U šetnji sa Allahovim Poslanikom

Pripremio Anes Fejzić
Tema SiraČitanje 7 minuta

Svaka Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, riječ, svaki njegov postupak i pokret ukazivali su na savršenstvo njegove ličnosti, kako kao poslanika i Božijeg odabranika, tako i kao čovjeka koji je živio običnim životom, kao i njegovi ashabi. Svakodnevno se družio sa svojim ashabima, odlazio na trgove, nastojeći u svakom trenutku podučiti ashabe, ali i sve nadolazeće generacije, kakav treba biti jedan musliman. Svojim dostojanstvenim i umjerenim hodom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, praktično je podučavao muslimane da među ljudima treba da se kreću bez imalo oholosti i nadmenosti. Njegovi koraci bili su srazmjerni, niti je žurio niti išao presporo. Kada bi hodao po ravnici, izgledalo je kao kada se neko spušta niz brdo – prvo bi petom dotakao površinu, a zatim ostalim dijelom stopala. Kada bi ga ljudi gledali, ne bi primjećivali u njegovom hodu lijenost. Tokom razgovora sa nekim od prolaznika, okrenuo bi se cijelim svojim tijelom prema sagovorniku, ukazujući mu time svoju pažnju.


Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čvrsto se oslanjao na Allaha, vjerujući da je On njegov zaštitnik, na šta ukazuje njegova praksa. Prilikom boravka na otvorenom nije želio da ponižava svoje ashabe time što bi neke od njih stavljao kao svoje lično obezbjeđenje koje bi ga pratilo, već je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio skroman čovjek koji je vodio brigu o osjećanjima ljudi oko sebe. Išao bi među ashabima, a oni bi bili nekad ispred njega, nekad iza, a nekad sa strane. Nekada bi se Allahov Poslanik naslonio na štap ili bi u svojoj ruci držao štap od palmine grane, što je bio jedan od običaja Arapa prilikom šetnje. (Buhari)

Dok je jednom prilikom šetao trgovima Medine, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, srela je jedna starica koja ga je uzela za ruku i odvela do željenog mjesta, tražeći od Allahovog Poslanika da joj učini neku uslugu, a on je nije pustio sve dok joj nije pomogao. )Ibn Madža, sahihom ga je ocijenio šejh Albani)

Opisujući ahlak Allahovog Poslanika prilikom susretanja sa ljudima, Džerir b. Abdullah, radijallahu anhu, rekao je: “Nikada me Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije sreo a da mi se nije osmjehnuo.” (Buhari)

Zadivljen ovim postupkom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Džerir b. Abdullah prenosi ovaj hadis kao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupao samo sa njim na takav način, a razlog zbog kojeg je ovaj plemeniti ashab tako mislio jeste to što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prema svakom od svojih ashaba postupao na takav način da bi svaki od njih mislio da njega voli najviše. Međutim, počast koju je dobijao plemeniti ashab Džerir bila je ustaljena praksa Allahovog Poslanika, na šta upućuje hadis Abdullaha b. Harisa, koji kaže: “Nisam vidio čovjeka koji se toliko osmjehuje, kao što se osmjehivao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Tirmizi, hadis je hasenun-garib)

Nekada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok bi hodao ulicama Medine, naišao na djecu koja bi se igrala, a on bi ih poselamio. Džabir b. Semura kazuje: “Jednom prilikom izašao sam sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je susreo jedan dječak, čije obraze Allahov Poslanik blago pomilova više puta, te je i jedan moj obraz također pomilovao, pa sam osjetio da je ruka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila hladna i mirišljava kao da ju je upravo izvadio iz posude miska.” (Muslim)

Prolazeći pored džamije, susreo je skupinu žena koje su sjedile u džamiji, pa ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poselamio išaretom, svojom rukom. (Medžmeuz-zevaid, slabim ga ocijenio Hejsemi)

A kada bi sreo nekog od ashaba, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvi bi nazvao selam, rukujući se sa njim, pa bi i dovu uputio za tog ashaba, ne puštajući mu ruku sve dok to ashab sam ne bi uradio. (Ibn Madža, a dobrim ga ocijenio Ibn Hadžer)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije se stidio nijednog posla koji je bio halal. Pored toga što je uvijek bio na usluzi svojoj porodici u svakodnevnim kućnim poslovima, također je bio i na usluzi svim ljudima oko sebe, a i svoje je ashabe podsticao da se tako ponašaju, riječima: “Da pomognem bratu u njegovoj potrebi draže mi je nego da budem u itikafu cijeli mjesec u ovoj svojoj džamiji.” (Taberani, vjerodostojnim ga ocijenio šejh Albani) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao je jednom pored dječaka koji je gulio ovcu, pa mu je rekao: “Skloni se da ti pokažem”, a onda je zavukao svoju ruku između kožice i mesa i gurao dok nije stigao do pazuha, a onda je rekao: “Dječače ovako guli!” (Ibn Madža, sahih)

U svakoj prilici Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi podudarale su se sa njegovim djelima, a ovaj primjer nam je dovoljan dokaz o skromnosti i poniznosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Suvišno je pricati o osjećanjima radosti i zadovoljstva ovog mladića kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pomogao u njegovom poslu.

Abdullah b. Haris, radijallahu anhu, kazuje da je jednom prilikom sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, bio u kući jednog čovjeka, pa je došao Bilal, radijallahu anhu, i pozvao Allahovog Poslanika na namaz, nakon čega su izašli i sreli čovjeka koji je kuhao ovčije meso. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita tog čovjeka: “Je li skuhano?” Čovjek reče: “Jeste, Allahov Poslaniče, draži si mi od oca i majke!”, nakon čega Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uze komad mesa. (Ebu Davud, slabim ga ocijenio Šuajb el-Arnaut)

Divnog li primjera suživota i jednostavnosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, sa kojima je dijelio svaki trenutak svog života i živio kao običan čovjek, što je bio i razlog prigovaranja mušrika koji bi govorili: “I oni govore: ‘Šta je ovom poslaniku, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebao mu se jedan melek poslati da zajedno sa njim opominje.’” (El Furkan, 7)

Na jedan od najblistavijih primjera Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, plemenitog ahlaka i na veliku ljubav ashaba koju su osjećali prema njemu, ukazuje se u hadisu koji prenosi Omer, radijallahu anhu, koji kaže: “Zajedno s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, krenuli smo Sa’du b. Ubadi. Kada smo došli pred njegovu kuću, Poslanik nazva selam, ali ne ču odgovor. Kada ni nakon drugog i trećeg puta niko nije odgovorio, Poslanik reče: ‘Uradili smo što smo mogli.’ Tada se pođosmo vratiti, ali Sa’d izađe i reče: ‘Allahov Poslaniče, tako mi Onoga koji te je poslao s istinom, svaki put kad si nazvao selam, ja sam ga čuo i tiho odgovorio, jer sam htio da nazoveš što više selama meni i mojoj porodici.’” (Buhari, Edebul-mufred)

Takav je bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo je srce odgojio Uzvišeni Allah i uzdigao njegov ahlak i spomen do Sudnjeg dana. Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor...” (El-Ahzab, 21)

Tekst U šetnji sa Allahovim Poslanikom je objavljen u broju 88, 05. januar 2019. Permalink

Još tekstova na temu Sira