El-Asr - Ne žurimo sa osudom drugih

U Kur'anu i sunnetu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, navedena su divna i najljepša kazivanja, puna za nas pouka, poruka, koristi i odgojnih mjera, primjera i živih situacija koje i nas mogu zadesiti. U zadnjem ajetu sure Jusuf, 111, nakon predivnog kazivanja o Jusufu, alejhis-selam, Uzvišeni kaže: "U kazivanju o njima pouka je za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije izmišljena besjeda, on priznaje knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i uputa je i milost narodu koji vjeruje."

Jedno od tih kazivanja jeste i događaj prilikom priprema za oslobođenje Meke, a to je slučaj plemenitog ashaba Hatiba b. Ebu Beltaa el-Bedrija, radijallahu anhu, iz kojeg učimo da ne žurimo sa donošenjem suda o drugima, da budemo međusobno blagi, obazrivi i pravedni.

Pripreme Poslanika za polazak u oslobođenje Meke

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je jednu izvidnicu pod komandom Ebu Katade, radijallahu anhu, u Batnu Idam kako bi ljudi pomislili da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namjerava uputiti u tom pravcu i kako bi raširili vijest o tome, a općenito je sakrio šta mu je namjera i gdje se želi uputiti, a to je bila Meka, i na taj put krenuo je s ciljem njenog oslobođenja. Tek pred polazak otkrio je ashabima gdje želi da idu. Poduzeo je sve materijalne uzroke koje je bio u stanju poduzeti, i uz to puno dovio Allahu, jer Njegova je pomoć najvažnija i sve od Njega zavisi.

Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, cilj bio je da dođe do Meke neprimjetno i da iznenadnim napadom preduprijedi da do borbe uopće dođe, da uđe u Meku izbjegavši gubitke i da, koliko god može više, sačuva živote onih koji su se sve vrijeme protiv njega borili, protjerali ga i koji su ustrajavali u nevjerstvu. Jer, želio je da pridobije njihova srca za islam, da i oni budu muslimani. I to je, elhamdulillah, na kraju i postigao. (Vidi: Ibn Hišam, Es-Sira, 4/46; Ibn Sa'd, Et-Tabekat, 2/317; El-Bejheki, Delailun-nubuvva, 5/7; Ez-Zejd, Fikhus-sira, 2/491--514).

Kad je Uzvišeni Allah objavio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je poslano pismo koje obavještava mušrike o Poslanikovim namjerama, on je žurno poslao skupinu ashaba predvođenih Alijom, radijallahu anhu, da spriječe da to pismo stigne do Meke i do mušrika.

Kazivanje o Hatibu i njegovom pismu mušricima

Alija, radijallahu anhu, rekao je: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je mene, Ebu Merseda el-Ganevija (u drugoj verziji u Sahihul-Buhariju, 4274, umjesto Ebu Merseda El-Ganevija navodi se Mikdad b. Esveda El-Kindi. Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, pojasnio je da je moguće da su bila sva trojica, uz Aliju, samo je jedan prenosilac hadisa spomenuo jednog, a drugi prenosilac drugog kojeg prvi nije spomenuo. Vidi: Ibn Hadžer, Fethul-bari, 8/312) i Zubejr b. El-Avvama, radijallahu anhum, a svi smo bili konjanici, i rekao: 'Idite dok ne dođete do Revdatu-Haha (oko 30 km od Medine prema Meki). U njemu je jedna mnogoboškinja (navodi se da joj je ime bilo Sara. Vidi: Ibn Ishak, Es-Sira, 4/47), a kod nje je pismo Hatiba b. Ebu Beltaa, upućeno mušricima (idolopoklonicima). Idite i donesite mi ga!"

Krenuli smo jašući na svojim konjima i sustigli je tamo gdje nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao da ćemo je naći. Jahala je na svojoj devi. 'Gdje je pismo koje nosiš sa sobom?', upitali smo je. (U svome pismu Hatib je obavještavao Mekelije o pohodu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.) 'Nemam ja nikakvog pisma uza se!', odgovorila je. Tada smo mi prisilili njenu devu da klekne i pretražili smo njen prtljag, ali ništa nismo našli. 'Nema kod nje nikakvog pisma!', rekoše moji drugovi. 'Vi dobro znate i potpuno ste uvjereni', rekoh ja, 'da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije slagao! Tako mi Onog Kojim se zaklinje, svakako ćeš pokazati to pismo ili ću s tebe svući odjeću!' Tada je ona odvezala pojas kojim je bila pritegla svoju odjeću i iz njega izvadila pismo. U drugoj verziji u Sahihul-Buhariju, 4274, navodi se: "I ona ga izvadi iz svojih pletenica..." (Hafiz Ibn Hadžer pojasnio je da se između ove dvije verzije pomiruje tako da je imala dugu kosu i duge pletenice koje su dosezale njen pojas pa ih je također stegnula pojasom i tako dodatno osigurala pismo koje bilo skriveno u pletenicama. Vidi: Ibn Hadžer, Fethul-bari, 6/309.)

Mi ga onda donesosmo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. (U drugoj verziji u Sahihul-Buhariju, 4274, navodi se: "U pismu je pisalo: Od Hatiba b. Ebu Beltaa nekim mušricima u Meki, obavještava ih o jednoj odluci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.")

'Hatibe', upita Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 'šta te je navelo na ovaj postupak?' 'Allahov Poslaniče', reče on, 'nemoj žuriti da me osudiš! Ja sam bio čovjek vezan uz Kurejšije. (Bio sam njihov saveznik, ali nisam bio jedan od njih.) Muhadžiri koji su s tobom imaju rodbinu koja će štititi njihove porodice i njihove imetke, a s obzirom na to da ja nemam roda među njima, htio sam da sa ovim kod njih nađem zaštitu pa da zaštite moju rodbinu. A, nisam to uradio iz kufra i što sam se odmetnuo od svoje vjere, niti iz zadovoljstva (ljubavi) prema kufru, nakon islama.' Nakon toga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Istinu je rekao i nemojte govoriti (o njemu) ništa osim dobra.'

'Allahov Poslaniče', reče Omer, radijallahu anhu, 'on je izdao Allaha i Njegovog Poslanika i vjernike! Dopusti mi da udarim (sabljom) po njegovom vratu?!' (Hafiz Ibn Hadžer, rhm., rekao je: "Ovo je Omer, radijallahu anhu, rekao uz to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio iskrenost Hatiba, radijallahu anhu, u svome opravdanju, zbog svoje jačine i postojanosti u vjeri, te prezira prema onima koji su pripisani munaficima (tj. uradili nešto od njihovih djela; op. prir.). Smatrao je da onaj ko prekrši naredbu Allahovog Poslanika zaslužuje da bude ubijen, ali nije bio siguran i zato je tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nazvao ga je munafikom jer je ono što je sakrio bilo suprotno onome što je ispoljio." (Ibn Hadžer, Fethul-bari, 9/625)

'On je učestvovao na Bedru (u Bitki na Bedru, op. prir.)', reče Poslanik, 'a šta znaš, možda je (kad se u kontekstu Uzvišenog Allaha spomene "možda" ima značenje sigurno, a ovo je edeb -- lijep odnos u govoru prema Allahu. Vidi: Ibn Hadžer, Fethul-bari, 7/356.) Allah pogledao one koji su učestvovali na Bedru i rekao: 'Radite što hoćete, Ja sam vam oprostio.' (U druge dvije verzije u Sahihul-Buhariju, 3983, 6939, navodi se: "Radite šta želite, Ja sam vam obećao Džennet!") Omer zaplaka i reče: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.'"

Tim povodom Allah je objavio ajet: "O vi koji vjerujete! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prisne prijatelje, ljubav im darujući, a oni poriču Istinu koja je došla vama, i izgone Poslanika i vas zato što vjerujete u Allaha, vašega Gospodara, ako ste već izašli radi džihada na Putu Mojem i tražeći zadovoljstvo Moje. Vi njima ljubav tajno iskazujete, a Ja najbolje znam što vi skrivate i što obznanjujete. A ko to od vas bude činio, pa -- taj je zalutao s Pravog puta." (El-Mumtehina, 1)

(Sahihul-Buhari, 3081, 3983, 4272, 6939; Sahihu Muslim, 2494; Ahmed; El-Musned, 600, 827; Et-Tahavi, Šerhu muškilil-asar, 4436)

Hatibov slučaj i Poslanikova obazrivost

Hatib, radijallahu anhu, bio je jedan od prvih muslimana, prvih muhadžira, Bedrija, i opet to nisu bili bezgrešni ljudi. Bio je od onih kojima je Poslanik i povjerio ovu tajnu i pogledajmo trenutak njegove ljudske slabosti i posrnuća, koliko god je do tada uradio dobra i veličanstvena djela za Allaha, Njegovog Poslanika, Allahovu vjeru islam, opet koga Uzvišeni Allah ne sačuva, niko ga, ni on sam sebe, neće sačuvati.

A opet u ovome je veličina ashaba i ashabijki, što su bili ljudi poput drugih, sa svim ljudskim vrlinama i slabostima, porivima u sebi, i na dobro i zlo, pa su nekad i pogriješili, posrnuli, imali trenutke slabosti, ali bi se nakon toga brzo pokajnički vratili Allahu, kajući se, ne ustrajavajući u grešci ili grijehu, nadoknađujući to sa još više dobrih djela. Ljudi poput drugih u osnovi, ali toliko su mnogo za Allaha i Njegovog Poslanika, za islam i muslimane, uradili i postigli, vjeru do istoka i zapada dostavili. Najbolji ljudi, prvaci, uzori i primjeri. Uzvišeni Allah kaže: "Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čini dobro, a odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha!" (Ali Imran, 110); "Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći. A i oni su zadovoljni Njime. Za njih je On pripremio džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veličanstven uspjeh." (Et-Tevba, 100)

A onda zastanimo opet kod Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, postupka i razmislimo o njegovoj blagosti i obazrivosti. U tom trenutku Poslanik prvo postavlja pitanje Hatibu, ne požurujući sa zaključkom: "Hatibe šta te je navelo na ovaj postupak?", širokih prsa da čuje njegov odgovor i objašnjenje, obazriv i samilostan pred trenutkom slabosti koji je zadesio njegovog vjernog druga. Zatim prihvata njegovo opravdanje koje je, vidljivo, iz srca iskreno izrekao, i još kaže drugim ashabima: "Istinu je rekao i nemojte govoriti o njemu ništa osim dobra." Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dobro poznaje ljudsku prirodu, u njenoj srži i u njenoj cijelosti, te uzima u obzir njenu složenost i njene razne aspekte, često međusobno suprotstavljene. Sa brižnošću plemenitog i širokogrudnog odgajatelja, učitelja i vođe: Allahumme salli ve sellim ala nebijjina Muhammedin ve ala alihi ve sahbihi edžmein!

Pouke i poruke

Ovaj upečatljivi događaj ima mnoštvo pouka i poruka, za nas odgojnih mjera, primjera i koristi, a mi ćemo izdvojiti neke koje je naveo Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, u Fethul-bariju, 14/319.

• Koliko god visok stepen ispravnosti u vjeri dostigao, dotle da mu je čak i obećan Džennet, vjernik nije siguran da neće doći u situaciju da učini grijeh. (Nije bezgrešan.) Hatib, radijallahu anhu, bio je od onih kojima je Allah zagarantovao Džennet (jer je bio učesnik Bitke na Bedru, op. prir.) i opet je učinio to što je učinio.

• U ovom događaju nalazi se odgovor onima koji proglašavaju muslimane nevjernicima zbog činjenja grijeha (proizvoljno ili ne praveći razlike, koje postoje, između grijeha, kao i da svaki počinilac grijeha ne dobija automatski propis i naziv koji proizlazi iz činjenja tog određenog grijeha, op. prir.), kao i odgovor onima koji proglašavaju da su takvi vječno u Džehennemu, a i odgovor onima koji tvrde da se za grijeh nužno mora biti kažnjeno. (Kao što vidimo Poslanik nije kaznio Hatiba, op. prir.)

• Onaj koji počini neki prekršaj i grijeh ne treba da ga negira, nego da prizna, da ne bi inače počinio dva grijeha. (Tj. učinjeni grijeh i grijeh negiranja da je počinio taj grijeh, a jeste, bilo tvrdeći da to nije grijeh ili iznoseći opravdanja koja nisu validna i relevantna, što i sam zna. A vidimo kako je ovdje Hatib priznao, op.prir.)

• Dozvoljeni je strogo nastupiti da bi se došlo do istine i izricanja upozorenja i prijetnji da bi se zaplašila optužena osoba i tako navela da kaže istinu (kao što je ovdje tako postupio Alija, radijallahu anhu, op. prir.).

• Razotkrivanje špijuna.

• Jedan od znakova vjerovjesništva ogleda se u tome što je Uzvišeni Allah otkrio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako je Hatib postupio. (I tačno na mjestu gdje im je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, našli su ženu sa pismom.)

• Savjetovanje pretpostavljenih i davanje mišljenja za koje se pretpostavlja da je korisno za muslimane. A pretpostavljeni, vođe, treba da to mišljenje razmotre i odaberu ono što je u datoj situaciji najbolje (kao ovdje postupak Omera i to što je svoje mišljenje iznio Allahovom Poslaniku, op. prir.).

• Dozvoljeno je oprostiti onome ko je pogriješio.

• Prema konsenzusu učenjak, nije dozvoljeno gledati u ženu strankinju, vjernicu ili nevjernicu, ali ova žena izgubila je svoj hurmet (zaštićenost) zbog svoga postupka i zato joj je Alija, radijallahu anhu, prijetio da će joj svu odjeću skinuti. (I u ovakvoj situaciji, ako je nužno, može se gledati i skinuti ono što je nužno da bi se pretreslo i došlo do traženog, op. prir.)

• Onome kome hoće Allah može oprostiti grijehe koje On hoće. (On je Onaj koji oprašta grijehe.)

• Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije proveo nad Hatibom šerijatsku kaznu, jer za ovo nije ni propisana.

• Lijep edeb -- odnos Omera, radijallahu anhu, prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je pitao, a nije postupio po svome nahođenju.

• Veličanstvena odlika i vijest za Omera, radijallahu anhu, i ostale učesnike Bitke na Bedru (da im je Uzvišeni Allah oprostio grijehe i obećao Džennet).

• Plakanje kad se čuje radosna vijest (jer Omer, radijallahu anhu, tad je saznao ovu veličanstvenu odliku za učesnike Bitke na Bedru, od kojih je i on sam, op. prir.). A moguće da Omer, radijallahu anhu, zaplakao iz bogobojaznosti, skrušenosti i kajanja zbog onog što je rekao u pogledu Hatiba, radijallahu anhu.

Od drugih pouka, poruka i koristi koji su drugi učenjaci spomenuli jesu i sljedeće:

• Dozvoljeno je da se sakrije ono za što se opravdano bojimo da će, ako se razglasi, prouzrokovati štetu, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sakrio pohod na Meku (prof. dr. Zejd b. Abdulkerim Ez-Zejd, Fikhus-sira, 2/508).

• Čovjek treba pokazati pravednost u svemu, u svakoj situaciji i prema svima.

• Iznimno je važno obraćati se učenima kad se radi o pitanjima koja su nejasna i krupna. Omer, radijallahu anhu, nije postupio po svome razumijevanju i nahođenju, nego je pitao i tražio dozvolu Poslanika (Zejd, Fikhus-sira, 2/511). A ko je Omer i koliko je velik njegov stepen, koliko je veliko bilo njegovo znanje, razumijevanje, razboritost i nadahutnost?! Šta da onda kažu drugi koji nisu ni blizu njegovog stepena?!

• Potvrda hadisa: "Svi Ademovi potomci su grešnici, a najbolji grešnici su oni koji se kaju za grijehe." (Sunenut-Tirmizi, 2499; Sunenu Ibn Madže, 4251; šejh Albani, rahimehullah, ocijenio ga je hasen -- dobrim u Sahihu-Sunenit-Tirmizi, 2499). Nema bezgrešnih, ali u grijehu se ne smije ustrajati, grijehe braniti i negirati, nego prvo sebi pa onda Uzvišenom Allahu priznati grijehe i Njemu se za grijehe pokajati.

• U ovom događaju vidimo Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, uputu o odnosu prema grešnicima, međusobnim greškama i lošim postupcima. Uči nas da prije svega imamo lijepo mišljenje jedni o drugima, da jedni drugima tražimo opravdanja, uzimamo u obzir prethodna dobra djela, a ne samo jedan loši postupak, da imamo u vidu slabosti koje svi mi kao ljudi imamo. Nekad čovjek poklekne pred dunjalučkom kušnjom, ali se onda brzo vrati svome Gospodaru. Rekao je Uzvišeni: "Doista, oni koji se Allaha boje, čim ih dodirne sablazan šejtanska, sjete se, i postanu razboriti." (El-A'raf, 201)

Bogobojazni, pa opet pokleknu, šejtan ih zavede, ali brzo se sjete svoga Gospodara, progledaju i vide istinu, i vrate se Gospodaru, pokajnički, pa to njihovu ličnost ne uprlja i ne obezvrijedi, nego, štaviše, iskreno se pokaju i poprave, pa budu puno bolji nego prije tog grijeha. (Zejd, Fikhus-sira, 2/510)

• Mi sudimo i presuđujemo po onome što neko iznosi i ispoljava u javnosti, po spoljašnim djelima, a Uzvišenom i Sveznajućem Allahu prepuštamo skrivenost i nutrinu svačiju. Tako je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatao spoljašnost munafika -- licemjera i njihova javna djela, a njihovu nutrinu -- stvarno nevjerstvo u srcu prepuštao je Allahu. I zbog svega toga, kao što vidimo i u ovom događaju, ne treba žuriti u donošenju suda o drugom. Čovjeka treba posmatrati sa svim dobrim i lošim stranama. Ako je počinio neki grijeh, nećemo zanemariti sva dobra djela koja je učinio, niti obrnuto, zbog jednog dobrog postupka zaboraviti sve loše. To što neko ružno postupi jednom, nećemo zaboraviti sve dobro što nam je učinio, a zbog jednog dobrog i lijepog postupka zaboraviti tek tako sve loše, posebno ako je nama nešto dobro uradio ili prema nekome od ljudi, a prema Gospodaru Uzvišenom čini strašne grijehe, obožava nekog mimo Njega, vrijeđa Uzvišenog Allaha ili neke druge Allahove svetinje i sl., pa sve to da zanemarimo radi nekog dobročinstva prema ljudima. Allahovo je pravo najpreče.

• Ovaj događaj uči nas da treba biti posebno oprezan i suzdržan u donošenju suda o onima koji imaju velike zasluge, prema ulemi, zbog mora dobra koje su uradili i njihovog velikog doprinosa društvu ili vjeri i sl. Njihove greške ne treba cijeniti kao greške bilo koga, cijenimo njihov veliki doprinos i mjesto koje im pripada u našoj lijepoj vjeri, i spram toga cijenimo njihove greške i preko njih prelazimo, jer one iščezavaju u moru njihovih dobrih djela. Poštujemo ih, njihov doprinos, njihovo mjesto i autioritet koji im pripada, kao što je za Hatiba Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "On je učestvovao na Bedru" (vidi: Ez-Zejd, Fikhus-sira, 2/511).

• Šejh Abdullah b. Abdurrahman Eba Butajn, rahimehullah, rekao je: "U ovom događaju vidimo da veliki grijeh, mimo širka, može biti iskupljen velikim dobrim djelom koje ga prekrije i pobriše. Hatib je izdao Poslanikovu tajnu, pa mu to iskupljeno učešćem u Bitki na Bedru." (Medžmuu fetava ve resailiš-šejhi Abdillah Eba Butajn, str. 423--424)

• Ajet koji je objavljen u povodu ovog događaja uči nas i govori nam o važnom temelju naše vjere, a to je el-velau vel-berau (privrženost i odricanje) u ime Allaha. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: "El-berau (odricanje) je suprotno el-velau (prijateljevanju i privrženosti). Osnova odricanja je mržnja, a osnova prijateljevanja je ljubav, i zato je srž tevhida da se ljubav ne iskazuje nikome drugome osim Allahu, i da se voli samo ono što Allah voli, radi Allaha. Shodno tome, vjernik ne voli nikako drugačije osim u ime Allaha i radi Allaha, i ne mrzi nikako drugačije osim u ime Allaha i radi Allaha." (Vidi: Mudžmuul-fetava, 10/465)

• Privrženost svim muslimanima, svim pripadnicima naše kible. A privrženost ima stepene koji su spram imana i spoljašnih djela.

• Ali, treba znati da privrženost nevjernicima i njihovo potpomaganje protiv muslimana (el-muvalat) nije uvijek nevjerstvo, nekad je veliki grijeh, haram, ali ne kufr. To je pojasnio šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, da je to muvalat u vanjštini mimo nutrine bez validnog šerijatskog opravdanja. Ibn Tejmijja kaže: "Može se osjetiti ljubav zbog rodbinske veze ili potrebe, ali to je tad grijeh, umanji iman, a nije nevjerstvo. U tom kontekstu, u slučaju Hatiba objavljeno je: "O vi koji vjerujete! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prisne prijatelje, ljubav im darujući" (El-Mumtehina, 1). (Ibn Tejmijja, El-Imanul-evsat, str. 403) U ajetu se ne negira iman iako su neki postupili kao Hatib. Ali, to je haram i zabluda, ali ne izvodi iz okrilja imana: "A ko to od vas bude činio, pa -- taj je zalutao s Pravog puta." (Vidi: Salih Aluš-šejh, Šerhu kitabil-furkan bejne evlija\'ir-rahmani ve evlijaiš-šejtani, str. 18--19)

Molimo Allaha, Uzvišenog i Milostivog, da nas uputi na Pravi put, učini od onih koji se ugledaju na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe i ashabijke, i da nas sačuva od zabluda i fitni, i vidljivih, jasnih i nevidljivih, podmuklih! Da popravi naše stanje, i naše međuljudske odnose, sjedini naša srca, učini nas od onih koji su međusobno blagi, širokogrudni i pravedni!