U mjesecu redžebu 9. h. g., Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da se pripreme za Pohod na Tebuk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad god bi polazio u neki pohod, običavao bi prikriti trag krećući iz Medine u nekom pravcu koji ne želi, a kad bi odmakao, vraćao bi se na pravac u kojem je želio ići. Međutim, ova bitka bila je specifična: put je bio dalek i uvjeti teški, pa je bilo potrebno da borci znaju šta ih tačno očekuje kako bi se adekvatno pripremili za taj tegobni put, stoga je bio jasan da želi napasti Bizantince.
Razlog pokretanja pohoda je vijest koju je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, primio od Nabatejaca, koji su iz Šama dovlačili ulje u Medinu, o tome da Bizantinci pripremaju veliku vojsku protiv njega, u kojoj su, osim Bizantinaca, učestvovala i pokrštena arapska plemena: Lahm, Džuzzam i drugi.
Opremanje učesnika ovog pohoda i želja vjernika za džihadom
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je ashabe da svojim imetkom pomognu ovaj pohod jer je put bio dalek, a učesnici brojni. Onima koji materijalno pomognu obećao je veliku nagradu. Svako je davao shodno svojim mogućnostima. Osman, radijallahu anhu, bio je jedan od onih koji su najviše dali za ovaj pohod.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nakon ovoga, Osmanu više neće škoditi šta god da uradi! Nakon ovoga, Osmanu više neće škoditi šta god da uradi!” Preneseno je da je udijelio hiljadu dirhema i tri stotine deva sa punim tovarima.
Ashabi su se natjecali u udjeljivanju. Omer, radijallahu anhu, kazuje: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana naredio nam je da udijelimo sadaku. Ja sam tada baš imao mnogo imetka te sam rekao: ‘Ako ikad preteknem Ebu Bekra, bit će to danas!’ Došao sam i udijelio pola svog imetka. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Šta si ostavio svojoj porodici?’ Odgovorio sam: ‘Isto toliko.’ Nakon toga došao je Ebu Bekr i donio sav svoj imetak. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je: ‘Šta si ostavio svojoj porodici?’ Rekao je: ‘Ostavio sam im Allaha i Njegovog Poslanika!’ Tada sam rekao: ‘Nikada više neću pokušati da te u nečemu preteknem!’”
Grupa muslimana došla je Allahovom Poslaniku tražeći jahalice za pohod jer su bili siromašni i nisu imali, pa kada im je kazao da im to ne može osigurati, vratili su se plačući, tužni što ne mogu učestvovati u pohodu.
Međutim, oni su svojim srcima bili sa mudžahidima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “U Medini su ostali ljudi koji su s vama na svakom koraku koji učinite i u svakoj dolini kojom prolazite!” Ashabi rekoše: “Zar iako su ostali u Medini, Allahov Poslaniče?” On reče: “Ostali su u Medini jer su ih opravdani razlozi spriječili.”
Stav licemjera o Pohodu na Tebuk
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao na polazak u boj, licemjeri su govorili: “Ne krećite u boj po vrućini.” Tim povodom Allah, dželle šanuhu, objavio je: “...i jedni drugima su govorili: ‘Ne krećite u boj po vrućini’ – reci: ‘Džehennemska je vatra još vruća!’ Kad bi oni samo znali. Malo će se oni smijati, a dugo će plakati, bit će to kazna za ono što su zaradili.” (Et-Tevba, 81)
Kao svoga zamjenika u Medini Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je Aliju, radijallahu anhu, kazavši mu, nakon što je izrazio negodovanje zbog toga i želju da učestvuje u pohodu: “Zar nisi zadovoljan da budeš meni kao što je Harun bio Musau, osim što nema vjerovjesnika, nakon mene.”
Iz bitke je izostala većina munafika, koji su se Poslaniku pravdali lažnim opravdanjima, ali je jedan dio njih pošao u pohod i stalno su nastojali demoralizirati ashabe plašeći ih snagom Bizantinaca. Trojica ashaba, također, su izostali iz pohoda bez opravdanja, a to su: Ka’b b. Malik, Murara b. Rebia i Hilal b. Umejja. Ebu Zerr i Ebu Hajsema zakasnili su za vojskom, ali su je ipak sustigli i priključili se pohodu.
Polazak u pohod
Sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u pohod je krenulo 30.000 boraca. Put je bio težak, malo hrane, velika vrućina i nedovoljno jahalica. Trojica su se smjenjivala jašući jednu devu. U jednom trenutku bili su primorani da traže dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zakolju jedan broj deva kako bi se napili vodom iz njenih grba.
Kada su se muslimani okupili u mjestu Senijetul-Veda, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je komandante i komandire, i podijelio zastave. Najveću zastavu (glavnu zastavu pohoda) dodijelio je Ebu Bekru es-Siddiku, radijallahu anhu, a najveći bajrak Zubejru b. Avvamu, radijallahu anhu. Bajrak Evsa predao je Usejdu b. Hudajru, radijallahu anhu, a bajrak Hazredža Ebu Dudžani, radijallahu anhu, naredivši svakom ensarijskom ogranku da sebi uzmu zastavicu. Za komandira straže, od dolaska na Tebuk pa sve do polaska nazad, postavio je Abbada b. Bišra, radijallahu anhu, koji je sa svojom četom obilazio vojni logor. Za vodiča u ovom pohodu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je Alkamu b. Fagvaa el-Huzaija, koji je imao iskustvo i bio odličan poznavalac oblasti Tebuka.
Kada su prolazili kroz Hidžr, naselje Semuda, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je ashabe: “Ne ulazite u nastambe onih koji su sebi nepravdu učinili, osim plačući, iz straha da vas ne zadesi što je njih zadesilo.” Potom je naredio da se brzo udalje sa tog mjesta.
Dolazak na Tebuk
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stigao je na Tebuk i tu ostao dvadeset noći, ali od bizantijske vojske i arapskih plemena nije bilo ni traga. Bizantijska vojna komanda nije ni pomišljala na ulazak u bitku protiv muslimana, a i arapska kršćanska plemena su se primirila. Vladari gradova na šamskoj granici odlučili su se za sklapanje mira i plaćanje džizje islamskoj državi.
Prema slovu sporazuma, ovi arapski kršćani bili su dužni plaćati godišnju džizju i biti lojalni islamskoj državi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postizanjem sporazuma sa oblastima na sjeveru Arabijskog poluotoka osigurao je sjeverne granice islamske države i potkresao krila Bizantijskom carstvu, jer su ova plemena s kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postigao sporazum ispovijedala kršćanstvo i pokoravali su se Bizantincima jer su se bojali njihovog nasilja i zlostavljanja. Bizantinci su ih ponižavati i prepuštali im mrvice dok su sami uživali u obilju. Bizantinci su ovim sporazumom oslabljeni, a arapski kršćani oslobođeni njihovog nasilja, te su ispunjavali svoje obaveze prema muslimanima plaćajući džizju.
Pouke, poruke i propisi
● Materijalna podrška borbi na Allahovom putu smatra se dijelom džihada, čak je u Kur’anu spomenuta prije fizičkog učešća u borbi. Uzvišeni Allah kaže: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat, 15)
● Natjecanje u činjenju dobra je pohvalno, kao što su se ashabi natjecali ko će više udijeliti. Tako je Omer donio pola imetka natječući se sa Ebu Bekrom, radijallahu anhuma, i želeći ga preteći u dobru. No, Ebu Bekr, radijallahu anhu, udijelio je sav svoj imetak.
● U događajima oko pripreme za pohod na Tebuk još jednom se pokazala vrijednost Ebu Bekra, radijallahu anhu, koji je sav svoj imetak dao na raspolaganje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. To pokazuje koliko su bili snažni njegov iman i oslonac na Allaha, dželle šanuhu. U Sunenu Ebu Davuda navodi se da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, donio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, grumen zlata veličine jajeta i kazao: “Uzmi ovo, to je sav imetak koji imam.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku je odbijao, ali je prihvatio nakon njegove upornosti.
● Vrijednost Omera, radijallahu anhu, također se pokazala ovdje, jer je pokazao da žudi za činjenjem dobra i natjecao se u tome sa najboljim ashabom.
● Vrijednost Osmana, radijallahu anhu, pokazala se kroz njegovo udjeljivanje ogromnog imetka, ali i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nakon ovoga, Osmanu neće škoditi šta god da uradi.”
● Tokom događaja vezanih za pohod na Tebuk pokazala se i jedna od brojnih vrijednosti Alije, radijallahu anhu. Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo zamjenjivanje u Medini uporedio je sa Harunovim zamjenjivanjem Musaa dok je bio odsutan od svog naroda.
● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupao je prema ljudima shodno njihovom imanu i onome što je za njih najbolje. Tokom pripreme za Pohod na Tebuk, prihvatio je od Ebu Bekra sav imetak. Ali, kada je, jednom drugom prilikom drugi ashab želio udijeliti sav imetak, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio mu je da zadrži jedan dio. Također, Maliku, radijallahu anhu, kazao je da ostavi dio imetka za sebe i porodicu i da ne udjeljuje sve. To nam kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupao s ljudima onako kako je najbolje za njih: Ebu Bekr se odlikovao iznimno čvrstim imanom i tevekulom, pa ga iskušenje siromaštva i neimaštine ne bi moglo poljujati, ali drugi ljudi za koje postoji bojazan da bi ih neimaština i gubitak imetka mogli odvesti na stranputicu, nije dozvoljeno da udjeljuju sav imetak.
● Musliman treba činiti dobro i udjeljivati shodno svojim mogućnostima, ne obazirući se na govor licemjera koji se ismijavaju, jer takvih ljudi uvijek ima, a vjernik čini djela radi Allahovog zadovoljstva. Licemjeri se, zapravo, ismijavaju sa svakim. Tako smo na primjeru pripreme za Pohod na Tebuk vidjeli kako bi, kada bi došao siromašan i udijelio malo, kazali: “Allahu ne treba sadaka od ovoga”, a kada bi imućan udijelio puno, kazali bi: “Ovaj dijeli da se pokaže pred ljudima.”
● Pohod na Tebuk je velika lekcija ljudima o opasnosti ismijavanja sa vjernicima. Munafici su se ismijavali sa ashabima, njihovim izgledom i njihovom slabom opremljenošću za borbu protiv jakog i opremljenog neprijatelja, pa je to Allah, dželle šanuhu, uvrstio u ismijavanje Allaha i Njegovog Poslanika i Njegovih ajeta. Allah, dželle šanuhu, objavio je ajete koji ukazuju koliko je to veliki grijeh i kakva kazna čeka takve ljude na ovome i na onome svijetu. Rekao je Uzvišeni Allah: “...ne pravdajte se! Jasno je da ste nevjernici postali nakon što ste bili vjernici.”
● Prolazeći pored Semudovog naselja, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da muslimani požure i da se što prije udalje sa tog mjesta. Ovo je poruka muslimanima da izbjegavaju mjesta na kojima su uništeni i kažnjeni narodi, da ne ulaze u njihove kuće, a kada prolaze kroz ta mjesta, da ih što prije napuste i da pokažu znakove bojazni od Allahove kazne, poput plakanja.
● U Pohodu na Tebuk pokazalo se istinitim što je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, govorio da ga je Allah pomogao time da njegov neprijatelj osjeća strah od njega čak i na udaljenosti od mjesec dana hoda. Čuvši za dolazak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu muslimanske vojske Bizantinci su, iako su spremili ogromnu vojsku, odlučili da se povuku u svoje utvrde plašeći se sukoba sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na otvorenom. Hafiz Ibn Hadžer kazao je: “Ovo je odlika koju je imao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, čak i kada bi bio sam bez vojske. A da li tu odliku ima i njegov ummet nakon njega, (nije sigurno, ali) postoji mogućnost.”