Ljudi se razlikuju po mnogo čemu i te razlike nekada su korisne, a nekada i štetne za pojedinca i zajednicu. Kada je u pitanju društveni angažman i hizmet vjeri islamu, te raznolikosti mogu se manifestirati u vidu demotivacije, opstrukcije i neiskorištavanja dostupnih kapaciteta i mogućnosti. U mnogim segmentima društvenog aktivizma primjetno je da nailazimo na pojedince koji većinu tereta nose na svojim plećima i zbog toga ponekad osjećaju zasićenost ili razočarenje, kao i bol što su prepušteni sebi i što ne dobijaju potporu od onih koji su dovoljno educirani o vrijednosti rada za islam i koji imaju više mogućnosti za djelovanje.
Ti pojedinci koji nose teret aktivnosti su zlatni rudnici, neprocjenjivo blago i nešto što bi trebalo dodatno gajiti i čuvati, jer broj takvih prilično je mali i uz njih se otvaraju mnoge prilike da čovjek uradi dobro ili bude dio takvog dobra. S njima vrijeme ne prolazi u besmislicama, uvijek se nađe nešto korisno za razgovor ili za praktično djelovanje. Možda je to i ponekad razlog što neki izbjegavaju takve ljude, jer duše vole rahatluk i lagan tempo bez napora i žrtvovanja.
Zbog čega nam je situacija takva? Zašto nam se to dešava? Kako shvatiti i razumjeti sve navedeno? Kako postupati znajući da nam je stanje ovakvo?
Na sva ova pitanja odgovore ćemo naći u životu najbolje generacije muslimana – ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Na Oproštajnom hadžu, kako se navodi, bilo je 114.000 ashaba. Ovo nije nimalo zanemarljiv broj. Stotinu hiljada stanovnika čini jedan veliki grad u BiH. Ukoliko analiziramo imena poznatijih ashaba, vidjet ćemo da se radi o veoma malom broju u odnosu na ukupan broj onih koji su se isticali po znanju, određenim sposobnostima, vođstvu i sl. Naravno, to nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost kao ashaba i odabrane generacije, ali nam govori da je i kod njih bio jedan manji procenat onih koji su činili okosnicu izgradnje, edukacije i jačanja muslimanske zajednice. Mi se ni u čemu ne možemo porediti s njima, tako da naše stanje može biti samo još slabije i teže u odnosu na njih. Ne možemo ni reći da je kod njih nedostajalo motivacije, jer su bili u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Studije i istraživanja pokazali su da je veoma mali procenat ljudi koji su generatori ideja, kao i onih koji su pokretačka snaga. Malo je više onih koji preferiraju da im se pojasni šta treba uraditi, a ne da oni sami osmisle način realizacije, dok je najviše onih koji vole da budu po strani i da se uključe u ono što je njima trenutno predmet interesovanja ili im je pogodno.
Sve navedeno ne znači da ne treba raditi na buđenju svijesti potencijalnim aktivistima, da se ne radi na motivaciji drugih kako bi se uključili u rad i da pomažu općekorisne projekte. Cilj je da shvatimo da ipak većina tereta i dalje ostaje na jednoj manjoj skupini aktivista i nosilaca aktivnosti, da su oni predodređeni da rade i da druge pozivaju da se priključe tom radu. Veoma je važno da svakom pojedincu omogućimo da učini neku vrstu dobra. Danas je mnogo toga olakšano ljudima u životu, pa i to da udijele nešto sadake tako što će iz svoga doma uz kahvu, duboko zavaljeni u ležaj ili fotelju, putem mobilne aplikacije uplatiti na račun nekoliko maraka ili eura. Ali, teško da će biti voljni ustati iz udobnog ležaja ili fotelje i nešto fizički odraditi. Da je takva situacija, svi smo svjedoci i s tim se treba pomiriti. Ostaje jedino da se pokuša iznaći najbolje moguće rješenje da se što veći broj članova i simpatizera društveno aktivira.
“Tog Dana ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova: onaj ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.”
(Ez-Zilzal, 6–8)Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Prenesite od mene pa makar jedan ajet” (Buhari); “Ustinu je Allahu najdraže ono (dobro) djelo u čijem izvršavanju čovjek ustraje, makar bilo malo” (Buhari).
Navedeni dokazi upravo nam govore da se od nas ne traži da samo činimo ona velika djela, nego da se trudimo i radimo makar to bila i ona manja djela, da se navikavamo da ne propuštamo prilike, makar i ne bila velika djela, da ustrajavamo u činjenju dobrih djela i da ne gledamo samo njihovu veličinu. Ovi dokazi motiviraju svakog pojedinca i govore da niko ne može imati izgovora za svoj nerad, jer se traži da čovjek čini i ona mala djela koja je svako u stanju da učini. Sasvim je jasno da su za velike stvari i poteze spremni samo oni najhrabriji i najuporniji, ali ima i dovoljno mjesta i prilika za one koji nisu baš skloni velikim avanturama i žrtvi.
Ukoliko želimo da znamo šta taj rad znači i koliko vrijedi kod ljudi, pogledajmo samo koliko nama vrijedi sve ono što drugi urade. Mnogo nam koristi što negdje imamo udruženje ili nešto slično tome gdje postoje razne aktivnosti u kojima možemo učestvovati. Koliko je samo raznoraznih korisnih predavanja koja su nam uvijek besplatno dostupna da poslušamo ili pogledamo, a upravo zbog toga što je na tome radilo dosta ljudi koji su odvojili svoje vrijeme i svoj imetak. Isto tako, koliko smo puta bili na nekom korisnom seminaru, izletu i druženju koje je neko organizirao, dok smo mi samo došli da prisustvujemo ne razmišljajući koliko je truda i vremena utrošeno da bismo se osjećali ugodno. Koliko smo samo mi, naša supruga ili djeca i drugi naučili korisnog na aktivnostima koje je neko organizirao. Koliko je samo realizirano humanitarnih akcija i pružena pomoć mnogim drugim ljudima, a te aktivnosti neko je organizirao i odvojio svoje vrijeme i uložio trud kako bi ih realizirao. Ovako bismo mogli unedogled da nabrajamo sve ono što smo vidjeli i čuli da se dešava oko nas ili od čega smo i sami imali koristi.
Neko je nama pomogao da učinimo iskrenu tevbu i počnemo da klanjamo i izvršavamo druge obaveze, podučio nas propisima, imao strpljenja da odgovara na naša pitanja, da radi na pisanju i prevođenju knjiga koje su štampane na našem jeziku kako bismo mi mogli da naučimo ono što nam je potrebno. Jedan od primjera je i ovaj časopis koji nam svaka dva mjeseca donese mnogo korisnih informacija. Često i ne razmišljamo koliko se samo vremena i truda utroši da bi ovaj časopis došao do nas, u kojem mi pročitamo mnogo savjeta i usvojimo dosta korisnih informacija. Dok mi listamo časopis, jedan je tim potrošio mnogo vremena i novaca da bi on bio u našim rukama. Pa zašto da nam bude teško da preporučimo barem jednoj osobi da kupi časopis i okoristi se?! Mi bismo mogli barem da negdje reklamiramo časopis na nekoj od društvenih mreža koju koristimo, a ako smo u mogućnosti i da kupimo koji broj više i poklonimo nekome i time i mi budemo dio tog lanca dobra. Nikada ne znamo šta može biti razlogom da se neko iskreno pokaje i padne Allahu na sedždu. Možda upravo neki od tekstova koji se nalaze u ovom časopisu, a koji si ti poklonio toj osobi.
Prilike se ne nude uvijek, zato ih pametni koriste kada su im nadomak ruke. Ako ne možemo uraditi ono što urade drugi, možemo barem jedan trun od toga, a i njega ćemo naći na Sudnjem danu i sigurno biti radosni zbog svakog truna dobra koje budemo uradili.