Osmansko carstvo osnovao je 1299. Osman I, i u 16. i 17. stoljeću bilo je najjače na svijetu, da bi poslije toga počelo doživljavati lagani pad i dekadencu. Od 1463. i Bosna postaje dio tog carstva, a od 1517. osmanski vladari imali su dvije titule: sultan, svjetovni vladar, i halifa, vjerski vođa muslimana.
Tačno četiri stotine godina od njegovog osnivanja, Carstvo je 1699. potpisivanjem mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima moralo prihvatiti gubitak Mađarske, Dalmacije i Peloponeza, najvećeg poluotoka Grčke, a sve poslije neuspjele opsade Beča 1683. kada je do izražaja došla vojna slabost Osmanlija.
Svojim pobunama od 1804. do 1830. Srbi su uspjeli da se izbore za vrlo veliku autonomiju. Podržan od nekih Evropljana, ponovo je oko 1820. osnažio i grčki pokret za nezavisnost. To je, zbog uloga Grka u administraciji države, Carstvu predstavljalo veliki problem pa su tako 1830. bili prisiljeni dati Grčkoj nezavisnost.
Pored vojnih neuspjeha, Osmansko carstvo se tokom 18. i 19. stoljeća suočava i sa unutrašnjim problemima. Vojne jedinice, a pogotovo janjičari, imale su dosta svojeglavu politiku i ratovali su prije svega radi sopstvene koristi. Svojeglavost janjičara doživljava kulminaciju tokom Selima III, koji je 1807. svrgnut sa vlasti jer je uvodio reformu koja njima nije odgovarala. Ipak, 1826. Mahmud II u sklopu vojne reforme ukida janjičarski odžak, vojni korpus koji se od nekada elitnih trupa degradirao u faktor neefikasnosti i korupcije. (Za više vidjeti: Fikret Karčić, Kroz prizmu historije)
Sve je više bilo nemuslimana u administraciji, pa su tako Osmanlije na sve upravne položaje u Moldaviji i Vlaškoj postavili Grke iz carigradske četvrti Fanar koji su već duže vrijeme kao prevoditelji igrali važnu ulogu u politici.
Sve je više nezadovoljstva neturaka muslimana unutar osmanske države, tako da dolazi do osnivanja mnogih pokreta za potpunu ili djelimičnu neovisnost.
Pokret šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba (1703--1791), koji je osmanska administracija u potpunosti zanemarila i prepustila ga internim plemenskim ratovima, urodio je plodom pa dolazi do osnivanja prve saudijske države (1750--1818).
Upravitelj Egipta u razdoblju od 1805. do 1848. Muhamed Ali-paša, porijeklom Albanac, koji je 1818. kao saveznik Osmanlija uništio prvu saudijsku državu, ipak je postepeno preuzeo svu vlast i sistematski likvidirao utjecajne mamelučke emire. Pomoću provedenih reformi Egipat je uskoro na raznim područjima nadmašio središnji Carigrad. Muhammed je i zasnovao dinastiju koja je trajala sve do polovine 20. stoljeća.
Tu dolazimo i do našega Husein-kapetana Gradaščevića (1802--1834) koji okuplja ajane, age i begove i 1831. pokreće Veliki bosanski ustanak. Poznati su po tome što su na Kosovo došli s 25.000 vojnika i zatražili od velikog vezira upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obećanje da će vezir u Bosni ubuduće biti bosanski beg ili kapetan. Vezir je pristao na sve u prvi mah, ali je poslije uspio da udruži hercegovačke kapetane i da sa njima izvrši napad na Husein-kapetana u Sarajevu. Husein-kapetan je izgubio bitku za Sarajevo pa je utočište potražio u Austriji. Poslije ga je sultan pomilovao i poslao u progonstvo u Trabzon.
Gušenjem Velikog bosanskog ustanka dolazi do mnogih ubistava i smaknuća, te paljenja mnogih naših čaršija, a sve predvođeno Omer-paša Latasom, muširom (maršalom) osmanske vojske srpskog porijekla.
Tada su Bošnjaci toliko obezglavljeni da se nikada više nisu u dovoljnoj mjeri oporavili, što je dovelo do toga da svaki događaj dočekamo nedovoljno spremni.
Ono što je prethodilo Berlinskom kongresu jeste i Bosanski ustanak od 1875. do 1878. koji je pojačan aktivnostima urođenih buntovnih elemenata imao svoju klicu van granica Bosne. Taj utjecaj van granica Bosne ne treba zaboraviti ni kod Gavrila Principa, koji je 28. juna 1914. ubio Franju Ferdinanda i groficu Sofiju, a koji je bio pripadnik Mlade Bosne, pokreta u koji je bio uključen veliki broj Srba. Pojava da se o Bosni dogovara van njenih granica pogotovo je prisutna danas, a negativne posljedice i više su nego očigledne.
Velike sile u periodu Berlinskog kongresa
Ruski interes bio je slobodan pristup Sredozemlju preko Crnog mora i kroz Dardanele. Uz to, Rusi su se na Balkanu umiješali u događanja kao zaštitnici svoje pravoslavne "braće u Kristu". Austrija kao i Engleska i Francuska u tome su vidjele pokušaj ruske ekspanzije na područje koje su smatrali svojom interesnom sferom pa su stoga bile sklone podržati opstanak oslabljenog Osmanskog carstva.
Poslije gubitka Beograda 1862. i poslije Bugarskog ustanka 1876., dolazi do velikog rusko-turskog rata 1877--1878. zbog kojeg je došlo do Berlinskog kongresa. Tokom ovog rata i Kneževina Srbija objavljuje rat Osmanlijama. Srpskom vojskom zapovijedao je formalno knez Milan Obrenović (ali u stvarnosti je to bio general Kosta Protić, načelnik stožera). Do kraja sukoba Srbija je uspjela zauzeti Ak-Palanku (današnju Belu Palanku), Pirot, Niš i Vranje.
Tada dolazi do očitog sužavanja muslimanskog životnog prostora. Sjećamo se da su Trebinje, Stolac, Čapljina, Livno, Duvno, Banja Luka, Bijeljina, Višegrad, Foča, Pljevlja, Priboj, Nova Varoš... naseljavali većinom muslimani, ali da li se sjećamo da je tako bilo i u Beogradu, Beloj Palanci, Pirotu, Nišu, Vranju...?
U ovim ratovima stradalo je od 160 do 162 hiljade muslimana i raseljeno oko pola miliona.
Tokom sukoba brojni muslimanski vjerski i kulturni spomenici i objekti su uništeni. Velika biblioteka starih turskih knjiga uništena je kada je izgorjela džamija u Velikom Trnovu 1877. Većina džamija u Sofiji sistematski je uništena, sedam ih je minirano u jednoj noći u decembru 1878. -- prije tačno 143 godine. Napravimo paralelu sa posljednojm agresijom na BiH kada je od 1144 džamija porušeno njih 614, a od 557 mesdžida porušeno 218. U Banjoj Luci srušeno je 16 džamija, a Ferhadija i Arnaudija u istom danu, 7. maja 1993. godine, dok je u Foči bilo 17, od kojih su 12 preživjele Drugi svjetski rat i sve su srušene tokom posljednje agresije.
Tokom XIX vijeka više od 50% stanovništva Balkana sačinjavali su muslimani. Samo tokom Drugog svjetskog rata, na području Jugoslavije, ubijeno je 8,7% muslimana.
Austro-Ugarska prije okupacije Bosne
Carska i kraljevska dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867--1918) bila je višenacionalna država u srednjoj Evropi s vladarima isključivo iz dinastije Habsburgovaca.
Na Berlinskom kongresu sultan pristaje na to da Austro-Ugarskoj pripadne pravo na okupaciju BiH, s tim da je odlučeno da će okupacija biti privremena i da "činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava" sultana. (Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak BiH od 1878. do 1914., str. 19). Ta je činjenica, također, bitno odredila pravni položaj Bosne i Hercegovine budućih četrdeset godina. (Enes Durmišević, Uspostava i pravni položaj Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, str. 31)
Austrijski apetiti za teritorijom Bosne bili su izraženi još prije toga, jer dovoljno se prisjetiti Eugena Savojskog koji je 1697. godine sa 6.500 ratnika opljačkao i spalio najprije Visoko, zatim i Sarajevo. Sve se to desilo četrnaest godina poslije neuspjele opsade Beča 1683. Eugen nam se svetio zbog Turaka, a skoro 300 godina kasnije Ratko je našao isti razlog za osvetu.
Ko je predstavljao Carevinu na Berlinskom kongresu?
Najbolji pokazatelj lošeg ishoda Velikog bosanskog ustanka i štete koja je poslije toga nanijeta Bosni i njenim stanovnicima jeste slaba ili skoro nikakva mogućnost Bošnjaka da odlučuju o sebi. Ako pogledamo ko je odlučivao i pregovarao o budućnosti Bosne na Berlinskom kongresu, možemo se uvjeriti u to.
Alexandar Karatheodori-paša, koji je rođen u grčko-pravoslavnoj porodici u Istanbulu, a umro je 1906.
Maršal Mehmed Ali-paša, Nijemac porijeklom, služio je u Krimskom ratu, kao i u ugušivanju ustanaka u Crnoj Gori, Albaniji i Hercegovini. U Albaniji je naredio vješanje 300 albanskih pobunjenika. Bio je komandant osmanskih snaga u Novom Pazaru. Ubijen je u Đakovici 5. septembra 1878. kada je 6.000 Albanaca napalo i zapalilo konak u kojem je bio smješten.
Sadullah Rami-paša, koji je rođen u Erzurumu. On je 18. januara 1891. izvršio samoubistvo u Beču, gdje je bio osmanski ambasador.
Narod koji je imao potencijala da izrodi dvadeset šest velikih vezira, koji su samo u zlatnom peridu Osmanskog carstva od 1453. do 1611. godine, dakle tokom 158 godina, čak 99 godina na toj funkciji, to isto carstvo dovelo je do toga da ne može predstavljati sebe niti odlučivati o sebi.
Promjena sastava stanovništva prije i tokom austrougarske okupacije BiH
Historijska je činjenica da je Bosna bila stjecište raznih vjerskih ubjeđenja, ali su se svi njeni stanovnici nazivali Bošnjacima.
"Znaš, Bošnjače, nije davno bilo
Sveg' mi svijeta nema petnaest ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do Brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata."
(Safvet-beg Bašagić -- 1891)
Čak i Ilija Garašanin (1812--1874), autor velikosrpskog programa Načertanije, 1844. piše o potrebi nacionalizacije bosanskih pravoslavaca i katolika koje naziva Bošnjacima. Hamdija Šarkinović napisao je knjigu pod zanimljivim naslovom "Bošnjaci od Načertanija do Memoranduma", tj. od 1844. do 1986.
Bošnjaci pravoslavci okreću se svojoj braći po vjeri pa se počinju deklarisati Srbima i stavljati nacionalne interese naroda druge države nad narodom svoje, a isto to rade katolici Bosne koji se okreću Hrvatima. Iako u početku vjeruju u teritorijalnu cjelovitost Bosne i priznaju njene toponime (bosanske nazive mjesta), oni su danas doživjeli svoj krajnji stadiji otuđenosti od bošnjačkih korijena i države Bosne, vodeći ratove i čineći pokolje s ciljem uništavanja naroda iz kojeg su potekli i države koja im i danas pruža gostoprimstvo.
Želimo da vjerujemo da će se neprijatelji Bosne umoriti, a da ćemo mi ostati postojani i neumoljivi, ali realno, nemamo nikakve garancije za to.