Biografija autora
Njegovo puno ime je Zejnuddin Abdurrahman b. Ahmed b. Abdurrahman b. Hasan b. Muhammed es-Selami ed-Dimiški el-Hanbeli, Ebu Feredž, poznat kao Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao.
Rođen je 736. h. g. u porodici poznatoj po znanju, čestitosti i dobroti. Njegov otac i djed bili su alimi pa su ostavili veliki utjecaj na Ibn Redžeba. Otac ga je vodio sa sobom na skupove znanja kod djeda, a imao je svega pet godina.
Od rane mladosti počeo je slušati hadise kod velikih učenjaka u Damasku, zatim Egiptu i Hidžazu. Imao je veliki broj učitelja od kojih su najistaknutiji: njegov otac Šihabuddin Ahmed b. Abdurrahman el-Bagdadi, Hafiz Zejnuddin el-Iraki, Šemsuddin Ebu Abdullah Muhammed b. Ebu Bekr b. Ejjub, poznat kao Ibn Kajjim el-Dževzijja.
Imao je i veliki broj svojih učenika od kojih su najpoznatiji: Ebu Abbas Ahmed b. Ebu Bekr b. Ahmed poznat kao Ibn Resam, Alauddin Alija b. Muhammed, poznat kao Ibn Lehham, Siradžuddin Ebu Hafs Omer b. Alija, poznat kao Ibn Mulekkin.
U vjerovanju je slijedio prve generacije muslimana, dok je u islamskom pravu bio sljedbenik hanbelijske pravne škole, odnosno smatra se predvodnikom hanbelijske pravne škole u svome vremenu i onim koji je najviše proširio učenje imama Ahmeda b. Hanbela u Kudsu i Damasku. Ipak, nije bio slijepi sljedbenik, već je slijedio dokaz i išao za njim pa makar se i razišao sa učenjem svoje pravne škole.
Ono u čemu se posebno istakao i po čemu je poznat jesu emotivni i dirljivi vazovi koji su ostavljali dubokog traga na prisutne slušaoce koji su u velikom broju dolazili na njegove skupove. Bio je veliki imam, hafiz hadisa, autoritet muslimanima.
Iza sebe je ostavio brojna napisana djela iz raznih oblasti, što zasigurno govori o njegovom ogromnom znanju. Tako je iz oblasti tefsira ostavio poduže komentare nekoliko kur’anskih sura. Iz oblasti hadisa ostavio je djelo po imenu Fethul-Bari fi Šerh Sahihil-Buhari, tj. svoj nedovršeni komentar Buharijevog Sahiha u kojem je stigao do poglavlja o dženazi. Također, napisao je komentar Tirmizijevog Sunena. Napisao je poznatiji komentar Četrdeset Nevevijevih hadisa. Iz oblasti islamskog prava i njegovih temelja napisao je brojna djela, iz historije ima poznato djelo o učenjacima hanbelijske pravne škole, dok iz odgoja ima najljepša djela od kojih su: Prijetnja vatrom, Strahote kaburskog života, Odlike znanja prethodnika nad znanjem potonjih generacija i dr. I naravno iza sebe je ostavio i djelo Kelimetul-ihlas / Riječi iskrenosti, o kojem će biti riječi u ovom tekstu.
Naziv djela
Ovoj poslanici nije dao ime sam autor Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao, kao što je davao mnogim drugim svojim poslanicama i knjigama. U najstarijem rukopisu ove poslanice od strane Ibn Abduddaima el-Bahija nalazi pridodat list na kojem stoji napisano Knjiga o tevhidu od šejha i imama Ibn Redžeba el-Hanbelija, Allah ga obasuo Svojom milošću i Svojim zadovoljstvom i nastanio ga u džennetskim sobama.
Ova je knjiga prvi put štampana 1950. godine pod nazivom Ostvarenje riječi iskrenosti i štampala ju je jedna egipatska izdavačka kuće u Kairu. Nakon toga, izdavačka kuća Mektebul-islami štampala ju je nekoliko puta (prvi put 1960. god. pod nazivom Riječi iskrenosti i sprovedba njihova značenja. I ovaj naziv je najbliži sadržaju knjige te nema potrebe da se naziva drugim imenima.
Vrsta djela
Ibn Redžeb, Allah mu se smilovao, na početku ovog djela nije napisao uvod u kojem bi pojasnio sadržinu djela, način pisanja i sl., već je odmah prešao na samo djelo. Zbog toga je vrlo vjerovatno da se ovdje ustvari i radi o njegovim vazovima i savjetima, koje je neko kasnije zapisao i pripisao njemu. Ono što potvrđuje ovaj zaključak jeste i prethodno spomenuta činjenica da ovo djelo nema svoj naziv, što nije slučaj s drugim njegovim djelima.
Sadržaj djela
Ovo kratko ali sadržajno djelo govori o najuzvišenijim i najbitnijim riječima, a one su la ilahe illallah Muhammeden resulullah, koje daju važnost ovom djelu jer se kaže da se neko znanje vrednuje zavisno od onoga o čemu govori. Stoga ovo djelo i djela slična njemu koja govore o kelimei-šehadetu jesu djela od posebnog značaja.
Ove riječi su osnova islama i ključ za ulazak u Džennet. Zbog njih su stvoreni ljudi, izdate naredbe i zabrane, određena nagrada i kazna, podijeljeni ljudi na vjernike i nevjernike, dobre i loše.
Autor je ovo svoje djelo počeo navodeći hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojima se kaže da će ući u Džennet i sačuvat će se kazne u Džehennemu onaj koji posvjedoči šehadet – da nema istinskog boga dostojnog obožavanja mimo Allaha. Uglavnom je navodio vjerodostojne hadise koje su zabilježili veliki imami i predvodnici u hadisu Buhari i Muslim ili jedan od njih dvojice.
Ove hadise on je podijelio u dvije skupine:
Prva:
hadisi u kojima se navodi da će onaj koji posvjedoči la ilahe illallah ući sigurno u Džennet pa makar prije toga i bio kažnjen u Džehennemu određeni period.Druga:
hadisi u kojima se navodi da će onaj koji posvjedoči la ilahe illallah ući sigurno u Džennet i to odmah te da ga Džehennem neće nikako dotaknuti pa makar i imao grijeha.Ovakav zaključak je malo diskutabilan, jer postoje vjerodostojni hadisi u kojima se navodi da će veliki grješnici muslimani jedan period ući u Džehennem ako im Allah njihove grijehe ne oprosti. Također je poznato da je i jedna vrsta Vjerovjesnikovog šefata određena za velike grješnike iz njegovog ummeta kojima je presuđeno da uđu u Vatru pa će se on zauzimati za njih da ne uđu u nju.
I sam autor osvrnuo se na ove hadise te je spomenuo nekoliko razumijevanja i pojašnjenja islamskih učenjaka na navedene hadise.
Tako je spomenuo mišljenje jedne skupine učenjaka koja hadise u kojima se kaže da onaj ko posvjedoči la ilahe illallah Muhammeden Resulullah neće nikako biti kažnjen u Vatri tumačeći i tvrdeći da onaj ko ispuni sve što od njega zahtijevaju ove riječi, odnosno sačuva se svih grijeha koji vode u Vatru, pa su rekli da ove riječi ključ su Dženneta, a svaki ključ ima svoje zupce bez kojih je beskoristan. Oni su ove zupce protumačili svim obaveznim radnjama u islamu.
Zatim je spomenuo mišljenje učenjaka koji kažu da su ovi hadisi bili izrečeni u prvom periodu islama i poslanstva, kada se propisi još nisu počeli objavljivati, što je malo daleko mišljenje jer se pouzdano može utvrditi i dokazati da su neki od tih hadisa izrečeni u medinskom periodu pa čak i pred kraj Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, u Bitki na Tebuku.
Dalje je naveo mišljenje učenjaka koji kažu da su ovi hadisi dokinuti/derogirani objavom propisa, te da je ulazak u Džennet nakon kelimei-šehadeta uvjetovan izvršavanjem obaveznih radnji i klonjenjem strogo zabranjenih radnji.
I na kraju spomenuo je četvrto mišljenje u kojem se kaže da je riječ o općenitim hadisima koje pojašnjavaju i ograničavaju drugi hadisi.
Zatim je autor prešao na pojašnjenje riječi la ilahe illallah dajući do znanja kako one znače da nema boga kome se pokorava i prema kome se ne griješi, koji se najviše voli i od kojeg se strahuje, kome se nada i na koga se oslanja, kome se obraća i od kojeg se traži, osim Allaha.
Naglasio je odmah da onaj koji nešto od spomenutog uputi nekome od stvorenja, da će to utjecati na njegovu iskrenost, odnosno da će to biti dokaz da on ove riječi nije iskreno rekao iz srca.
Zatim je prešao na govor o najvećoj istinskoj ljubavi te pojasnio da je ona uvjet ispravnosti ovih riječi jer je istinski Bog onaj kome se pokorava iz ljubavi, straha i nade.
Pojasnio je da je jedan od pokazatelja iskrene ljubavi da vjernik voli ono što voli i njegov Gospodar i da prezire ono što prezire njegov Gospodar tako da onaj koji bude volio nešto što Allah prezire, ili bude prezirao nešto što Allah voli, taj i nije iskreno rekao riječi la ilahe illallah iz svoga srca.
Nakon toga, autor je prešao na govor o istinoljubivosti i njenoj važnosti kod ovih veličanstvenih riječi. Ovdje je prejasno rekao da ukoliko neko uđe u džehennemsku vatru, a izgovorio je ove riječi, da će to biti zbog pomanjkanja njegove iskrenosti pri izgovoru ovih veličanstvenih riječi. To zbog toga što onaj koji istinito izgovara ove riječi iz svoga srca, u njegovom srcu nema mjesta za nekoga drugog mimo Allaha, nemoguće je da se njegovo srce okrene ka nekome drugom mimo Allaha pa čak i za treptaj oka, nemoguće da se nada i strahuje od nekoga drugog i sl. Ukoliko ipak dođe do toga, to je dokaz pomanjkanja njegove istinitosti i iskrenosti u ovim riječima.
Na kraju ovog djela autor je spomenuo veliki broj odlika, vrijednosti i koristi riječi la ilahe illallah. Sve to učinio je na vrlo jednostavan način, u vidu savjeta i preporuka, kako bi onaj koji želi spoznati istinu i praktikovati je vrlo lahko to i mogao.
Zatim je svoje riječi priveo kraju otvoreno podstičući na istinsko ostvarenje ovih riječi, praktikovanje onoga što one zahtijevaju i uspostavljanje života u skladu sa njima tvrdeći da se ne može doći do Uzvišenog Allaha bez njih i njihove sprovedbe, kao što se bez istog ne može sačuvati džehennemske vatre.
Ovo djelo, i pored svoje kratkoće, sadrži ogroman broj ajeta, hadisa i izreka islamskih učenjaka. Ono što se prigovara autoru u ovom djelu jeste što je navodio citate pojedinih sufijskih učenjaka u kojima se spominju čudnovati i nedolični izrazi kada je riječ, naprimjer, o ljubavi prema Allahu.
Kroz samo djelo može se uočiti da autor upozorava na jednu opasnu i proširenu pojavu, a to je mišljenje da je dovoljno da osoba samo izgovori riječi la ilahe illallah i da joj je Džennet zagarantovan, ili još dalje kako su otišli neki pa rekli da je dovoljno da se Allah samo spozna srcem.
Autor, navodeći ajete i hadise, pojašnjava da ove veličanstvene i najveće riječi – zbog kojih smo svi stvoreni – nisu stavljenje u obavezu da se samo izgovaraju, već da se postupa i živi u skladu s njima, izvršava naređeno i ostavlja zabranjeno. Shodno tome, iman vjernika raste i opada, a ne kako to smatraju predstavnici prethodno navedenog mišljenja koji kažu da imanu ne može nauditi grijeh kao što nevjerstvu ne može koristiti dobro djelo.
Na kraju, djelo Riječi iskrenosti i pored svoje kratkoće izuzetno je važno djelo jer govori o najbitnijim i najuzvišenijim riječima, te načinu njihove sprovedbe u životu svakog vjernika.
Nadamo se i Allaha Uzvišenog molimo da će se naći neko ko će ovo djelo prevesti i na naš bosanski jezik, te njime prije svega, Allahovom dozvolom, obogatiti naša srca, a zatim i naše kućne biblioteke.
(Literatura: Ibn Redžeb, Kelimetul-ihlas; Ebu Abdullah, Muhammed el-Umeri, El-Džamiul-Muntehab min Resaili El-Hafiz Ibni Redžeb; Berrak, Abdurrahman b. Nasir, Šerh Risale Kelimetul-ihlas)