Menu

Počašćeni, a ne povrijeđeni

Tema Da'vaČitanje 9 minuta

Radni vijek, mandat i smjena generacija neke su od stvari koje ukazuju na prirodni proces ovosvjetskog života, kretanje i promjene. Govore nam da produktivnost, kreativnost i inicijativa čovjeka imaju svoj vijek trajanja i da vremenom mogu da oslabe. Inače, ljudi su po prirodi skloni promjenama jer to ukazuje na neka nova dešavanja, da se “nešto dešava”. Naravno, postoje i one funkcije koje traže dugogodišnje iskustvo i osobe koje iza sebe imaju dosta godina rada. S obzirom na to da se u tematici koju obrađujemo bavimo društvenim aktivizmom, pažnju ćemo posvetiti tom segmentu ljudskog rada i djelovanja.


Mladalački entuzijazam

Na društveni aktivizam mnogi se odvaže još u svojoj mladosti, s obzirom da je to period snage i iskrenog a nerijetko i naivnog elana. Mlade tada često inspirira želja za pozitivnim promjenama. Neki misle da mogu daleko dostići i mijenjati svijet oko sebe. Tada ih nose snaga i entuzijazam, a mnogo im pomaže dosta slobodnog vremena koje imaju nezaokupljeni standardnim životnim pitanjima egzistencijalne prirode i brige o porodici. U tom periodu nastaju mnogi snovi i ideje od kojih se neke kasnije i ostvare, a neke ostanu samo ideje ili snovi. Međutim, sve je to lijepo u periodu mladosti; sanjati lijepe snove, živjeti dobre ideje nije za osudu. Kako godine prolaze, obično se ideje i snovi preispituju i korigiraju shodno stvarnom stanju i mogućnostima. I sve je dobro dok osoba osjeća potrebu i ima volju da nastavi sanjati svoje snove, makar se kasnije dešavale i velike korekcije. Problem nastaje onda kada se izgubi volja za korekcijom snova ili nekim novim snovima.

Kada san postane noćna mora

Onaj ko se nauči da bude društveno aktivan teško se odvikava od toga. Društveni aktivizam i činjenje dobra ima svoju posebnu draž koja se ne može opisati, nego se može samo osjetiti i doživjeti. Ovo zapažanje dobro je poznato onima koji su dugo godina društveno aktivni, oni su to sami doživjeli, a vjerujem i da su čuli od drugih. Ako neko sumnja u navedeno, neka sam proba da to osjeti. Ali svakako treba da ima na umu da se to postiže samo s iskrenošću, jer vjerujući da za svako učinjeno dobro slijedi nagrada kod Allaha, musliman i muslimanka ne mogu da se zasite činjenja dobra, jer to vremenom prelazi u ovisnost kao i svaka druga vrsta dobročinstva i činjenja dobrih djela. Kao što se može zapaziti gore navedeno, isto tako se dâ primijetiti da je nezanemarljiv broj i onih koji su izgubili volju i želju da nastave istim tempom, ili da se imalo više društveno angažiraju, baš zbog ljudi. Nekadašnje ambicije su se istopile, a snovi se pretvorili u noćne more ili razočarenja. Ako malo dublje s takvim osobama uđete u diskusiju oko spomenute problematike, moguće je primijetiti da se oni nikada nisu zasitili činenja dobra, niti im je bilo teško bilo šta da urade, ne osjećaju kajanje zbog žrtve koju su dali na tom putu, niti zbog provedenih godina mladosti stvaljajući opće interese nad svojim ličnim. Postoje pojedinci koji su mnoge svoje životne stvari zapostavili, poput školovanja ili rješavanja stalnog zaposlenja, stambenog pitanja itd., trošeći svoje vrijeme u hizmetu svojoj vjeri i svome narodu. Iako su zakasnili u tim stvarima, mnogi od njih su ih sustigli jer su vjerovali da Gospodar neće ostaviti dobročinitelja. I nije sva šteta bila u tim nekim dunjalučkim pitanjima, prava šteta je bila u stvarima koje su kod njih ostavile duboke rane koje su dugo godina liječene, pa su neki uspjeli da ih izliječe, a drugi su ih samo sakrili i pokušavaju drugima dokazati da one više ne postoje, iako su svjesni da su one još tu i ponekad zabole kada se samo pokrene dijalog na tu temu. O tome i želimo da ovdje i skrenemo pažnju, i povedemo brigu, jer je islam vjera lijepog bontona i jačanja međuljudskih odnosa.

“Ti si, zaista, najljepše ćudi.”

(El-Kalem, 4)

Kada je upitana o ahlaku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naša majka Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Njegov ahlak bio je Kur'an.” (Ahmed, vjerodostojan)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Poslat sam da usavršim moral kod ljudi.” (Bezzar, vjerodostojan)

Ljudi su stvarno bogatstvo i prava vrijednost

Cilj dave jeste činjenje dobra ljudima. To dobro ogleda se u pomaganju da spoznaju svoj cilj postojanja, da nauče kako da vjeruju i robuju svome Gospodaru. Dava od nas traži da pomognemo ljudima kako da isprave svoje manjkavosti i kako da budu bolji. Obaveza nam je da se savjetujemo i potpomažemo u dobru, a da se klonimo podrške u negativnostima i lošim stvarima. I sve je to na kraju u korist ljudima, jer su oni blago ovoga svijeta.

“Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.”

(El-Isra, 70)

Čovjek je posebno Allahovo biće koje može biti na većem stepenu od meleka, kao što može biti veliki zlobnik i bezbožnik, a sve zavisi od njegovih djela, ne izgleda ili dunjalučkog bogatstva i moći. Potpomaganje u dobru jeste upravo potpomaganje u djelima koja čovjeka mogu da uzdignu iznad meleka. Izuzetno velike nagrade obećane su za pomoć ljudima, pa čak je u nekim segmentima data prednost čovjeku vjerniku u odnosu na dobrovoljni ibadet Allahu. Zar to ne govori koliko vjernik vrijedi kod Allaha?! Onaj obični čovjek koji istinski vjeruje u Allaha i voli svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedeći ga u stopu, a mi se potrudimo da mu nanesemo ranu koja ga godinama boli. Možda je to baš onaj čovjek čije se podignute ruke Gospodar stidi vratiti praznim. Da, Stvoritelj svega što postoji stidi se ne odazvati tom robu, a mi smo mu nanijeli bol. Ko zna, možda je to onaj na kojeg se odnose riječi Gospodara:Ko uznemirava nekog od Mojih evlija – Ja sam mu objavio rat” (Buhari). A jesi li spreman da vodiš rat sa Svemogućim?! Propao si ako misliš da jesi! Svuda oko nas su oni koji su bili prisiljeni da se povuku iz društvenog aktivizma jer su baš tu ranjeni.

Životna škola

U naprednim društvima veliko poštovanje ukazuje se onima koji su vrijedni i koji neumorno rade za svoju vjeru, narod i domovinu. Na njihovim zidovima i u radnim kancelarijama možemo naći na desetine zahvalnica i poklona koji govore o njima i njihovom radu. Zašto se kod nas dešava da ljudi odlaze s bolom i ranama?! Zašto nakon što odu ne osjećaju više potrebu da se pojave ondje gdje su proveli godine svoga života radeći za opće dobro?! A znamo da ima takvih. Kako to da nismo naučili da na lijep način pokažemo ljudima, ukoliko oni to sami ne vide, da je vrijeme da dođu neki drugi i preuzmu kormilo i teret društvenog aktivizma!? Zar je toliko teško shvatiti da je životno iskustvo vrijedno i da treba učiti od onih koji su prije nas iskusili ono u šta se sami želimo upustiti? Životna škola je nešto što se ne uči iz knjiga, nego radom i djelovanjem. Naučimo i okoristimo se od onoga ko je životnu školu učio prije nas. Ne dozvolimo da ona samo tek tako ode s njim u kabur, a da to znanje nije preneseno na generaciju poslije. Mi radimo da bi korist imali ljudi, a ne smijemo sebi dozvoliti grešku da korist imaju drugi, a štetu oni s kojima dijelimo teret tog aktivizma. Povedimo brigu o aktivistima, oni su blago i stvarna vrijednost. Ako odluče ili dođe vrijeme da odu, neka to bude u lijepom sjećanju i na što ljepši način. Neka svojoj djeci i unucima punih usta i sa suzama radosnicama u očima pričaju kako su oni sa drugim muslimanima i muslimankama radili hajrate. Neka se na njihovim licima zrcale ponos i sreća zbog toga. A kako je lijepo vidjeti muslimana i muslimanku sretnim...