Prodaja plodova prije nego što sazriju nije dozvoljena hadiskim tekstom, međutim, ukoliko se prodaje zemljište sa stablom na kojem su nezreli plodovi, prodaja je ispravna i dozvoljena, jer cilj ugovora je prodaja zemljišta i stabla, dok plodovi nisu direktno ciljani ugovorom. Dokaz za ovaj uvjet jeste hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko kupi palmu nakon što bude oplođena, njeni plodovi pripadaju prodavaču, osim ako ih kupac uvjetuje.” (El-Buhari, Poglavlje o davanju u zakup, br. 2205, i Muslim, Poglavlje o trgovini, br. 2854) U ovom hadisu vidimo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava kupcu da uvjetuje plodove za sebe iako je prodaja plodova prije nego što sazriju zabranjena, međutim, ovdje su plodovi prodani uz stablo i nisu izravno ciljani ugovorom, pa se zbog toga postojeća neizvjesnost tolerira. Savremeni primjer neizvjesnosti u popratnom dijelu ugovora jeste iznajmljivanje auta uz kasko osiguranje. Takav vid osiguranja, koje nije uređeno na islamskim principima, je zabranjen, između ostalog zbog neizvjesnosti koju nosi u sebi, međutim, kada takvo osiguranje nije izravno ciljano ugovorom, ono se može tolerirati. Pri iznajmljivanju auta primarni cilj je najamnina, dok je kasko osiguranje popratno, stoga se tolerira iako kao zaseban ugovor u osnovi nije dozvoljeno.
Zahvala pripada Allahu, Uzvišenom Gospodaru, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Do sada smo kroz ovu rubriku tretirali savremena pitanja iz poglavlja o ibadetima, poput namaza, zekata, posta, a sada ćemo započeti govor o savremenim pitanjima iz druge velike cjeline islamskog prava koju obuhvata naziv “muamalat”, odnosno društveni poslovi ili međuljudski odnosi. Ovu cjelinu islamski pravnici počinju govorom o trgovini i propisima razmjene robe. Prije izravnog govora o savremenim oblicima trgovine, kao što su lizing prodaja, umanjujuće partnerstvo i sl., neophodno je pojasniti opća pravila koja reguliraju propise poslovanja u islamskom pravu. Poznavanje tih pravila je prva stepenica ka shvatanju suštine islamskog poslovnog bontona i propisa modernih oblika kupoprodaje.
Osnova u trgovini i poslovanju je dozvola
Ovo prvo pravilo podrazumijeva dozvoljenost svakog vida razmjene materijalne vrijednosti, koristi ili usluge, sve dok validan šerijatski argument ne potvrdi suprotno. To znači, kada za određeni ugovor kažemo da je dozvoljen, tada nije potrebno tražiti dokaz, jer je osnova dozvola. Međutim, kada za određenu transakciju ili poslovnu uslugu kažemo da je zabranjena i neispravna, dužni smo navesti dokaz koji na to upućuje.
Ovo pravilo potvrđeno je brojnim argumentima od kojih su riječi Uzvišenog Allaha: “On vam je objasnio šta vam je zabranio” (El-En‘am, 119). U ovom ajetu Uzvišeni Allah naglašava da su zabrane pojašnjene, što implicitno znači da je dozvoljeno sve što nije zabranjeno šerijatskim argumentom.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Doista je najveći grješnik među vama onaj ko upita o nečemu što nije bilo zabranjeno, pa se zabrani zbog njegovog pitanja!” (El-Buhari, Poglavlje o povođenju za knjigom i sunnetom, br. 6745, i Muslim, Poglavlje o fadiletima, br. 4349) Ovaj hadis jasno upućuje na činjencu da je dozvoljeno sve osim onoga što šerijatski dokaz zabrani. Uzvišeni Allah, iz Svoje milosti, ne iz zaborava, dozvolio je ovom ummetu sve osim onoga na čiju je zabranu ukazao, te ako neko u vremenu objavljivanja Kur’ana, izvještačeno pita o nečemu od onoga što je Allah prešutno dozvolio, propis će biti pojašnjen i time zabranjen. To znači da je osnova u svemu dozvola, a zabranjeno je samo ono što šerijatski argument zabrani.
Neizvjesnost čini ugovor zabranjenim
Drugo pravilo je neizvjesnost čini ugovor zabranjenim. Svaki ugovor nepoznatog završetka ili skrivenog ishodišta zabranjen je zbog neizvjesnosti. Dokaz za ovo pravilo jeste hadis koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju uz neizvjesnost. (Muslim, Poglavlje o trgovini, br. 3783) Kao potvrda ovog pravila uzima se i predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje prodaju plodova prije nego što sazriju. (Pogledati: El-Buhari, Poglavlje o trgovini, br. 2048, i Muslim, Poglavlje o davanju u zakup, br. 2906) Razlog zabrane je neizvjesnost ishodišta te prodaje s obzirom da su plodovi prije sazrijevanja često izloženi nepogodama koje ih mogu uništiti.
Ipak, svaka neizvjesnost neće ugovor učiniti neispravnim, jer gotovo svaki ugovor sadrži određenu neizvjesnosti. Neizvjesnost će ugovor učiniti zabranjenim ako se ispune četiri uvjeta, a to su:
● da neizvjesnost bude velika,
● da se radi o kupoprodajnom ugovoru,
● da neizvjesnost bude u samom predmetu ugovora, a ne u nečemu sporednom,
● da se radi o ugovoru za kojim ne postoji opća potreba.
Da bi spomenuti uvjeti bili ispravno shvaćeni, neophodno ih je detaljnije objasniti.
Prvi uvjet
je da neizvjesnost bude velika, što znači da mala neizvjesnost neće učiniti ugovor neispravnim. Kao primjer male neizvjesnosti islamski pravnici navode kupovinu kuće i činjenicu da kupac nije u stanju vidjeti kako su postavljeni temelji i da li su dovoljno kvalitetno napravljeni, međutim, takva neizvjesnost se tolerira, jer nije velika. Kada bi takva neizvjesnost utjecala na ispravnost ugovora, vrata prodaje i kupovine bi se gotovo potpuno zatvorila, što je suprotno značenju kur’anskog ajeta: “A Allah je dozvolio trgovinu” (El-Bekare, 275). Primjer velike neizvjesnosti, koja ugovor čini neispravnim, jeste nepoznavanje prodajne robe, kao što je prodaja mladunčeta u utrobi životinje, te prodaja stvari koju prodavač nije u stanju uručiti kupcu, poput ukradenog automobila. Dakle, možemo reći da je neizvjesnost velika onda kada je rizik očigledan i kada prevladava ugovorom.Drugi uvjet,
bez kojeg neizvjesnost neće utjecati na ispravnost ugovora, jeste da se radi o kupoprodajnom ugovoru, tj. ugovoru koji ima za cilj razmjenu dobara. To znači da se u ugovorima koji nisu takve prirode, poput poklona i vesijeta (oporuke) neizvjesnost tolerira, pa i kada je velika. Tako naprimjer, ako je zabranjeno prodati ukradeni automobil zbog neizvjesnosti oko mogućnosti njegove dostave kupcu, dozvoljeno je pokloniti ga, jer se kod poklona ta neizvjesnost tolerira. Dokaz za ovaj uvjet jeste postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa plemenom Hevazin kad im je poklonio plijen koji je pripadao njemu i porodici Abdul-Muttalib, iako plijen nije bio podijeljen i nije bio poznat, što upućuje na to da se neizvjesnost tolerira kada se radi o poklonu. (Pogledati: Ebu Davud, Poglavlje o džihadu, br. 2319, i En-Nesai, Poglavlje o poklonu, br. 3628.)Treći uvjet,
bez kojeg neizvjesnost neće utjecati na ispravnost ugovora, jeste da neizvjesnost bude u primarnom predmetu ugovora, tj. u onome što je direktno ciljano ugovorom. To znači da se neizvjesnot u sekundarnom, popratnom djelu ugovora tolerira i ne utječe na ispravnost ugovora. Naprimjer, prodaja plodova prije nego što sazriju nije dozvoljena hadiskim tekstom, međutim, ukoliko se prodaje zemljište sa stablom na kojem su nezreli plodovi, prodaja je ispravna i dozvoljena, jer cilj ugovora je prodaja zemljišta i stabla, dok plodovi nisu direktno ciljani ugovorom. Isto tako prodaja mladunčeta u utrobi životinje nije dozvoljena, međutim, ako se prodaje životinja koja u svom stomaku nosi mladunče, prodaja je dozvoljena, jer mladunče nije izravno ciljano ugovorom iako njegova prisutnost utječe na prodajnu cijenu. Dokaz za ovaj uvjet jeste hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko kupi palmu nakon što bude oplođena, njeni plodovi pripadaju prodavaču, osim ako ih kupac uvjetuje.” (El-Buhari, Poglavlje o davanju u zakup, br. 2205, i Muslim, Poglavlje o trgovini, br. 2854) U ovom hadisu vidimo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljava kupcu da uvjetuje plodove za sebe iako je prodaja plodova prije nego što sazriju zabranjena, međutim, ovdje su plodovi prodani uz stablo i nisu izravno ciljani ugovorom, pa se zbog toga postojeća neizvjesnost tolerira. Savremeni primjer neizvjesnosti u popratnom dijelu ugovora jeste iznajmljivanje auta uz kasko osiguranje. Takav vid osiguranja, koje nije uređeno na islamskim principima, je zabranjen, između ostalog zbog neizvjesnosti koju nosi u sebi, međutim, kada takvo osiguranje nije izravno ciljano ugovorom, ono se može tolerirati. Pri iznajmljivanju auta primarni cilj je najamnina, dok je kasko osiguranje popratno, stoga se tolerira iako kao zaseban ugovor u osnovi nije dozvoljeno.Četvrti uvjet
da bi neizvjesnost utjecala na ispravnost ugovora jeste da za tim ugovorom ne postoji opća potreba. To znači da se ugovori za kojima postoji opća društvena potreba toleriraju iako u sebi sadrže neizvjesnost. Ovaj uvjet izvodi se iz fikhskog pravila koje glasi: “Opća potreba uzima propis prijeke potrebe (darure)”. Dokaz za ovo pravilo su opći argumenti koji ukazuju da je od principa ove vjere olakšavanje i izbjegavanje neprirodne teškoće. Kaže Uzvišeni Allah: “I u vjeri vam nije ništa teško propisao.” (El-Hadždž, 78) Da bi se ovo pravilo ispravno razumjelo i primijenilo, neophodno je pojasniti njegova značenja i uvjete pod kojima se primjenjuje.Pojašnjenje 'potrebe' i 'prijeke potrebe'
Neophodno je prvo upoznati se sa značenjem termina “potreba” i “prijeka potreba” ili “darura”. Potreba je stanje u kojem čovjek biva izložen velikoj, neuobičajenoj teškoći i neugodnosti, dok je darura ili prijeka potreba stanje u kojem čovjek biva izložen smrtnoj opasnosti ili mogućnosti da izgubi dio tijela ili njegovu funkciju. Kada se čovjek nađe u stanju darure, ukoliko nema drugog načina da izađe iz takvog stanja, zabranjena stvar mu postaje dozvoljena u mjeri koja je neophodna za otklanjanje darure i izlazak iz takvog stanja. Od argumenata koji na to ukazuju su ajeti u kojima Uzvišeni Allah spominje zabranjena jela, poput mesa uginule životinje, krvi, svinjskog mesa i sl., a zatim kaže: “A onome ko bude primoran, kada hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti” (El-Maide, 3), što upućuje na to da zabranjene stvari postaju dozvoljene kada čovjek bude u prijekoj potrebi za njima. Spomenuto fikhsko pravilo kaže da opća potreba uzima propis darure, u smislu da može dozvoliti zabranjeno, međutim, između pravila o daruri i pravila o potrebi i onoga što može postati dozvoljeno u stanju darure i u stanje potrebe, postoje razlike koje se ogledaju u sljedećem:
Prvo:
U stanju darure djela koja su zabranjena eksplicitnim šerijatskim tekstom postaju dozvoljena, kao što je jedenje mesa uginule životinje, dok olakšice koje se dozvoljavaju zbog opće potrebe ne obuhvataju djela zabranjena eksplicitnim šerijatskim tekstom, nego djela koja su preventivno zabranjena, poput neizvjesnosti u ugovoru koja vodi bespravnom uzimanju tuđeg imetka.Drugo:
Darura dozvoljava zabranjeno, svejedno desila se pojedincu ili skupini, dok potreba ne biva uzrokom olakšanja osim kada je opća.Treće:
Dozvola zabranjenog zbog prijeke potrebe ograničena je samo na osobu koja je u stanju darure, dok propis, donesen na osnovu pravila: “Opća potreba uzima propis prijeke potrebe”, biva uopćen i obuhvata širok dijapazon ljudi.Dodatno pojašnjavajući prethodno, potrebno je naglasiti da se pravilo “Opća potreba uzima propis darure” može primijeniti samo kada se ispune tri uvjeta, a to su:
Prvi uvjet: Da potreba bude opća, tj. da cjelokupno društvo bude u potrebi, ili da potreba obuhvati određenu skupina ljudi, poput trgovaca, poljoprivrednika ili stanovnika jednog grada, dok potreba pojedinca, ili određenog broja pojedinaca, ne poprima propis darure. Primjer ugovora za kojim je u potrebi određena skupuna ljudi je “selem”. To je ugovor kojim se prodaje precizno opisana roba, koja u vremenu sklapanja ugovora ne postoji, a plaća se unaprijed. Kao naprimjer da ratar u proljeće proda pšenicu koju će požeti naljeto. Ovaj ugovor je, pored neizvjesnosti koju nosi, dozvoljen, uz određene uvjete, zbog potrebe za njim.
Drugi uvijet: Da bi se potreba stavila na nivo darure, mora biti neizbježna, tako da ne postoji adekvatna zamjena, a svi drugi dozvoljeni putevi su zatvoreni. Kao naprimjer, u zemljama koje ne nude islamsku opciju osiguranja, dozvoljeno je osigurati automobil konvencionalnim osiguranjem, jer u protivnom muslimansko stanovništvo tih zemalja ne bi moglo koristiti svoje automobile.
Treći uvijet: Da se dozvola minimizira na stvarnu potrebu, tj. da se od zabranjenog uzme samo onoliko koliko je zaista neophodno. Primijenimo li to na prethodno spomenuti primjer o dozvoli konvencionalnog osiguranja automobila u zemljama u kojima ne postoji osiguranje zasnovano na islamskim principima, shvatit ćemo da je dozvoljeno samo osnovno osiguranje, jer se njime zadovoljava potreba. Nastavit će se, Allahovom dozvolom.