i zarad Njegovog zadovoljstva. Mislim da ovo naročito trebamo sugerisati našim majkama i suprugama, na kojima odgoj počiva i završava, koje su centralne figure u odgojnom procesu. Ako one budu svjesne i te vrijednosti usade u djecu, blago li nama! Kroz džemate i davu stalno ponavljajmo i vršimo utjecaj na ljude u školstvu. Privlačimo ih aktivnostima u našim džematima i popravljajmo ih. Koliki li je samo uspjeh promijeniti svijest jednog profesora! Sistem kakav god da je, nije nam opravdanje da mi ne uradimo šta je do nas. Ondje gdje imamo jake džemate i davu, gdje promovišemo knjige koje afirmišu ono u šta mi pozivamo, gdje imamo jak ženski sektor i aktivizam, gdje imamo druženja i izlete, zajedničke kulturne manifestacije, halke Kur'ani-kerima i šerijatskog znanja, u takvim mjestima i sredinama bit ćemo jak i nezaobilazan faktor, bez kojeg se ne može. Tada će i ljudi na funkcijama shvatiti da ne mogu bez nas, pa će tražiti naša mišljenja i rješenja. Težimo ka ovome. Za početak, budimo svjesni svoje uloge, radimo i mislimo u svojim domenima, a nemojmo se zamarati onim stvarima koje nisu naša nadležnost ako na njih ni izbliza ni izdaleka ne možemo utjecati. Od septembra napravimo mjesec kojem se radujemo, jer nas asocira na lijepe stvari. Svaki novi dan i mjesec neka nam budu takvi, jer takav i jest život vjernika -- na svaki novi trenutak gleda kao na jednu novu šansu i priliku. Ovako poredajmo svoje prioritete, i od života napravimo džennet prije onog pravog Dženneta. Tako se Gospodaru umilimo i Njegovo zadovoljstvo zaslužimo, jer to je ono što On i traži od nas, to je onaj emanet koji nam je na pleća stavljen, a koji smo u ovom tekstu pokušali staviti u kontekste naših života i svakodnevnice.

Tekst Naukom i odgojem do zadovoljstva na oba svijeta je objavljen u broju 122, 23. septembar 2024. - 20. rebiul-evvel 1446. AH, Permalink

Pročitaj sljedeći

Porodicu usmjeriti pravo

Povezano

Da'va Broj 134

Pravo slabih

Izraz “slab” često se koristi za osobe čije je materijalno ili fizičko stanje slabo. Žene, siročad, bolesni, starije osobe, siromašni, potlačeni, djeca općenito, a posebno djevojčice, udovice i siromašni spadaju među slabe. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio je brigu o pravima slabih. Naredio nam je da im pomažemo, brinemo se o njihovim potrebama i da se zauzimamo za njih. Narod koji se ne zauzme za slabe i ne ispunjava njihova prava, nije dostojan pomoći Svemogućeg Allaha i Njegovog čišćenja od grijeha.

Dječiji kutak Broj 134

Aminina potraga za Flekicom

Amina je imala jednu posebnu prijateljicu. Nije išla s njom u školu, nije sjedila s njom u istoj klupi, a nije čak znala ni govoriti, ali Amina je ipak dobro razumjela njen jezik – tiho mjaukanje, nježne poglede, mahanje repom i ono posebno predenja kojim je pokazivala da je sretna. Zvala se Flekica i bila je mala, umiljata maca bijele dlake prošarane sivim i crnim flekama, zbog kojih je i dobila svoje neobično ime. Flekica je najviše voljela jutra, jer je tada znala da će uskoro ugledati Aminu. Svakog jutra, čim bi Amina otvorila vrata kuće, Flekica bi već sjedila ispred njih, strpljivo čekajući doručak. Čim bi ugledala Aminu, veselo bi se oglasila: “Mjau! Mjau!”, a Amina bi se nasmijala i, kao da je upravo očekivala taj pozdrav, rekla: “Flekice, opet si gladna?” Flekica bi tada podigla glavu i pogledala je svojim krupnim očima, kao da je razumjela svaku riječ. Amina bi joj donijela hranu i vodu, a nakon doručka, Flekica bi se popela Amini u krilo i zadovoljno prela. Tako bi njih dvije provodile neko vrijeme zajedno, dok bi je Amina nježno milovala po leđima i pričala joj o svemu što joj se tog dana događalo. Ipak, Flekica je imala još jednu posebnu osobinu koju je Amina naročito voljela. Kao da je mogla osjetiti kada je njena prijateljica tužna, kada bi Amina došla iz škole neraspoložena, Flekica bi joj prišla, počela kružiti oko nje i svojim mekanim repom dodirivati joj nogu, a zatim bi se sklupčala pored nje i ostala tako sve dok Amina ne bi postala bolje raspoložena. Tada je Amina imala osjećaj kao da joj Flekica govori: “Ne brini. Tu sam.” Zbog toga je Amina svoju macu voljela više nego što je mogla riječima objasniti.