Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je plakao, oči bi mu često bile orošene suzama, a to bi se najčešće dešavalo onda kada svojim riječima i djelima ne bi znao iskazati svoju zahvalnost na Allahovim blagodatima. Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uči mi Kur’an!” Ibn Mesud, radijallahu anhu, začuđeno je upitao: “Zar da ja tebi, Allahov Poslaniče, učim Kur’an, a on se tebi objavljuje?!” Poslanik je odgovorio: “Volim slušati kada ga neko drugi uči.” Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Učio sam mu suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta: ‘A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!’ (En-Nisa, 41) Tada mi je rekao: ‘Dosta je!’ Pogledao sam u njega, a njegove oči su bile pune suza.” (Buhari, br. 5055; Muslim, br. 800)
Životopis Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nikoga ne ostavlja ravnodušnim, nego izaziva divljenje prema najboljem Allahovom vjerovjesniku, kojeg je Uzvišeni Allah poslao kao pečat svih poslanika i vjerovjesnika, da izgubljeno čovječanstvo vrati na put obožavanja Jedinog Allaha, na put pravde, da ga izvede iz mnogoboštva i nepravde, da među ljudima proširi ljubav i sigurnost. Svoju je misiju ispunio u potpunosti i bio je jedinstven i poseban u svemu. Odlikovao se čvrstinom vjere, oslonca i pouzdanja u Allaha, ljepotom ahlaka i ponašanja, ustrajnošću i strpljivošću, bio je poznat po praštanju.
Ali, ono što ga je činilo najboljim Allahovim stvorenjem, najodabranijim poslanikom jeste njegov odnos prema Svevišnjem Allahu, njegov ibadet i poniznost pred Uzvišenim.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najviše od svih ljudi bojao se Uzvišenog Allaha, najviše se nadao Njegovoj milosti i najviše Ga volio! Najdraži trenuci Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bili su upravo trenuci njegove osame sa Uzvišenim Gospodarom, kada bi Ga dozivao i svoje potrebe iznosio.
Prije nego što ga je Uzvišeni Allah odabrao za poslanika i počeo mu slati poslanicu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, osamljivao se određeni broj dana i noći u pećini Hira, gdje je na svojevrstan način obožavao Svevišnjeg Allaha, iskazivao Mu svoju poniznost i potrebu za Njim.
Kada mu je došla istina i Allah ga odabrao za Svoga poslanika svim ljudima, najviše čemu se radovao i u čemu je osjećao rahatluk bili su dugi noćni sati u tehedždžudu, u poniznom stajanju pred Svevišnjim Allahom, na rukūu i sedždi, slaveći Ga i hvaleći, spominjući Njegove blagodati, svjedočeći da je Uzvišeni Allah Onaj koji održava nebesa i Zemlju i sve što je na njima, i Onaj koji Svojim nurom osvjetljava nebesa i Zemlju i sve što je na njima, da je On istina, kao što su istina i Njegovo obećanje i Njegova riječ i susret s Njim.
Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, propisan obavezni namaz, žudio je za njim i žurio je njemu poput novorođenčeta koje žudi za majčinim naručjem. Njegovo srce nestrpljivo je iščekivalo svaki naredni namaski vakat poput žednog koji iščekuje ko će mu se pomoliti s čašom vode. U namazu se odmarao. U namazu je osjećao slast života na dunjaluku. U namazu je uživao, osjećao rahatluk u punom smislu. To je i obznanio rekavši: “Slast moga oka, moj odmor i uživanje, jesu u namazu.” (Nesai, br. 3950. Šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim)
Pogledajte samo koliko je žudio za blizinom svoga Gospodara: znao je dugo uzastopno postiti dobrovoljni post da bi njegovi ukućani pomislili da neće prestati s postom! U gladi i žeđi – radi svoga Gospodara – osjećao je slast i užitak, radost srca! Ebu Hurejra, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se uzastopno posti dobrovoljni post, bez prekida, pa mu je jedan od muslimana rekao: ‘Allahov poslaniče, ali ti doista postiš bez prekida?!’ Na to je Poslanik odgovorio: ‘A ko je to od vas poput mene?! Ja spavam noću, a moj me Gospodar hrani i poji!’” (Buhari, br. 1965)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao je u noćnom namazu i dobrovoljnom postu toliko da, kada o tome slušamo ili čitamo, ne možemo ostati ravnodušni, ne možemo a da ne ispunimo svoje srce ljubavlju prema njemu, ne možemo da ne kažemo: “Volimo te, Allahov Poslaniče!”
Uzvišeni Allah oprostio je Svome Poslaniku sve grijehe, pomogao ga Svojom velikom pomoći, dao mu jasnu pobjedu nad drugima i počasno mjesto kod Sebe, pojedini ashabi pomislili su da će se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, malo opustiti i umanjiti svoj ibadet, zaboravljajući da se voljeni Mustafa, sallallahu alejhi ve sellem, upravo odmarao u ibadetu. Ashabi su tako smatrali i očekivali, međutim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povećao je ibadet, preostalo vrijeme svoga života posvetio je samo ibadetu. To je ashabe začudilo, pa su se pitali šta se krije iza toga. O tome majka vjernika Aiša, radijallahu anha, kazuje: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao bi noću toliko dugo da bi mu pete počele pucati od dugog stajanja. Upitala sam ga: ‘Zašto to činiš, Allahov Poslaniče, kada ti je Allah oprostio sve grijehe?!’, a on je odgovorio: ‘Pa zar da ne budem zahvalni rob?!’” (Buhari, br. 6471; Muslim, br. 2820. Ovo je Muslimova verzija.)
Vjerni ashabi nastojali su da se potpuno povode za svojim voljenim Poslanikom, tako da su se trudili da se u cijelosti posvete ibadetu, da u potpunosti ostave dunjaluk i okrenu se ka ahiretu, pa im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio da tako ne trebaju postupati i da strah od Allaha i bogobojaznost ne zahtijevaju da se čovjek potpuno odrekne dunjaluka. O tome Enes b. Malik, radijallahu anhu, pripovijeda: “Suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla su trojica ljudi da pitaju o njegovom ibadetu, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!’ Tako jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noći provoditi u namazu!’ ‘A ja ću stalno postiti i nikako neću prekidati post!’, reče drugi. ‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena i nikako se neću ženiti!’, reče treći. Nakon toga došao je Poslanik i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam bogobojazniji i pobožniji od vas, ali ja i postim i jedem, klanjam noću i spavam, i ja se ženim. A ko napusti moj sunnet, ne pripada meni!’” )Buhari, br. 5063(
Aiša, radijallahu anha, prenosi da joj je jednom prilikom došao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a kod nje se nalazila jedna žena. Poslanik je upitao: “Ko je ova (žena)?”, a Aiša je odgovorila: “To je žena koja mnogo klanja (o tome svi pričaju).” Na to je Poslanik rekao: “Na vama je da činite ono u čemu možete ustrajati! Tako mi Allaha, Allah se neće okrenuti od vas sve dok se vi ne okrenete od ibadeta!” (Muslim, br. 785)
Na ovakav način Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ophodio se prema svome Gospodaru, iz ljubavi, straha i nade, a ne iz pretjerivanja i opterećivanja.
Sve što je doživljavao i proživljavao, u čemu se nalazio, svejedno bila to blagodat ili iskušenje, smatrao je Allahovom dobrotom prema njemu. Kada bi se strpio na iskušenju, on bi zahvaljivao Allahu na Njegovoj podršci, što ga je učinio strpljivim! Na ibadetu ne bi prigovarao, niti bi se njime hvalisao, već bi tražio oprosta, bojao se da je u ibadetu bio manjkav. Predavao bi selam nakon obaveznog namaza, najboljeg djela u islamu, i opet bi tri puta izgovarao: “Estagfirullah!”
Nakon smrti voljene supruge Hatidže, radijallahu anha, odlazi u Taif u nadi da će mu se neko odazvati i primiti islam. Na putu do Taifa i u Taifu nije bilo plemena niti uglednika a da ga Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pozvao u islam, međutim, niko od njih nije prihvatio islam. I ne samo da nisu prihvatili islam, već su nahuškali djecu, maloumnike i robove protiv njega. Kada je izlazio iz grada, stali su u dva reda i gađali ga kamenjem, vrijeđali i proklinjali. Krv mu je zalila pete i stopala tako da su mu sandale u potpunosti bile natopljene krvlju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je duboko potresen onim što mu se dogodilo, međutim, i pored svega proučio je svoju poznatu dovu koja odiše imanom i zadovoljstvom. Rekao je: “Allahu moj, Tebi se jadam zbog svoje slabosti, nemoći i ljudskog poniženja. O Ti, koji si od svih milostivih najmilostiviji, Ti si Gospodar potlačenih, Ti si moj Gospodar! Kome ćeš me prepustiti? Da li daljnjem koji će me tlačiti ili neprijatelju koji će nada mnom vlast imati? Ako Ti nisi ljut na mene, onda mi nije ni važno, ali Tvoja pošteda za mene je bolja! Utječem se svjetlom Tvoga lica koje razbija tame i dobrim čini i dunjaluk i ahiret, od spuštanja Tvoje srdžbe na mene! Tebi se kajemo sve dok ne budeš zadovoljan i nema snage ni moći osim kod Tebe.” (Ibn Kajjim, Uddetus-sabirin, 1/35)
Kada mu je umro sin Ibrahim u osamnaestom mjesecu svoga života, kojeg je dobio u poznim godinama i pred samu smrt starijih sinova, njegovo zadovoljstvo Allahovom odredbom nije se poljuljalo. Rekao je: “Doista je oko suzno, a srce tužno i žalosni smo zbog rastanka s tobom, Ibrahime, ali ne kažemo ništa drugo osim ono čime je zadovoljan naš Gospodar!” (Buhari, br. 1303; Muslim, br. 2315)
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je plakao, oči bi mu često bile orošene suzama, a to bi se najčešće dešavalo onda kada svojim riječima i djelima ne bi znao iskazati svoju zahvalnost na Allahovim blagodatima. Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uči mi Kur’an!” Ibn Mesud, radijallahu anhu, začuđeno je upitao: “Zar da ja tebi, Allahov Poslaniče, učim Kur’an, a on se tebi objavljuje?!” Poslanik je odgovorio: “Volim slušati kada ga neko drugi uči.” Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Učio sam mu suru En-Nisa sve dok nisam stigao do ajeta: ‘A kako li će tek biti kada za svaki narod dovedemo svjedoka, a tebe dovedemo kao svjedoka ovima!’ (En-Nisa, 41) Tada mi je rekao: ‘Dosta je!’ Pogledao sam u njega, a njegove oči su bile pune suza.” (Buhari, br. 5055; Muslim, br. 800)
Mnogo se stidio svoga Gospodara i u tome je bio primjer svim poslanicima i vjerovjesnicima, kao i svim vjernicima općenito. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi nam kazivanje o Miradžu kada je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, propisan obavezni namaz. Tada je Uzvišeni Allah propisao pedeset namaza tokom dana i noći, pa se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, po savjetu Musaa, alejhis-selam, vraćao triput Allahu i tražio olakšanje sve dok Uzvišeni Allah nije smanjio sa pedeset na pet namaza tokom dana i noći. Kada je o tome obavijestio Musaa, alejhis-selam, Musa mu je rekao: “Vrati se svome Gospodaru i moli Ga da još olakša tvome ummetu”, na što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: “Molio sam svoga Gospodara sve dok Ga se nisam postidio! Zadovoljan prihvatam ovo.” (Buhari, br. 3887; Muslim, br. 162)
Iz svoga lijepog odnosa prema Gospodaru najdraže mu je bilo da sebe naziva Abdullah, tj. Allahov rob. I to je nastojao da usadi u duše muslimana. Ponekada bi to pojašnjavao i stavljao do znanja, kako se bilježi u hadisu: “Nemojte me uzdizati kao što kršćani uzdižu Isaa, sina Merjemina. Doista sam ja samo Allahov rob i Njegov poslanik, zato i vi recite: ‘Allahov rob i Njegov poslanik.’” (Buhari, br. 3445)
Nekada bi to i praktično pojašnjavao. Bilježi se da je jednom prilikom došao među svoje okupljene ashabe, pa su oni ustali iz poštovanja prema njemu, na što im je on rekao: “Ne ustajite pred drugima kao što to čine nearapi koji time veličaju jedni druge!” (Ebu Davud, hadis je vjerodostojan) “Ja sam uistinu samo rob, jedem kao što jede svaki rob i sjedim kao što sjedi svaki rob.” (Ibn Sa‘d, hadis je vjerodostojan)
Plemeniti čitatelju, Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, odnos prema Uzvišenom Allahu najbolji je primjer zadovoljstva odredbom, zahvalnosti na blagodatima, strpljenja na nedaćama, čestog slavljenja i veličanja Allaha, iskrenosti i istinoljubivosti u obožavanju, straha i stida od Uzvišenog Allaha, čvrstog ubjeđenja u Njega, sve dok nije postigao kod Svevišnjeg počasno mjesto i najljepšu pohvalu.
Uzvišeni Allah rekao je za Svoga Poslanika: “Ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud, već tebi pripada nebrojena nagrada i ti si na uzvišenom stepenu morala.” (El-Kalem, 2–4)