Pokvarena “ulema” – veliko predahiretsko iskušenje

Tema AkidaČitanje 22 minute

Ibn Mes'ud je rekao: ''Vi ste u zemanu u kojem je mnogo uleme, a malo govornika (hatiba), a doći će vrijeme u kojem će biti malo uleme, a mnogo govornika.'' Stoga, onome ko se u ovom vremenu bude odlikovao velikim i opsežnim znanjem i uz to bude malo pričao, takav je za svaku pohvalu, a onaj ko bude puno pričao, a imao malo znanja, takav je za svaku osudu (ponižen je). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je stanovnicima Jemena vrsno poznavanje imana i fikha (razumijevanja vjere), a stanovnici Jemena su narod s najmanje govora i s najobimnijim naukama. No, njihovo znanje je korisno znanje u njihovim srcima gdje svojim jezicima izražavaju samo onu potrebnu količinu. E, to je taj fikh i korisno znanje... Od znakova korisnog znanja jeste da se njegov posjednik ne predstavlja kao učenjak, da se ne hvališe i da nikoga ne optužuje za neznanje osim onih koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima.

“Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! I ne žuri s čitanjem Kur'ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi, i reci: 'Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!"'

(Prijevod značenja Taha, 114.) Prenosi Abbas ibn Abdul-Muttalib, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ova će vjera trijumfovati toliko da će i preko mora doseći, a na konjima će se ići boriti na Allahovom putu. A onda će doći ljudi koji će čitati Kur'an, pa kada ga pročitaju, reći će: 'Mi smo već iščitali Kur'an, pa ima li iko načitaniji od nas? Ima li iko učeniji od nas?” Onda se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema svojim ashabima te rekao: “Vidite li vi u ovima ikakvog hajra?” “Ne”, rekoše. Reče: “Oni su od vas, oni su od ovog ummeta i oni su ti koji će biti džehennemsko gorivo.” (Bilježe Ibnul-Mubarek u knjizi “El-Zuhdu”, Ebu Ja'la i El-Bezzar, a šejh Albani ga je zabilježio u svom djelu “El-Silsiletu el-sahiha”, pod br. 3230. tj. hadis je vjerodostojan) Nauka se ne vrednuje i ne mjeri prema količini naučenog napamet i mnoštvu pročitanog, ni prema univerzitetskim diplomama, ni prema hvalisanju i oholjenju nad drugima, već je istinska i prava nauka ona koja se potvrdi iskrenim djelima. Naukom u pravom smislu smatra se nauka onda kada čovjeku povećava pokornost prema Allahu i slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nauka je nauka onda kada upućuje ljude na dobro i kada im koristi. Nauka je nauka kada se njenim povećanjem povećava i bogobojaznost (takvaluk), uputa, pravednost, dostojanstvenost, umjerenost, skromnost, skrušenost... Nauka je svjetlost (nur) u srcu koju Allah daruje onima čija su srca čista, ina osnovu tog nura razlikuju istinu od neistine, a dobro od zla. Ranija ulema, selefus-salih, i generacije nakon njih su čitavu zemlju – i istočno i zapadno i sjeverno i južno – smatrali zemljom traženja nauke. Obilazili su učenjake i tragali za naukom. Gdje god bi čuli za neku školu ili nekog učenjaka, nisu žalili truda, imetka, vremena, žrtvovanja udobnosti ili familije da dođu do istih kako bi uzimali znanje. Tada je njima čitav islamski svijet bio kao danas učenicima jedna škola. Zapreka na putu stjecanja znanja nije smjela postojati. Ko je imao jahalicu, poslužio bi se njome, a ko nije ni to imao, išao bi pješice. Bolesti, neimaštine, glad, strahovi i slično nije moglo biti zapreka na tom putu. Za njih nisu postojale granice, nacionalnosti, države, pasoši… Jedna je država bila, a to je islam. Jedan je pasoš bio, a to je la ilahe illallah. Hoće li na tom putu traganja za naukom umrijeti u zemlji rođenja ili negdje u tuđini, to nije bila njihova briga. Hoće li se namučiti ili ne, ni to nije bila njihova preokupacija. Ključna preokupacija bila je steći korisno znanje, okoristiti se velikom ulemom, biti svjedokom uzimanja nauke bez posrednika… Od njih je zabilježeno da su govorili: “Ne može se pouzdati u znanje onoga ko ne putuje.” Mnogo je primjera njihove požrtvovanosti na tom putu i to je zabilježeno i sačuvano. S druge strane, te prve generacije iznjedrile su velike učenjake, velike genije, velike pobožnjake i zahide. Svojim se znanjem nisu hvalisali i što su više znali, to su u svojim očima bili manji i skromniji. Jednostavnost življenja, predanost istini, želja da se drugima prenese znanje, nuđenje primjera ličnim ponašanjem i stavom… to su bila samo neka od mnogih odličja tih ranijih generacija. Nauka o bogobojaznosti vjerno je čuvana i prenošena, no, potonje su je generacije, gotovo u potpunosti, uništile. Mnogi danas i ne znaju za nju. Ovaj tekst ima za cilj da upozori na veliku kušnju kroz koju prolazimo, a to je oholost, umišljenost, uobraženost, džehalet, pokvarenost i šta sve ne, što se uvriježilo kod ovih naših generacija koje imaju sve pogodnosti za stjecanje nauke, a i pored toga uskraćuju sebi razna dobra, plodove i berekete koje im znanje nudi. Ovaj tekst ima za cilj i da ukaže na veličinu prethodnih generacija među učenjacima i njihovu prednost nad potonjim generacijama kako bi u tome bilo podsjećanje za one koji žude za Allahovim razilukom – zadovoljstvom.

Titule su postale udice

U svom djelu “Sifetu el-safveti”, 3/100-104, poznati učenjak Ibnul-Dževzi, rahimehullah, zabilježio je riječi tabiina, poznatog pobožnjaka i pouzdanog prenosioca hadisa, Avna ibn Abdullaha ibn Utbe ibn Mes'uda el-Huzelija, rahimehullah, koji kaže: “Oni koji su bili prije nas, za svoj bi dunjaluk izdvojili ono što ostane od njihova ahireta, a vi danas za svoj ahiret izdvajate ono što pretekne od vašeg dunjaluka.” (Pogledati: Ibn Ebi Dun'ja, “Kisaru el-emel”, str. 56) Naučne titule postale su vrlo privlačna udica za stjecanje varljivih pocizija i imetka. Iza nekih naučnih titula krije se veliki džehalet, kukavičluk, tupavost, a nije isključena ni urota protiv vjere i vjernika. Kao da šejtan, leanetullahi alejhi, diktira programe i metode školstva, učenja i način rangiranja, a o njegovom ''turizmu'' po srcima obmanutih da i ne govorimo. Onda kada suština iščezne iz vjere, to se pokušava nadomjestiti raznim improvizacijskim aspektima, poput posebne odjeće, posebnih titula, formi, folklora te sanjarenjima čije loše posljedice zna samo Allah Uzvišeni. Kakvu je to Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, posjedovao posebnu odjeću kojom se odlikovao nad drugima?! Kakvu su to odjeću nosili njegovi plemeniti drugovi, radijallahu anhum, kojom su se odlikovali nad drugima?! Kape, fesići, ahmedije, “francuzice”, bjelice i slično, samo su pojačani aspekt forme kojom se, vrlo često, skriva otuđenost od one suštinske vjere koja bi trebala biti svjetlo u srcu koje vjerniku osvjetljava staze prema uzvišenostima radi kojih je, između ostalog, Allah i poslao Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “jer ti si, zaista, najljepše ćudi” (prijevod značenja El-Kalem, 4). Kao da nas je gledao Allahov poslanik Isa ibn Merjem, alejhis-selam, kada je opisivao neke svoje savremenike: Pričao nam je Sejjar, pričao nam je Dža’fer, pričao nam je Hišam el-Dustuva’ijj koji kaže: Do mene je došlo da je od mudrosti Isa’a ibn Merjem, alejhis-selam, i ovo: ''Vi radite za dunjaluk, a na njemu ste opskrbljeni i bez rada. A ne radite za ahiret, a na njemu ne možete biti opskrbljeni osim s radom. Vlada razvratna ulema. Nagradu (plaću) uzimaju, a djelo zapostavljaju. I samo što nije došlo vrijeme kada će napustiti dunjaluk i preseliti se u tamu kabura i njegovu tjesnoću. A Uzvišeni Allah vam je zabranio grijehe isto onako kako vam je propisao namaz i post. Kako može biti učenjak onaj kod koga je dunjaluk ispred njegova ahireta i za dunjalukom mnogo više žudi? Kako može biti učenjak onaj kojeg put vodi ka ahiretu a on se sav predao svom dunjaluku? A ono što mu šteti draže mu je od onoga što mu ne šteti? Kako može biti učenjak onaj koji je optužio Allaha Uzvišenog zbog Njegove odredbe (el-kada’) te nije zadovoljan ni sa čim što ga zadesi? I kako može biti učenjak onaj koji traži nauku da bi njome pričao, a ne traži je da bi po njoj radio?” (Pogledati: “Revdatut-talibin”, str. 319, od Ibnul-Kajjima, r.a., koji kaže da je predaja kod imama Ahmeda)

Znanje više nije mjerilo dostojanstva, prvenstva, ponosa i veličine

Znanje više nije mjerilo dostojanstva, prvenstva, ponosa i veličine. Dokaz znanja prekriven je pepelom rasplamsale vatre takmičara za dunjalukom, karijerom, isticanjem, fotografisanjem... Neka se Allah smiluje imamu Ibnul-Kajjimu kada je u svojoj knjizi “Miftah daru es-seadeti” rekao: “Dokaz znanja je uzvišeniji od dokaza vlasti (sile). Zato se ljudi pokoravaju dokazu na način na koji se ne pokoravaju vlasti. Jer, jasnom dokazu povinuju se srca. A što se tiče vlasti, tome se pokorava tijelo. Dokaz zarobi srce i vodi ga, a ponizi onog ko mu oponira. Ako pokaže inat i tvrdoglavost, pa srce mu je ponizno i pokoren dokaz pred njegovom snagom. Čak štaviše, ukoliko moć ugleda (utjecaja) ne bude imala znanja koje je vodi, tada je na stepenu zvijeri, lavova i slično. To je moć bez znanja i bez milosti, a što je oprečno moći dokaza. Jer moć dokaza je moć znanja, milosti i mudrosti. I svako onaj ko nema snagu svoje nauke, to je ili zbog slabosti svoga dokaza i njegove moći ili zbog ovladavanja moći sile i sablje nad njim. U suprotnom, pa dokaz pomaže sam sebe, trijumfalan je nad laži i nadređen joj.” (Pogledati: Abdul-Fattah Ebu Gudde, ''Safehat min sabril-ulema'i'', str. 375) Pravo znanje je ono koje približi roba Allahu, učini ga skromnijim, jednostavnijim i olakša mu puteve koji vode Allahovom raziluku – zadovoljstvu. Imam Ebul-Hasan el-Maverdi, rahimehullah, rekao je: “Malo ćeš naći onih koji se ohole i hvališu znanjem koje su stekli (spoznali) osim onih koji su u tome veoma slabi i krnjavi, jer takvi ne poznaju njegovu vrijednost (tj. znanja) te misle da su ulaskom u to područje stekli njegov veći dio. A onaj ko u tome bude usmjeren i ko bude stekao mnogo znanja, on dobro zna daljinu njegovog cilja i nemoć dostizanja njegova kraja, što ga odvraća da bude umišljen (steknutim) znanjem. Eš-Šeabijj je rekao: 'Nauka ima tri pedlja. Onaj ko od nje stekne jedan pedalj, postane uobražen. Onaj ko stekne i drugi pedalj, postane beznačajan sam sebi i sazna da ga on zapravo nije ni stekao. A što se tiče trećeg pedlja, pa daleko je, daleko je. Niko ga nikada nije stekao.”' (Pogledati: imam Alija ibn Muhammed el-Maverdi, “Edebu ed-dunja ve ed-din”, str. 58 i 59) Ebu Amr ibn Ala' et-Temimi el-Mazini, el-Basri (tabiin), rahimehullah, rekao je: “Šta smo mi naspram svojih prethodnika do kao povrće među korijenjem visokih palmi.” (Pogledati: Abdul-Fattah Ebu Gudde, ''Safehat min sabril-ulema'i“, str. 379) Zanimljivo je pogledati kako je Hafiz Ibn Redžeb el-Hanbeli, rahimehullah (umro 795. god. po Hidžri) u svojoj poslanici ''Fadlu ilmis-selefi ala ilmil-halefi“ (tj. “Prednost nauke selefa nad naukom potonjih generacija”) odgovorio svojim savremenicima koji su u to vrijeme smatrali da postoji ulema koja je učenija od časnih prethodnika (es-selef es-salih). Kaže on, rahimehullah: ''Mnogi od potonjih generacija iskušani su ovim – tj. mnoštvom govora – te su pomislili da je onaj ko ima mnogo govora, mnogo diskusije i mnogo raspravljanja u pitanjima vjere, učeniji od onoga ko nije takav. I ovo je pravo neznanje. Pogledaj velikane ashaba i njihovu ulemu, poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Muaza, Ibn Mes'uda i Zejda ibn Sabita: njihovog govora je manje od govora Ibn Abbasa iako su oni učeniji od njega. Isto tako, i govora tabiina je više od govora ashaba, a ashabi su učeniji od njih. Isto tako je i sa tabi-tabiinima, njihovog je govora više od govora tabiina, a tabiini su bili učeniji od njih. Znanje se ne mjeri mnoštvom predaja, a ni mnoštvom izjava, već je to nur koji se ubaci u srce i na osnovu kojeg čovjek razumije istinu, razlučuje istinu od laži i svoj govor prožima sažetim izrazima kojima se postiže željeni cilj obraćanja. Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, data je sažetost govora, tj. ''dževami'ul-kelim'' – tako da je njegov govor bio sasvim koncizan i sažet. Shodno tome, izrečena je zabrana o mnoštvu govora i obimnom bavljenju praksom rekla/kazala. Mi smo već iskušani velikim neznalicama među ljudima koji vjeruju da su učenjaci iz potonjih generacija koji su mnogo govorili bili učeniji od svojih prethodnika. Dakle, ove neznalice smatraju da je određena ličnost, zbog mnoštva svog govora i komentara, učenija od svih prethodnih učenjaka iz reda ashaba i generacija nakon njih, odnosno smatraju da je svaka nova generacija učenjaka bila učenija od prethodne ako je njen naučni aktivitet, u usmenoj i pismenoj formi, bio obimniji. Ovakvo rezonovanje dovodi do toga da se generacije prvih učenjaka, dakle ashaba i tabiina, smatraju manje učenima od potonjih, kao što su Es-Sevri, El-Evzai, El-Lejs, Ibnu-Mubarek, a isto tako i da se generacije poslije ovih učenjaka smatraju učenijima u odnosu na njih. Ovo je potpuno neispravno i pogrešno uvjerenje kojim se narušava ugled dobrih prethodnika, plasira loše mišljenje o njima i pripisuje im se neznanje i nedostatak znanja i naučnog djelovanja. Ve la havle ve la kuvvete illa billah! Istinu je rekao Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, kada je govorio o ashabima: ''Oni su najbolji i najučeniji dio ummeta i oni su (u svojim postupcima i govoru) imali najmanje usiljenosti.'' Slično se prenosi i od Ibn Omera, radijallahu anhuma. Ovim riječima aludira se na to da su generacije poslije ashaba imale manje znanja, a više usiljenosti. Ibn Mes'ud također je rekao: ''Vi ste u zemanu u kojem je mnogo uleme, a malo govornika (hatiba), a doći će vrijeme u kojem će biti malo uleme, a mnogo govornika.'' Stoga, onome ko se u ovom vremenu bude odlikovao velikim i opsežnim znanjem i uz to bude malo pričao, takav je za svaku pohvalu, a onaj ko bude puno pričao, a imao malo znanja, takav je za svaku osudu (ponižen je). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posvjedočio je stanovnicima Jemena vrsno poznavanje imana i fikha (razumijevanja vjere), a stanovnici Jemena su narod s najmanje govora i s najobimnijim naukama. No, njihovo znanje je korisno znanje u njihovim srcima gdje svojim jezicima izražavaju samo onu potrebnu količinu. E, to je taj fikh i korisno znanje... Od znakova korisnog znanja jeste da se njegov posjednik ne predstavlja kao učenjak, da se ne hvališe i da nikoga ne optužuje za neznanje osim onih koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima. U slučaju da oponira onima koji se suprotstavljaju sunnetu i njegovim sljedbenicima, tada se smatra da im govori iz srdžbe radi Allaha, a ne iz srdžbe radi sebe, kao ni radi svog uzdizanja nad bilo kim. Što se tiče onih koji su stekli beskorisno znanje, takvi nemaju drugog posla osim da se ohole i ponose tim znanjem, da pred drugima pokazuju i ističu prednosti svoga znanja, a da druge kritiziraju i pripisuju im neznanje. To je jedno od najodvratnijih i najprezrenijih svojstava. Od ovakve vrste ljudi može se svašta očekivati, pa čak i to da ranijoj ulemi pripišu neznanje, nemar i zaborav! Ovakvo postupanje najvjerovatnije je posljedica samozaljubljenosti, želje za samoisticanjem i stvaranjem dobrog mišljenja o sebi, a ružnog o drugima.  Osobine učenjaka koji su stekli korisno znanje sasvim su suprotne ovim ružnim osobinama kvaziučenjaka. Ispravni učenjaci imaju loše mišljenje o sebi, a lijepo mišljenje o ulemi koja im je prethodila, oni u dubinama svojih srca i svojih duša priznaju prednost onih koji su im prethodili kao i svoju nemoć da dosegnu njihove položaje, da stignu do njih ili da im se primaknu. Kako su samo divne riječi imama Ebu Hanife, rahimehullah, koji je na pitanje: ''Ko je bolji: Alkama ili El-Esved?'', odgovorio: ''Tako mi Allaha, mi nismo dostojni ni da ih spomenemo, pa kako da pravimo poređenje između njih dvojice?“ Kada bi se pred Ibnul-Mubarekom spomenuo ahlak selefa, on bi izrecitirao: ''Ne spominji nas uz njih, jer zdravi i bolesni nisu isti.'' Kada se onaj čije je znanje beskorisno stavi na veći stepen i položaj u odnosu na svoje prethodnike, tada pomisli da je on bolji od svojih prethodnika u znanju i položaju kod Allaha Uzvišenog, i to samo zbog prednosti kojom je odlikovan nad onima koji su mu prethodili. Tako, zbog manjka znanja, omalovaži svoje prethodnike, ne znajući da su selefi malo pričali zbog svoje pobožnosti i strahopoštovanja prema Allahu. Da su ispravni prethodnici htjeli mnogo govoriti, to su mogli i ništa ih u tome nije sprečavalo osim bogobojaznosti, kao što je slučaj sa Ibn Abbasom, radijallahu anhu, koji je, čuvši neke ljude kako se raspravljaju o vjeri, rekao: ''Zar ne znate da Allah ima robove koje je ušutjelo strahopoštovanje prema Allahu, a ne klonulost ili nijemost. A oni su, zaista, bili prava ulema, veliki govornici, veliki lingvisti, pravi plemići i učenjaci.''(Pogledati dotičnu poslanicu kao i djelo kao i fusnotu djela: ''Safehat min sabril-ulema'i'', str. 377-379, od Abdul-Fattah Ebu Gudde, rahimehullah) Poznati velikan među tabiinima Mudžahid ibn Džebr el-Mekkijj, veliki mufessir, karija, fakih, pobožnjak, alim i muhaddis, koji je rođen za vrijeme hilafeta Omera ibn El-Hattaba, radijjahu anhu, rekao je: ''Ulema je otišla! Ostali su samo učenici. Mudžtehid među vama danas nije ništa drugo do kao igrač među onima koji su bili prije vas.'' (Pogledati: Abdul-Fattah Ebu Gudde, ''Safehat min sabril-ulema'i'', str. 380) Poznati tabiin Ejjub ibn Kejsan es-Sehtijani, rahimehullah, imam, vođa fakiha, el-hudždže, i muhaddis koji je živio u periodu od 68. do 131. godine po Hidžri bio je upitan: ''Ima li danas više ili manje znanja nego ranije?'', pa je rekao: ''Danas je više govora, a ranije je bilo više iluma (znanja)!'' (Pogledati: Abdul-Fattah Ebu Gudde, ''Safehat min sabril-ulema'i“, str. 380) Poznati pobožnjak tabiin Bilal ibn Sead el-Eš'arijj el-Dimiški, upoređujući svoju generaciju sa generacijom ashaba, rekao je: ''Vaš isposnik (zahid) mnogo čezne za dunjalukom. Vaš mudžtehid je krnjav. Vaš alim je neznalica, a vaš džahil je obmanut.''(Pogledati: Abdul-Fattah Ebu Gudde, ''Safehat min sabril-ulema'i'', str. 380) Imam Dželaluddin el-Devvani el-Širazi el-Šafi'ijj, Perzijanac, živio od 830. do 918. godine po Hidžri, kojem su po znanje dolazili učenjaci iz Bizantije, Horosana i ''Min vera' el-nehr'' (oblasti koja pripada današnjem Afganistanu), govorio je: ''Kada bi prethodna ulema znala da su iza sebe ostavili neotesance poput nas, oporučili bi da se njihove knjige pokopaju sa njima u njihove kabure. Čak štaviše, nikada ne bi pokazali ono što je bilo u njihovim grudima.'' (Pogledati: Abdul-Fattah Ebu Gudde, ''Safehat min sabril-ulema'i“, str. 381)

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Musa je pitao svoga Gospodara o šest vrlina za koje je vjerovao da je samo on njima odlikovan. A sedmu Musa nije volio.

(Musa je pitao svoga Gospodara): ''O moj Gospodaru, koji je Tvoj najbogojazniji rob?''

(Uzvišeni Gospodar mu je odgovorio): ''Onaj koji (Me se) sjeća i nikada ne zaboravlja.''

- O moj Gospodaru, koji je Tvoj najupućeniji rob?

- Onaj koji slijedi uputu.

 - O moj Gospodaru, koji je Tvoj najpravedniji rob?

- Onaj koji ljudima sudi kao što sudi i sebi.

- O moj Gospodaru, koji je Tvoj najučeniji rob?

- Učenjak koji se nikada ne zasiti znanja, a koji znanje ljudi sastavi sa svojim znanjem.

- O moj Gospodaru, koji je Tvoj najponosniji rob?

- Onaj koji kada bude u prilici (postane moćan) oprosti.

- O moj Gospodaru, koji je Tvoj najimućniji rob?

- Onaj koji je zadovoljan sa onim što mu se da.

- O moj Gospodaru, koji je Tvoj najsiromašniji rob?

- Onaj koji drži malim ono što ima i uvijek traži više.

Pa je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Nije bogatstvo u materijalnim stvarima, već je bogatstvo – bogatstvo duše. Kada Allah želi robu dobro, dadne mu bogatstvo u njegovoj duši, a bogobojaznost u njegovom srcu. A kada Allah hoće robu zlo, dadne mu siromaštvo u njegovim očima.” (Hadis bilježe: Ibn Hibban u svom “Sahihu”, El-Hara'iti u “Mekarimul-ahlak”, Ibn Asakir u “El-Tarih” i Ed-Dejlemi. Šejh Albani ga je zabilježio u “El-Silsile el-sahiha”, pod br. 3350, tj. hadis je vjerodostojan)

Bilježi imam El-Munziri da je Alija, radijallahu anhu, jednom spomenuo nerede koji će se desiti u ahiri (zadnjem) zemanu, pa mu Omer, radijallahu anhu, reče: “A kada će biti to, o Alija?” “Kada se fikhsko znanje bude usavršavalo ali bez (namjere za postizanjem) vjerske koristi, kada se znanje bude stjecalo bez (namjere) da se po njemu postupa i kada se ahiretskim djelima bude stjecao dunjaluk.” (Imam El-Munziri ovo je zabilježio u svom djelu “El-Tergib ve el-terhib”, pod br. 186.)

Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je: “Allahu moj, Tebi se utječem od nemoći i lijenosti, škrtosti, pozne starosti i kaburske kazne. Bože moj, daj mojoj duši njenu bogobojaznost i očisti je jer Ti si onaj koji je može najbolje očistiti. Ti si njen zaštitnik i njen Gospodar. Bože moj, Tebi se utječem od beskorisnog znanja (nauke), od srca koje se ne boji, od duše koja je nezasita i od dove koja neće biti uslišana.” (Bilježe ga imam Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai od Zejda ibn Erkama, radijallahu anhu)

Tekst Pokvarena “ulema” – veliko predahiretsko iskušenje je objavljen u broju 51, 08. novembar 2012. Permalink

Još tekstova na temu Akida