Mr. Elvedin Pezić,
Namaz radost oka moga,
Sarajevo, 2018. godine,
Broj strana: 315.
Nakon perioda stagnacije slobodne pisane riječi na bosanskom jeziku u vremenu komunizma, u prvim poslijeratnim godinama svjedočili smo dominantno prevodilačkom talasu. Danas je sve više autora koji nam nude originalna bosanska djela koja mogu zadovoljiti i ljubitelje pisane riječi najistančanijeg ukusa.
Primjetno je da se nastoji određena tema obraditi iz više uglova koji će nam pomoći da bolje razumijemo materiju.
Ova je knjiga jedna od onih koje govore o najvažnijem praktičnom segmentu vjere, o namazu.
Znajući da postoje mnoga druga djela koja obrađuju ovu temu, autor u uvodu ističe da na našem, bosanskom jeziku postoji veoma korisna knjiga o namazu, odnosno o svojstvu namaza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je autor uvaženi dr. Safet Kuduzović, i da ne postoji potreba dodatno pisati o toj temi zbog studioznosti navedenog djela, već mu je namjera da iza sebe kao trajnu sadaku ostavi djelo koje govori o najbitnijem temelju islama, a da se ne ponavlja već napisano gradivo i da se ovo djelo može smatrati dopunom na knjigu uvaženog dr. Kuduzovića.
Knjiga se sastoji iz uvoda i tri poglavlja
U uvodnom dijelu autor navodi ciljeve i metodologiju pisanja. U osnovi, knjiga je pisana metodom komparativnog fikha, gdje se prilikom obrađivanja pravnih pitanja autor nije striktno držao jednog mezheba. Iako je nastojao da pitanja obradi kroz hanefijski mezheb citirajući njihove klasične izvore, uzeo je sebi za pravo da u određenom trenutku odstupi od te metode i odabere stav nekog drugog mezheba zbog jačine njegovih argumenata.
Prilikom ukazivanja na određene greške autor je citirao nekog od islamskih učenjaka koji je govorio o tom pitanju, izbjegavajući govoriti po vlastitom nahođenju.
Što se tiče hadisa koje spominje u knjizi, a koje bilježe Buhari i Muslim ili samo jedan od njih dvojice, autor je smatrao dovoljnim navesti samo broj hadisa, dok je za hadise iz drugih zbirki naveo redni broj u zbirci iz koje je preuzet, a potom i njegovu ocjenu.
Kad je riječ o ocjeni hadisa, smatrao je dovoljnim navesti ocjenu šejha Muhammeda Nasiruddina Albanija, uz obavezno spominjanje izvora gdje je on ocijenio odredeni hadis, kako bi time olakšao onome ko želi detaljnije proučiti literaturu i dodatno se okoristiti. Generalno, s naučnog aspekta trudio se da citira samo vjerodostojne hadise.
U prvom poglavlju navodi hadise koji govore o vrijednosti namaza općenito i spominje mnoge karakteristike tog velikog ibadeta kojima se odlikuje u odnosu na druge ibadete u islamu, a sve s ciljem buđenja želje za obavljanjem namaza i upozorenja na veličinu grijeha izostavljanja namaza.
U drugom poglavlju ukazuje na neke najrasprostranjenije greške vezane za namaz prvenstveno, ali i za nekoliko drugih stvari koje se direktno i indirektno vežu za namaz, poput onih tokom uzimanja abdesta i gusula, i onih koje su vezane za druge uvjete namaza. Cilj ovog poglavlja jeste ukazati na ono što je u vezi sa namazom neutemeljeno kako bi to ljudi ostavili i izbacili iz svakodnevne prakse.
U trećem poglavlju autor je ponudio praktične metode za jačanje koncentracije u namazu i klanjanje s većom skrušenošću ističući bitnost skrušenosti u namazu i činjenicu da je to njegova srž kojoj se treba posvetiti najviše pažnje, što je suprotno onome što mi uobičavamo, vežući se za nekoliko vanjskih postupaka u namazu, a o njegovoj srži -- skrušenosti veoma malo govorimo i brinemo.
Poruke autora
Autor nije zasebno istakao zaključna razmatranja, ali nam kroz sva poglavlja poručuje:
• Jedan od ciljeva pisanja ove knjige jeste da se kod ljudi na našim prostorima pobudi želja za obavljanjem namaza i ojača svijest o njegovom mjestu u islamu.
• Veliki broj ljudi nije svjestan o kakvom je ibadetu riječ, pa je to u praktičnom smislu rezultiralo njihovim nemarnim odnosom prema namazu.
• Mnogo je muslimana koji ostavljaju namaz, nesvjesni da je to jedan od najvećih grijeha koji mogu učiniti.
• U mnogim knjigama hanefijskog mezheba spominju se kazneno-popravne mjere koje vlasti preduzimaju vezano za osobu koja namjerno iz nemara ostavlja namaz.
• Korisno je da insan, iako ne čini greške u namazu, bude upoznat s onima koje čine drugi kako ih prvenstveno i on ne bi počeo činiti, ali i kako bi druge mogao na lijep način upozoriti da čine nešto pogrešno.
• Veliki broj učenjaka današnjice pisao je o greškama klanjača.
• Skrušenost u namazu je srž namaza.
• Žalosno je stanje muslimana koji se toliko raspravljaju o nekim "sporednim" stvarima u namazu..., a istovremeno ćete ih veoma rijetko ili nikako vidjeti da plaču u namazu i govore o skrušenosti...
• Očekujem da će ova knjiga riješiti mnoge dileme prisutne na našem podneblju.
Završit ćemo autorovim porukama iz uvoda:
"Potrudio sam se da blago i tolerantno pristupim pitanjima koja su već dugo kamen spoticanja među muslimanima našeg podneblja, a koja su djelimično i tabu teme o kojima se na naučan način veoma malo govori (dizanje ruku u namazu, glasno izgovaranje 'amin' nakon Fatihe, stalno pomjeranje prsta na tešehhudu), pokušavajući čitalaštvu pojasniti da pravna razilaženja u ovim 'sporednim' pitanjima nikako ne smiju biti razlog mržnje i netrpeljivosti među muslimanima, što je, nažalost, prisutno u mnogim našim džamijama.
Pokušao sam pojasniti da mi kao muslimani ne smijemo biti isključivi i mrziti druge samo zato što u namazu praktikuju nešto što mi ne činimo ili to rade na drugačiji način.
Smatram da samo tako možemo izbjeći netrpeljivost, pojasniti ljudima da u određenim pravnim pitanjima postoji više mišljenja i da svako od njih ima svoje utemeljenje i težinu, tako da svako ima pravo praktikovati ono što misli da je najbliže istini istovremeno uvažavajući i poštujući one koji misle drugačije.
Radi veće koristi i zajedništva svi bismo trebali biti spremni ponekad se 'prilagoditi' situaciji u kojoj se nađemo i ostaviti nešto što inače praktikujemo kako bi se povećala međusobna ljubav i kako bismo iskorijenili netrpeljivost među klanjačima, pogotovo ako znamo da se na našim prostorima stotinama godina primjenjuje hanefijski mezheb, u kojem se ne praktikuje dizanje ruku u namazu ni izgovaranje 'amin' naglas nakon proučene Fatihe ni stalno pomjeranje prsta na tešehhudu."