Negativne posljedice sufizma u islamskom svijetu

Prve sufije su bili poznati po trudu i ibadetu, bili su iskreni iako je u njihovim djelima bilo pretjeranosti, strogoće i razilaženja sa Sunnetom. Poslije njih su se pojavile generacije koje su sagradile tekije i zavije, izbjegavajući životne obaveze, neki su se sklonili u prerije i pustoši da bi se odmarali u samoći i izolaciji, smatrali su brak pokuđenim i uzdizali su oskudnu odjeću i gladovanje, a sve to pod uticajem koji je došao sa strane. "Mnoge sufije smatraju siromaštvo samo po sebi pohvaljenim, i da je ono jedno uzvišeno mjesto od mjesta koja vode do vilajeta (tj. do mjesta gdje čovjek postaje Allahov evlija)". (Er-Risaletul-kušejrije, str. 209.)

Sufijske ideje su u nekoliko zadnjih stoljeća zavladale islamskim svijetom, čak su neki istraživači nazvali Egipat "zemljom siromaha" za vrijeme osmanske vladavine njome. Sam sufizam je bio jači u osmanskoj državi od njenih sultana. (Ahvalu ed-dinijje indel-muslimin, Alijj Ez-Zahrani, str. 275-279.) Razlog ovolikoj raširenosti sufizma leži u tome da se u osmanskoj državi bilo raširilo neznanje, siromaštvo, nesigurnost i nepravda od strane vladara, tako da se sufijsko učenje lahko širilo među ljudima, pogotovo što su same sufije zavladale u državi te su tako uspjele da prošire svoj mezheb u njoj. (Et-Tesavuf fil-misr ibanel-asr el-osmani, doktor: Tevfik Et-Tavil, str. 109.) Spominje Muhammed Alijj Es-Senusi da je sultan Abdulhamid imao za najbliže saradnike trojicu velikih sufija u to vrijeme: šejha Muhammeda Zafira El-Medenija, šejha Ahmeda Es'ada El-Medenija i šejha Ebul-Huda Es-Sajjadija, koji su zauzimali visoko mjesto u osmanskoj državi. Tako je Es-Sajadi imao veliki uticaj u određivanju sudija i muftija, da je uspio da raširi rifaijski tarikat i da sagradi veliki broj tekija, zavija i turbeta državnim imetkom. Sami vladari su oslobađali "evlije" i sufije od poreza i smatrali su da je uzimanje od njih veliki grijeh. (Adžaibil-asar fi et-teradžumi vel-ahbar, šejh Abdurrahman El-Džibruti, 3/319.) Sufizam je zavladao islamskim svijetom, učinio da spava dubokim snom i opio ga tako da se ne može lahko probuditi iz te opijenosti, pa su se muslimani zabavili turbetima, kaburovima i traženjem šefa'ata kod njih, sjedenjem u tekijama i zavijama ponavljajući virdove (zikrove) šejhova, ne tražeći posao, niti šerijatsko znanje. Šejhovi su ispirali mozgove svojih sljedbenika, te su vjerovali u nemoguće i u sve što kaže šejh. Odgajali su ih uglavnom tako da budu poniženi. (Bid'ul-i'atikad, Muhammed Hamid En-Nasir, str. 272.)

Sufijsko gledanje na život

Pretjerivanje u surovosti, hvaljenje siromaštva i izolacije

Prve sufije su bili poznati po trudu i ibadetu, bili su iskreni iako je u njihovim djelima bilo pretjeranosti, strogoće i razilaženja sa Sunnetom. Poslije njih su se pojavile generacije koje su sagradile tekije i zavije, izbjegavajući životne obaveze, neki su se sklonili u prerije i pustoši da bi se odmarali u samoći i izolaciji, smatrali su brak pokuđenim i uzdizali su oskudnu odjeću i gladovanje, a sve to pod uticajem koji je došao sa strane."Mnoge sufije smatraju siromaštvo samo po sebi pohvaljenim, i da je ono jedno uzvišeno mjesto od mjesta koja vode do vilajeta (tj. do mjesta gdje čovjek postaje Allahov evlija)". (Er-Risaletul-kušejrije, str. 209.)Međutim, zuhd je kasnije uzimao različite oblike, shodno blizini i udaljenosti od islamskog menhedža. Od lijepih definicija koje su izrekli sufije o zuhdu je da je on: "Neovisnost duše od dunjaluka bez pretjerivanja" i "Zuhd je nezaokupljenost srca od onoga što ti nije u ruci". (Er-Risaletul-kušejrije, str. 94.) Međutim, pretjerivanje je od osobina sufizma, pa tako nećeš naći sufiju a da ne pretjeruje u gladovanju, oskudnom odijevanju i ostavljanju halala, kao što ćeš ga naći u pretjeranoj surovosti i mučenju sebe i prelaženju granica u naredbama i zabranama.(Derasatu fit-tesavuf, Ihsanillahijj Zahir, str. 15.)

Hvaljenje oskudnog odijevanja, gladovanja i prosjačenja

Kaže Es-Suhraverdij: "Saglasni su šejhovi da je njihova stvar zasnovana na četiri stvari: malo hrane, malo spavanja, malo govora i izolacija od ljudi". (Avarifil-me'arif, Es-Suhraverdij, str. 223.)Spominje Eš-Š'arani od Es-Sejida El-Bedevija: "neprestano je šutio, i nije govorio sa ljudima osim išaretom". (Et-Tabekatul-kubra, Eš-Š'arani, 1/182-183.) Moramo spomenuti da je neprestana šutnja od običaja budista. Isto tako se prenosi da je: "El-Bedevi po cio dan i cijelu noć bio uperenih očiju prema nebu, tako da mu se crnilo očiju promijenilo u užareno crvenilo, i provodio je po četrdeset i više dana da ništa ne jede, ne pije i ne spava. A kada bi obukao odjeću ili turban ne bi je skidao radi pranja ili nečeg drugog sve dok se ne bi počela raspadati, pa bi je tada zamijenili drugom". (Et-Tabekatu el-kubra, Eš-Š'arani, 1/182-183.) Također, prenose čudne priče i legende da bi pohvalili gladovanje pa kažu: "Da Sehl ibn Abdullah Et-Testuri nije jeo hranu po dvadest dana". (El-Lume'a, Et-Tusi Ebi Nasr Es-Siradž, str. 269)Prenosi se od Ahmeda Er-Rifaija da je rekao: "Ja preporučujem muridu gladovanje, oskudno oblačenje, siromaštvo i poniženost". (Ahvalud-dinije indel-muslimin, str. 280-283)

Zbog čega ovo kažnjavanje tijela i ovaj trud?

Uzvišeni cilj kod sufija je da stignu u božije društvo (el-hudretu el-ilahije), a put do toga je posmatranje života sa podozrenjem i poniženjem i ostavljanje njegovih ukrasa i užitaka. Odavde potiče njihovo osamljivanje, odvajanje od ljudi, njihova putovanja kroz prerije i pustoši, kažnjavanje duše zabranjivanjem onoga što je Allah dozvolio i to teškim vježbama i bolnim trudom. Neki od njih su izabirali pećine da bi se osamili sami sa sobom, dok su neki odlazili u brda i boravili u dolinama kao što se prenosi za šejha Vehbeta poznatog kao "Ebul-izam" da se odvojio u brdima oko sedam godina.(Ahvalud-dinije indel-muslimin, str. 280-283.)

Smatraju ostavljanje spavanja od osnova "vilajeta" i "kerameta"

Spominje El-Hedževejri od sufijskog kutba El-Kermanija da nije spavao četrdeset godina, pa kada je nakon toga zaspao vidio je u snu Allaha, subhanehu ve te'ala, pa mu je rekao: "Moj Bože, tražio sam te u nespavanju noćima, a sad te vidim u snu". Pa mu je odgovorio: "O šahu, dostigao si u snu ono što si tražio u nespavanju noćima, a da si tada spavao ne bi me vidio ovdje". (Kešful-mahdžub, El-Hedževejri, str. 350.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "A vi nećete vidjeti vašega Gospodara sve dok ne umrete." (Ibnu Madže, Ibnu Huzejme, Abdullah b. Ahmed, Hakim, Hafiz Dija' el-Makdisi)

Sufije smatraju brak pokuđenim i hvale neženstvo

Prenosi Et-Tusi i El-Atar od Ibrahima ibn Edhema da je rekao: "Ako se siromašan oženi njegov primjer je kao primjer čovjeka koji se ukrcao na brod, pa ako mu se rodi dijete potonuće". (El-Lume'a, Et-Tusi, str. 265.) Također se prenosi od Bišra ibn Harisa da mu je rečeno: "Zaista ljudi pričaju o tebi", pa je rekao: "A šta pričaju". Kažu: "Pričaju da si ostavio sunnet – misle na ženidbu", pa im je odgovorio: "Reci im da sam ja zauzet fardovima, pa zato ostavljam sunnete, a u ovo naše vrijeme je bolje ostavljanje ženidbe." (Kutul-kulub, El-Muhasibi, 2/238.) Prenosi Eš-Š'arani od Ribaha ibn Amra El-Kajsa, jednog od prvih sufija, da je rekao: "Neće čovjek dostigniti stepene iskrenih sve dok ne ostavi svoju ženu kao da je udovica, i svoju djecu kao da su jetimi i dok se ne nastani u nastambe pasa".(Tabekat Eš-Š'arani, 1/46.)

Brojnost tarikata i raširenost zavija i tekija

Sufijski tarikati su se raširili u islamskom svijetu u nekoliko zadnjih vijekova, te su se raširile tekije i zavije, gdje sufije obavljaju svoje obrede i gdje se sklanjaju da bi se posvetili svojim virdovima, daleko od životnih obaveza i izgrađivanja Zemlje. Sufijski tarikat je "ono što postavi šejh od sufijskih šejhova grupi murida (učenika) od propisa kojih se moraju pridržavati i koji su svojstveni samo njima, a ne drugima". (Et-Tidžanije, Alijj ibn Muhammed Ed-Dehilullah, str. 28.) "Sufijski šejh, šejh tarikata, određuje tarikat muridima, njemu je otkriven hidžab (veo), pokazan mu je kader (određenje), poznaje tajne i druge stvari koje promoviše preko svojih sljedbenika". (Er-Risala El-Kušejrije, str. 20 i 95.) Na muridu je da se pridržava virdova i zikrova koje ga je naučio šejh i da bude u svom odnosu prema šejhu, kako se irazio šejh El-Kušejri, "kao mrtvac u rukama onog ko ga gasuli i prevrće ga kako hoće". Sljedbenici tarikata vjeruju da slijeđenje tarikata ima svoje stepene, prvi stepen je "murid", zatim mu se daju virdovi pa tako postaje "salik", potom se uzdiže zikrom i iskrenim nijetom dok ne stigne na stepen "ubudijeta", zatim stepen "'iška", "vedžda" i "hijama" sve dok ne stigne do "božanskih poruka" i "božanskog blagoslova". Ovdje salik dostiže stepen "hakike" (istine). Poslije toga rob može da "nestane" (znači nema više potrebe za zadovoljavanjem svojih potreba, tj. za njega on više ne postoji) i da "utone" i da se "sretne" i "ostane" sa Gospodarom robova. Poslije ovog stanja dolaze stanja "hulula i itihada" i "vahdetul-vudžuda". Naravno, treba napomenuti da je ovo krajnji dalalet i kufr, da nas Allah sačuva i uputi na pravi put. (Dirasat fil-firek, doktor Sabir Ta'ime, str. 113-118.)

Sufijski virdovi i zikrovi

Sufije su izmislili mnoge virdove i od sebe odredili nagrade za njih bez ikakvog dokaza, takođe su odredili adabe prilikom njihovog učenja. Pa kad je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao da je najbolji zikr "La ilahe illallah Muhammedun resulullah", kaže Bajazid El-Ensarijj dijeleći zikr na nekoliko vrsta: "Što se tiče zikra "La ilahe illallah Muhammedun resullullah, to je zikr jezika i on je dozvoljen u Šerijatu, a zikr 'La ilahe illallah' je zikr srca i on je dozvoljen u tarikatu, zikr 'Illallah' je zikr duše i on je dozvoljen u "hakiki", zikr 'Allah' je tajni zikr i on je dozvoljen u spoznaji, zikr 'huve' (hu) je odsutni zikr i on je dozvoljen u bliskosti, a najuzvišenije (Allahovo) ime je Njegovo spominjanje i ono je dozvoljeno u jedinstvu (vahdetu, tj. vjerovanju da sve što postoji da je to Allahovo biće, znači ne postoji ništa sem Njega, subhaneh)". (Maksud el-muminin, Bajazid El-Ensarijj, str. 306.) Prenosi se od Eš-Šubejlija da je upitan zašto govori 'Allah' umjesto 'La ilahe illallah', pa je odgovorio: "Stidim se da kažem potvrdu nakon negiranja ... bojim se da neću biti uzet (tj. umrijeti) na riječima negiranja i da neću uspjeti izreći riječi potvrde". (Šetehatus-sufije, doktor Abdurrahman El-Bedevi, str. 44.)

El-vedžd ves-sema'a

Sufije su uvele u svojim halkama mnoge novotarije poput zikra, sema'a (slušanje) ljubavnih kasida, čak su neki učinili sema'a i ples najvrijednijim ibadetom.Spominje Muhammed Reuf Eš-Šejhali opis jednog od medžlisa zikra u Bagdadu pa kaže: "Zaista oni koji zikre u medžlisu, neki od njih padaju u besvijest pa pričaju nerazumljivim govorom, i iz usta im izlazi bijeli puter dok oni stoje ili sjede, i dolaze sa dobrovoljnim pokretima kao da se oporavljaju ustajući ili da se valjaju po zemlji". (Nehr zeheb fit-tarihi haleb, 1/281.)

Es-sema'a –

Božanska ljubav.

Iskrivljeni tevekkul (tevakul) i lijenost (nerad)

Sufije su pretjerale u shvatanju tevekkula (oslonca) na Allaha i pogrešno su ga razumili, te su stoga ostavili uzimanje za uzroke (sebebe), pa su ostavili mjere sigurnosti i čuvanja čime su se razišli sa Kur'anom i Sunnetom. Tako jedan od velikih sufijskih šejhova tumači tevekkul kada kaže: "Kaže El-Hasan brat Sinanov: Obavio sam hadž četrnaest puta, bosonog, oslanjajući se na Allaha, pa mi se u noge zabadalo trnje i nisam ga vadio da ne bi umanjio svoj tevekkul". I Kaže: "Rečeno je ko kaže da se oslonio na Allaha a zatim se najede, taj je sa sobom ponio opskrbu".(Dirasat fi et-tesavuf, str. 53.) Prenose sufije da je nakšibendijski šejh Habibullah Džan putovao sa svojim drugovima bez opskrbe i jahalica, pa kada bi odmarali dolazile bi im namirnice iz gajba. (Bid'ul-i'atikad, str. 302.) Ovaj tevekkul (oslonac) je dovoljan da sruši društvo, da se raširi siromaštvo u njemu i da odvede stanovništvo u uništenje. On se razlikuje od onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je poznato da je on dovio svojim ashabima da im Allah poveća imetak, pa ako je siromaštvo pohvaljeno samo po sebi zar bi on svom ashabu dovio da ga Allah sačuva od njega.

Kuđenje zarađivanja

Sufije ostavljaju zarađivanje za opskrbu i smatraju da je zarađivanje neugodnost, negativnost, čak da je haram, i naređuju prosjačenje i lijenost. Oni smatraju da se tevekkul (oslonac) kosi sa radom. Tako je rezultat ovakvog tevekkula bila zaostalost islamskih država u zadnjih nekoliko stoljeća. Kaže šejh Abdullah Ed-Dehlevijj, govoreći o sebi: "Imao sam izvor prihoda za život pa sam ga ostavio, pa se povećavala moja oskudica, ali sam se čvrsto držao tevekkula, i uzeo sam ga (tevekkul) kao svoju prirodnost. Tako jednog dana nisam imao ništa osim tepiha da ga prostrem, i slabost u meni je dostigla svoj vrhunac, pa kada sam vidio šta me spopalo zatvorio sam se u svoju sobu i rekao 'Ovo je moj kabur sve dok Allah ne dadne neki izlaz ili se nešto ne desi po Njegovoj naredbi'. I bio sam u tom stanju sve dok Allah nije dao izlaz preko nekog koga sam poznavao. I tako sam proveo u zaviji pedeset godina". (Hulijetul-bešer fi tarihil-karnis-salis 'ašer, Abdurrezak El-Bejtar, 2/930.) Znači ovaj čovjek je ostavio izvor prihoda koji je imao i zatvorio se u svoju sobu i to je smatrao osloncem na Allaha, subhaneh, i nije izlazio tražeći opskrbu jer je to smatrao slabosti u tevekkulu (osloncu) i skoro da je umro u tom stanju da mu Allah nije poslao nekog ko mu je dao sadaku. Ovakvo shvatanje oslonca na Allaha je dovelo do iskrivljavanja u vjerovanju Allahovog kada'a i kadera, jer je vodilo u negativno zadovoljstvo sa stvarnošću i ostavljanje pokušaja da se to stanje promijeni (Vaki'unal-mu'asir, Muhammed Kutb, 144.) Ovakvo shvatanje kada'a i kadera je iskoristio Napoleon Bonaparta kada je zauzeo Egipat, pa je napisao proglas u kome je podsjetio muslimane da ono što im se desilo od okupacije i porobljavanja da je to Allahova odredba, pa ko se pokuša tome oduprijeti kao da se odupire Allahovom kaderu. (Adžaibul-asar fit-teradžum vel-ahbar, Abdurrahman El-Džibruti, 2/239.)

Sufije i borba na Allahovom putu

Zbog svog shvatanja kadera sufije su postale džebrije, murdžije (oni koji smatraju da je čovjek primoran da radi ono što je određeno i da on nema svoju volju te tako ne može uticati na kader, što je u suprotnosti sa ispravnom akidom, jer je Allah dao čovjeku slobodnu volji kojom može da izabere da li će da radi dobro djelo ili loše djelo) te je tako u njihovim redovima zavladala malodušnost i beznađe, što je itekako pomoglo kolonizatorima i okupatorima islamskih zemalja. Umjesto borbe na Allahovom putu sufije su uvele različite novotarije za zaštitu muslimana od neprijatelja, poput isčitavanja Buharijevog "Sahiha" pa se prenosi da su osmanlijski sultani u vremenu ratova slali imetak ulemi na El-Azharu da im uče Buharijin "Sahih" i dove im za pobjedu. Također, kada su Francuzi napali Egipat, prije njihovog ulaska u Kairo, učenjaci El-Azhara su se svakodnevno skupljali u njemu učeći Buharijev "Sahih" i druge novotarske zikrove i dove sve dok im Francuzi nisu zauzeli Kairo.(Adžaibul-asar, 2/53, 185-186.) Od stvari koje su sufije koristile u obmanjivanju muslimana su uvjeravanja u keramete i čuda koja će se desiti muslimanima u borbi protiv neprijatelja. Tako se prenosi da je Ahmed El-Hibe, nakon pada grada Fas od strane Francuza pozvao ljude da mu daju prisegu na borbu protiv neprijatelja, obećavajući im da će pobijediti od prvog pokušaja, da njihovi (francuski) topovi neće izbacivati ništa osim vode, da im neće moći ništa nauditi, da će mu Afarit (džini) pomagati i otklanjati od njih spletke neprijatelja i druge stvari. Pa su se ljudi odazvali i dali mu prisegu. Međutim, nakon što su ih Francuzi opkolili i nanijeli im teške gubitke on je pobjegao. (El-Ahavlud-dinijje, str. 232.) Isto tako, većina sufijskih tarikata nije se odupirala zapadnoj kolonizaciji islamskih zemalja, sa izuzetkom Senusija u Libiji koji su dali otpor Italijanima. Čak je ogromna većina sufija dala podršku kolonizatorima kao što je slučaj Tidžanija u Alžiru koji su se izdašno borili na strani Francuza čime su olakšali uspostavljanje njihove vlasti. (Et-Tidžanije, Alijj ibn Muhammed Ed-Dehilullah, str. 61.)

Način odgoja kod sufija

Sufije imaju svoj zaseban svijet u kojem žive, u njemu uče i vježbaju muride svojim idejama i novotarijama tražeći od njih pokornost, čak tražeći da ostave logiku i sopstveno rasuđivanje, jer sufije ne dozvoljavaju suprostavljanje šejhu i kažu: "Ko kaže svom učitelju: zašto?, neće uspjeti jer je šejh kod svojih sljedbenika kao poslanik u svom ummetu". (Kešful-mahdžub, El-Hedževejri, str. 252.)

Od opasnosti sufijskog učenja je što oni razdvajaju između dunjalučkog i ahiretskog života.

U ovome se oslanjaju na ajete i hadise koji govore o pokuđenosti dunjaluka i prenose predaje o pobožnjacima. Smatraju da nema drugog načina za ostavljanje griješenja osim preziranjem i ostavljanjem dunjaluka. (Mefahim jenbegi en jusahah, Muhammed Kutb, str. 306.) U ovome se suprostavljaju menhedžu Kur'ana i sunneta. Kaže Uzvišeni, kako stoji u prijevodu značenja: "I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine."(El-Kasas, 77) Da bi ostvarili ovaj svoj menhedž postavili su određena pravila za odgajanje svojih murida (učenika), a svi se svode na potpunu pokornost šejhu tako da murid postane obični alat koji ponavlja ono što mu kaže šejh bez razmišljanja i ličnog stava. Pa čak im naređuju da oblače određenu odjeću, da hodaju određenim hodom, da se drže određenog tarikata i šejha. (Sufije, Muhammed El-Abde, str. 78.)

Sufije tvrde da moraju postojati muridi (učenici) koji slijede određenog šejha

Učenje i upute šejha su osnovno što murid mora da ispuni, kaže El-Kušejri: "Ako bi čovjek skupio svo znanje i bio sa mnogim skupinama ljudi, ne bi mogao dostići visoke stepene osim vježbama od šejha ili imama odgajatelja". (Er-Risala El-Kušejrije, str. 44.) A kaže Ebu Jezid El-Bestami: "Ko nema šejha, njegov šejh je šejtan", a u ovom smislu kaže El-Kušejri: "Koga odbije srce nekog od šejhova, on je od nesretnih i zabranjen (od hajra i dženneta)". Ovo potvrđuju i riječi Es-Sehraverdija gdje opisuje ovaj odgoj ponižavanja: "Ovo je odnos murida prema šejhu, da bude bez svog izbora, da ne radi sa sobom i svojim imetkom ništa sve dok za to ne pita svog šejha i ne dobije njegovu dozvolu". (Avarifil-me'arif, Es-Sehraverdij, str. 403.) Od njihovih pravila u ovome je: da murid ne smije govoriti osim što je vidio, šutnja je za njega vadžib, razmišljanje je haram, zabranjeno mu je da on gleda u dokaze, ... i najpreče je za šejha ako primijeti da murid upotrebljava svoj razum i da se ne vraća na šejhovo mišljenje na koje ga upućuje, da ga istjera iz svoje kuće. (El-Emrul-muhkem el-merbut fima jelzemu ehle tarikillahi mineš-šurut, Ibn Arebi, str. 269-270.)

Sve ovo je u suprotnosti sa uputama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer su ashabi, radijallahu anhum, kada bi im došao Poslanik, alejhissalatu vesselam, sa nečim, pitali da li je to vahj ili mišljenje i dogovaranje. Pa ako bi bilo od vahja predavali bi se tome bez pogovora, a ako bi bilo mišljenje i dogovaranje iznosili bi svoje mišljenje i stavove, a on, sallallahu alejhi ve sellem, bi ih saslušao i uzimao za njihovo mišljenje i ne bi im govorio: ko ste vi da mi se suprostavljate, a ja sam najodabranije stvorenje.