Uzvišeni i Plemeniti kaže: "I Medjenu -- brata njihova Šuajba. 'O narode moj', govorio je on, 'Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete da budete vjernici; a ja nisam vaš čuvar.' 'O Šuajbe', govorili su oni, 'da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!' 'O narode moj', govorio je on, 'shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam. O narode moj, neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! -- Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi.'
'O Šuajbe', rekoše oni, "mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag.' 'O narode moj', reče on, 'zar vam je rod moj draži od Allaha, koga sasvim odbacujete? Gospodar moj dobro zna ono što vi radite! O narode moj, činite sve što možete, a činit ću i ja. Vi ćete, sigurno, saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je lažac. Pa, čekajte i ja ću s vama čekati!'
I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud!" (Hud, 84--96)
Šuajb, alejhis-selam, nazvan je Hatibul-enbija, govornikom vjerovjesnika, zbog toga što se veoma lijepo i ljubazno obraćao svom narodu, a u kazivanju o njemu nalaze se brojne pouke i koristi, od kojih ćemo neke izdvojiti.
Prva korist: Zakidanje na litru i kantaru posebno i zakidanje ljudima svih ostalih prava općenito ubraja se u najveće grijehe koji uzrokuju kaznu na dunjaluku i na ahiretu.
Druga korist: Grijeh koji počini onaj koji za grijehom nema poriva, niti potrebe, najveći je grijeh. Iz tog je razloga nemoral koji učini starac ogavniji od nemorala koji počini mladić, a oholost siromaha ružnija je od oholosti bogataša, kao što je i krađa koju počini onaj koji nije u oskudici prezrenija od krađe siromaha. Otuda je i Šuajb, alejhis-selam, govorio svome narodu: "Vidim da u obilju živite" (Hud, 84), tj. u mnogobrojnim blagodatima, pa šta vas to prisiljava da na zabranjene načine posežete za onim što posjeduju drugi ljudi.
Treća korist: Riječima: "Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno" (Hud, 84) Allah nas podstiče da budemo zadovoljni onim što nam je On dao i da se zadovoljimo onim što nam je dozvolio, da ne posežemo za onim što je On zabranio, i da svoj pogled usmjerimo na ono što posjedujemo, a ne na ono što imaju drugi ljudi.
Četvrta korist: Obavljanje namaza i savjetovanje drugih vodi čovjeka ka činjenju dobrih djela i ostavljanju loših. To su nevjernici znali kada su kazali Šuajbu, alejhis-selam: "Da li ti tvoj namaz traži od tebe da mi napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!" (Hud, 87). Na to se ukazuje i u riječima Uzvišenog: "Namaz, zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno" (El-Ankebut, 45). Ovi ajeti ukazuju nam na Allahovu mudrost i milost u tome što nam je propisao namaz, koji se ponavlja i u danu i u noći zbog važnosti njegova utjecaja, velike koristi i lijepih plodova, neka je zato Allahu Uzvišenom najpotpunija hvala.
Peta korist: U svim sferama života, kako u privatnom, finansijskom, društvenom, čovjek podliježe šerijatskim ograničenjima, pa ono što mu je od toga šerijat dozvolio, on to čini, a što mu je zabranio, njegova je obaveza da to ostavi. Onaj ko umišlja da je slobodan u pogledu svog imetka i da s njim može činiti što god želi, bili ti postupci pošteni ili nepošteni, takav je poput onoga ko smatra da su i ostala njegova djela takva i da nema razlike između nevjerovanja i vjerovanja, istine i laži, činjenja dobra i zla -- sve to on smatra dozvoljenim. Poznato je da je ovo pravac onih koji su sve učinili dozvoljenim, a to su najgora stvorenja, a stav Šuajbovog, alejhis-selam, naroda sličan je tome, jer su mu se oni usprotivili kada je im je on zabranjivao nepravedne postupke, a dozvolio sve mimo toga, pa su mu odgovorili da su slobodni u pogledu svoje imovine i da imaju pravo s njom raspolagati kako god žele. Slične su i riječi onih koji govore: "Trgovina je isto što i kamata" (El-Bekara, 275). A onaj ko izjednačava ono što je Allah zabranio i ono što je dozvolio, takav je u poptunosti zastranio i posrnuo.
Šesta korist: Iskreni savjetnik, koji ljudima preporučuje dobra djela i od ružnih ih odvraća, kako bi ljudi kada im nešto naredi potpuno prihvatili njegov govor, mora biti prvi koji će to uraditi, a kada im nešto zabrani, on mora biti prvi koji će to djelo ostaviti, na što upućuju riječi Šuajba, alejhis-selam: "Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem" (Hud, 88).
Sedma korist: Svi vjerovjesnici poslani su s ciljem popravljanja, uspostavljanja sreće i blagostanja, i zabranjivanja nereda i zla, i zato je svaka reforma, popravka, donošenje sreće i blagostanja, bilo u domenu vjere ili profanog, sastavni dio života i misije puta vjerovjesnika, posebno njihovog predvodnika i pečata Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je mnoge metode pronašao, izumio i obnovio na ovom temelju, postavljajući svim stvorenjima korisna pravila po kojima se treba vladati u svim segmentima života, a postavio je pravila i temelje u domenu vjere. Kao što je čovjek obavezan da ulaže trud u popravljanju i uspostavljanju sreće i blagostanja, dužan je i da se u tome osloni na svoga Gospodara i traži Njegovu pomoć i da zna da to on sam nije u stanju učiniti, niti upotpuniti osim uz Allahovu pomoć. Na ovo upućuju riječi Šuajba, alejhis-selam: "Ja jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam." (Hud, 89)
Osma korist: Onoga ko poziva Allahu treba krasiti blagost i lijepo ophođenje čak i prema grešnicima i na njihove postupke i riječi treba odgovarati blago, i nikakvo uznemiravanje ne treba da ga zaustavi i ne odvrati od bilo čega u njegovom pozivu. Ovakvo savršeno lijepo ophođenje imali su samo poslanici, neka je na sve njih Allahov mir i spas, a u tome je prednjačio Šuajb, alejhis-selam, koji se, dok su mu oni upućivali ružne riječi i činili odvratna djela, lijepo i blago odnosio prema svom narodu i pozivao ih na sve moguće načine, praštao im, obraćajući im se riječima kojima se oni njemu nisu obraćali, čineći im svako dobro.
Deveta korist: Nevjernici su zaduženi da prihvate i potvrde temelje islama i za njihovo izostavljanje zaslužuju kaznu, ali isto tako dužni su izvršavati sve propise šerijata, jer je Šuajb, alejhis-selam, svoj narod pozivao u tevhid -- vjerovanje da je Allah jedini istinski bog, što je temelj, kao i u ispravno mjerenje na litru i kantaru, prijeteći im kaznom zbog izostavljanja i jednog i drugog.
Deseta korist: Kazna za grijeh srazmjerna je počinjenom djelu, tako da onaj ko zakida ljudima njihov imetak, želeći tako povećati svoju imovinu, biva kažnjen suprotno svojoj želji i to mu biva uzrokom gubitka dobra u opskrbi koju je imao. Ovo nalazimo u riječima Šuajba, alejhis-selam: "Vidim da u obilju živite" (Hud, 84), tj. nemojte svojim vlastitim postupcima uzrokovati propast i gubitak svog imetka.
Jedanaesta korist: Onaj ko se u domenu popravljanja stanja naroda potrudi onoliko koliko je u stanju, ne zaslužuje ni prijekor, a ni kritiku, zato što nije uradio ono što nije bio u stanju. Zato je obaveza svakog čovjeka da na popravljanju samoga sebe, a i drugih radi samo onoliko koliko je u stanju: "Ja jedino želim da učinim dobro koliko mogu" (Hud, 88).
Dvanaesta korist: O narodima koje je Allah kaznio, o kaznama kojima su obuhvaćeni grešnici u kontekstu opominjanja i zaplašivanja treba stalno kazivati i na taj način podsjećati ljude na Allahovu kaznu i šta ih čeka ako nastave hoditi putem grijeha. Ali, isto tako, kada ljude podstičemo na bogobojaznost i činjenje dobrih djela, treba da im kazujemo i o blagodatima kojima je Allah počastio i obasuo bogobojazne.
Trinaesta korist: Onome ko se pokaje za grijehe, pored toga što mu Allah oprosti i izbriše grijeh, On ga i zavoli i pokloni mu Svoju naklonost. Nisu ispravne riječi onih koji kažu: "Kada se pokajnik pokaje, dovoljno mu je to što mu se grijesi sakriju i oproste, i taj grijeh mu se izbriše, ali se na njega ne odnose ljubav i naklonost", jer je Uzvišeni Allah rekao: "I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda mu se pokajte! -- Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi." (Hud, 90)
Četrnaesta korist: Uzvišeni Allah vjernike brani na raznovrsne načine, ponekad oni znaju za neke od njih, a nekada o njima ništa i ne znaju. Nekada ih Allah brani njihovom porodicom, ili njihovim sugrađanima koji su nevjernici, kao što je spasio i zaštitio Šuajba, alejhis-selam, od namjere njegova naroda da ga kamenuju, podarivši mu da njegova rodbina stane u njegovu zaštitu. Nema smetnje da se ulaže napor u jačanju ovakvih veza kojima se može postići odbrana i zaštita islama i muslimana, a to nekad biva i obaveza, jer su traženo ozdravljenje i reforma društva uslovljeni sposobnošću i mogućnostima. Prema tome, ako bi muslimani koji se nalaze pod upravom nevjernika, djelovali i potpomagali se da na vlast u toj državi dođu oni koji će pojedincima i narodima zaštititi njihova svjetovna i vjerska prava, to je preče od pokoravanja državi koja će im uskratiti svjetovna i vjerska prava, i nastojati ih iskorijeniti i učiniti njihovim slugama i robovima. Svakako, ako bi bili u stanju da formiraju zasebnu državu za muslimane u kojoj će oni upravljati, to im je obaveza, ali u situaciji kada se taj položaj ne može ostvariti, onda se daje prednost ostvarenju stanja u kom će muslimanima biti zaštićene i zagarantovane svjetovne i vjerske slobode, a Allah najbolje zna.
(Iz tefsira Tejsirul-Kerimir-Rahman, šejha Abdurrahmana es-Sa'dija, rahimehullah)