Židovi su s mržnjom i neprijateljstvom gledali na pojavu Poslanika, alejhisselam. Prenosi se da je Safijja bint Hujejj ibn Ahtab rekla: ''Bila sam najdraže dijete svome ocu Hujejju ibn Ahtabu i svome amidži Ebu Jasiru. Kad god bih ih srela, uzimali bi me u naručje iako bi s njima bilo neko drugo njihovo dijete. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, odsjeo je u Kubau u mahali Beni Amr b. Auf. Moj otac Hujejj ibn Ahtab i amidža Ebu Jasir poranili su da ga vide. Izašli su prije zore, a vratili su se tek nakon zalaska sunca. Vratili su se premoreni, iscrpljeni i klonuli, jedva hodajući. Kao i uvijek, obradovala sam se što ih vidim, ali, tako mi Allaha, nijedan od njih dvojice nije se ni okrenuo prema meni od silne zabrinutosti. Čula sam amidžu Ebu Jasira kako pita moga oca: 'Je li to zaista on?' Moj otac je odgovorio: 'Boga mi, jest.' Amidža je ponovo pitao: 'Jesi li ga prepoznao, jesi li siguran?' Odgovorio je: 'Da.' 'Pa šta osjećaš prema njemu?', pitao je amidža. Otac odgovori: 'Tako mi Allaha, neprijateljstvo dokle god sam živ.'“
Nakon okončanja Hidžre stanovništvo Medine sačinjavale su tri kategorije ljudi: ashabi, židovi, i licemjeri.
Ashabi
Većinu stanovnika Medine činili su ashabi. To je skupina muhadžira i ensarija koju je Allah okupio u Medini, ujedinivši ih da bi pronosili vjeru istine. Muhadžiri su stanovnici Mekke koji su nakon tegoba i mučenja u Mekki, radi očuvanja vjere napustili svoja ognjišta, rodbinu i imetak koji su mukotrpno stjecali tokom života. Stigli su u Medinu nemajući tu ni doma, ni utočišta, ni posla. Ensarije su stanovnici Medine koji su prigrlili islam. Oni su draga srca dočekali svoju braću muhadžire, pružili su im utočište i stavili svoj imetak na raspolaganje. Čvrste bratske veze i međusobno dobročinstvo koje je vladalo među muhadžirima i ensarijama ostaje muslimanima primjer za slijeđenje do Sudnjeg dana. Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, rekao je: ''Ko želi da nekoga oponaša, neka oponaša one koju su umrli, jer živi mogu skrenuti. A ti umrli su Muhammedovi ashabi; oni su najbolja skupina u ovom ummetu, najčistijih srca, najvećeg znanja, i najmanje su se opterećivali besmislicama. Allah ih je odabrao da budu drugovi Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i da prošire Njegovu vjeru. Zato imajte na umu njihovu vrijednost i slijedite njihove stope, i koliko god možete pridržavajte se njihovog morala i načina života jer su oni bili na Pravom putu.“ (Prenesene predaja Ibnu Mesuda u knjizi Miškatul-Mesabih od Albanija je ocijenjena daif-slabom)
Židovi
Židovi su se nastanili u Medini bježeći od kršćanskih progona, jer su kršćani smatrali židove odgovornim za Isusovo raspeće koje kršćani smatraju istinitim događajem i na tome temelje svoju vjeru. Vremenom su ovi židovi poprimili arapsku kulturu i tradiciju te se počeli služiti arapskim jezikom u međusobnoj komunikaciji. Međutim, i pored toga smatrali su Arape nižom rasom te su ih nazivali ''neuki'' aludirajući time da su divljaci, zaostali i bezvrijedni, slično kao što su Grci za druge narode upotrebljavali izraz barbari. Smatrali su da, zbog toga što su Arapi manje vrijedni, mogu da im uzimaju imetak na bilo koji način: pošten ili nepošten. Allah je rekao: ''Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima ih koji ti neće vratiti ako im povjeriš i samo jedan dinar, osim ako ga budeš stalno pratio. To je zato jer oni govore: Nije nam grijeh šta god učinimo neukima!, i o Allahu govore laži a znaju istinu.'' (Prijevod značenja Ali Imran, 75) Nisu se isticali po vjerskim aktivnostima, ali zato su usavršili sve vještine zarade i poigravanja s imetkom ljudi. Bili su ekonomski i politički veoma moćna zajednica. Dr. El-Umeri kaže: ''Nema sumnje da je, prije jačanja arapskog korpusa, medinsko društvo, ekonomski, politički i ideološki, bilo pod potpunom kontrolom židova. Židovi su ostavili vidan utjecaj na to društvo, ali su i arapska plemena koja su živjela u okolini Jesriba (stari naziv za Medinu) utjecala na njih. Židovi su iz Šama donijeli ideju gradnje utvrda. Također su u Jesrib prenijeli svoja ratarska i zanatska iskustva, što je djelovalo pozitivno na jesribska polja gdje je procvjetao uzgoj datula, grožđa, nara, pa i nekih žitarica. Uz to pojavio se interes i za uzgoj peradi i stoke. Žene su, pored izrade posuđa i ratarskih alatki, obrađivale tekstil. Međutim, kao što su židovi utjecali na medinsko društvo, tako su i Arapi utjecali na njih, te se među židovima pojavio plemenski način života sa svim svojim karakteristikama, poput plemenske pristrasnosti, natjecanja u gostoprimstvu, interesovanja za poeziju i oružje. Plemenske podjele dovele su do toga da židovi ne žive kao jedinstvena vjerska zajednica nego kao suprotstavljena plemena. Ta plemena nisu se mogla ujedniti čak ni u vrijeme progona iz Medine.“ (Es-Siretun-Nebevijjetus-Sahiha, El-Umeri, 1/229) Židovi su nastanili Medinu prije plemena Evs i Hazredž koji su došli iz Jemena. Zato su posjedovali najplodnije parcele i nastanjivali se pored izvora vode. Židovi su, smatrajući da im ova plemena predstavljaju opasnost, počeli da siju razdor među njima i podstiču ih na ratove. Smatrali su da je to najbolje sredstvo da održe svoju nadmoć. Stalno su potpaljivali vatru ratova između ova dva plemena i nudili plemenskim vođama kamatne pozajmice kako bi bili sigurni da ratovi neće prestati zbog nedostatka sredstava. Medinski židovi bili su podijeljeni na tri plemena: Benu Kajnuka' - koji su živjeli u Medini i bili saveznici plemena Hazredž, Benu Nadir i Benu Kurejza. Ova dva plemena bili su saveznici plemena Evs, a živjeli su u naseljima oko Medine. Kako su židovi reagirali na pojavu Poslanika i islama? Prenosi se da je Safijja bint Hujejj ibn Ahtab rekla: ''Bila sam najdraže dijete svome ocu Hujejju ibn Ahtabu i svome amidži Ebu Jasiru. Kad god bih ih srela, uzimali bi me u naručje iako bi s njima bilo neko drugo njihovo dijete. Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, odsjeo je u Kubau u mahali Beni Amr b. Auf. Moj otac Hujejj ibn Ahtab i amidža Ebu Jasir poranili su da ga vide. Izašli su prije zore, a vratili su se tek nakon zalaska sunca. Vratili su se premoreni, iscrpljeni i klonuli, jedva hodajući. Kao i uvijek, obradovala sam se što ih vidim, ali, tako mi Allaha, nijedan od njih dvojice nije se ni okrenuo prema meni od silne zabrinutosti. Čula sam amidžu Ebu Jasira kako pita moga oca: 'Je li to zaista on?' Moj otac je odgovorio: 'Boga mi, jest.' Amidža je ponovo pitao: 'Jesi li ga prepoznao, jesi li siguran?' Odgovorio je: 'Da.' 'Pa šta osjećaš prema njemu?', pitao je amidža. Otac odgovori: 'Tako mi Allaha, neprijateljstvo dokle god sam živ.'“ (Sira Ibn Hišam) Židovi su, dakle, s mržnjom i neprijateljstvom gledali na pojavu Poslanika i nove vjere. Razlozi za to su brojni, a neki od njih su:
⇥● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio iz njihove nacije te ga nisu mogli prihvatiti zbog nacionalne i rasne pristrasnosti koja je ovladala njihovim umovima.
⇥● Islam po svojoj prirodi ne pridaje značaj nacionalnosti, rasi, boji kože i sl. Svi muslimani su braća, svi imaju ista prava i obaveze. Muslimani se međusobno vrednuju po bogobojaznosti i moralnim vrlinama. To je djelovalo uznemirujuće na židove koji baštine kulturu rasne diskriminacije i dogmu o Božijem odabranom narodu.
⇥● Islam propagira povjerenje, poštivanje svačijeg prava, a židovi su navikli na prevare i kršenje ugovora.
⇥● Islam je zabranio sve vrste kamatnog poslovanja, a oni grade svoja poslovna carstva na kamatnom poslovanju i bespravnom uzimanju imetka od ljudi.
⇥Naravno, nisu svi reagirali negativno, bilo je među njima ljudi koji su primili islam i postali časni ashabi.
⇥Licemjeri
⇥Treću skupinu stanovnika Medine činili su licemjeri. To su ljudi iz različitih arapskih plemena iz Medine, mnogobošci koji su prividno primili islam, a u sebi su krili mržnju prema islamu. Najistaknutiji među njima je bio Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, nesuđeni kralj Evsa i Hazredža. Naime, nakon rata Bias koji je odnio velike žrtve s obje strane, poglavari Evsa i Hazredža odlučili su da se ujedine oko jednog čovjeka kojeg će proglasiti svojim kraljem. Sakupili su veliko blago i počeli da mu izrađuju krunu, međutim ubrzo se Medinom proširio islam i ljudi se umjesto njemu okrenuše Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Abdullah ibn Ubejj smatrao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odgovornim što mu je propalo krunisanje, pa je prividno primio islam, a u duši je krio mržnju prema Poslaniku i muslimanima. Okupio je oko sebe druge licemjere i sa njima smišljao kako da našteti Poslaniku i muslimanima ne propuštajući nijednu priliku za to. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatrao je da je u ovakvoj situaciji potrebno sačiniti dokument koji će urediti odnose među stanovnicima Medine, kako bi mlada islamska država funkcionirala besprijekorno. Ponekad se taj ugovor naziva Medinskom poveljom, a ponekad Medinskim ustavom. Ugovor je regulirao međusobne odnose muslimana, odnos muslimana prema nemuslimanima prije svega židovima, te definirao šta islamska država očekuje od svojih stanovnika nemuslimana. U tom ugovoru između ostalog stoji: ''Muslimani iz plemena Kurejš i iz Medine su jedan ummet, i jedinstveni su u suprotstavljanju onome ko ih napadne. Mnogobožac ne može štititi kurejšijski imetak. Nije dozvoljeno vjerniku da pruži pomoć i zaštitu zločincu. Židovi koji su vojno sposobni dužni su izdvajati materijalna sredstva poput muslimana. Islamska država uvijek će stati na stranu obespravljenog. Komšiji se ne smije činiti šteta. Muslimani i nemuslimani trebaju savjetovati jedni druge, činiti jedni drugima dobro, a ne činiti grijehe. Zajedno će braniti Jesrib od napadača. Ko želi napustiti Medinu, slobodan je, a ko ostane u njoj, siguran je, osim ko čini grijehe i nasilje.“ (Sira Ibn Hišam)
⇥Pouke, poruke i propisi
⇥● Ljubav prema položaju i dunjalučkim dobrima često biva uzrok zablude i razlog odbijanja Pravoga puta, ali kad bi čovjek bio pametan, ne bi žrtvovao prolazna dunjalučka za vječna ahiretska dobra.
⇥● Munafici nisu postojali u Mekki niti među muhadžirima, nego su se pojavili među stanovnicima Medine i beduinima koji su živjeli u njenoj blizini. Allah je rekao: ''Među beduinima, oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu uporni – ti ih ne poznaješ, ali Mi ih poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.“ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 101) Ovaj ajet jasno ukazuje na to da munafici dolaze iz kruga domicilnog stanovništva Medine, a ne iz kruga došljaka, muhadžira iz Mekke. Osim toga, činjenica je da su svi ajeti u kojima se spominju munafici objavljeni nakon Hidžre u Medinu, što ukazuje na to da ih u Mekki nije bilo, inače bi bili spomenuti i prije Hidžre.
⇥● Ummet se treba ponositi što tolerancija islama nije puka parola nego činjenica koja se potvrđuje kroz vjerske tekstove i historiju islama. Muslimani od samog osnivanja svoje države garantiraju nemuslimanima slobodu vjerovanja, odbacuju diskriminaciju, pozivaju na međusobno razumijevanje, savjetovanje i dobročinstvo. Međutim, nemuslimani, i dan-danas, u ''civiliziranoj i naprednoj Evropi“ ne trpe muslimane, ograničavaju im vjerske slobode i donose zakone uperene protiv njih i njihove vjere.
⇥● Muslimani su jedan ummet. Veza između muslimana nije veza po nacionalnoj ili rasnoj osnovi. Ono što muslimane čini jednim ummetom je iman, a to je veza koja je jača i od krvne veze. To znači da moraju težiti ujedinjenju i povratku hilafeta, moraju brinuti jedni za druge i međusobno se pomagati.
⇥O tom ummetu Allah kaže: ''Muhammed je Allahov poslanik, a oni koji ga slijede žestoki su prema nevjernicima, a među sobom su samilosni.“ (Prijevood značenja El-Feth, 29) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovako opisuje taj ummet: ''Primjer vjernika u međusobnoj ljubavi i samilosti je kao primjer jedinstvenog tijela: kada samo jedan njegov dio oboli, cijelo tijelo se trese u groznici i trpi nesanicu.'' (Buhari 6011, Muslim 2586- 66)