U današnjem vremenu na svim stranama svijeta raširile su se brojne smutnje i neredi, ubistva, mučenja, uništavanje i razaranje, tako da je neophodno govoriti o ovoj temi, tražiti rješenja za izbavljenje iz ove situacije i nastojati eliminirati njene pogubne posljedice. Na pogubnost smutnje ukazuje Mutarrif b. Šihhir, Allah mu se smilovao: “Zaista smutnja ne dolazi da bi uputila ljude, već dolazi da bi se sa mu’minom borila protiv njegove vjere.” (Hil’jetul-evlija)
Vjera je ta koja se iskušava u vremenu smutnje, tako da se uzdrmaju ubjeđenja, poremete poimanja i shvatanja i propisi islama postaju nejasni. U ponašanju ljudi nadvladavaju lahkomislenost i brzopletost, tako da djela bivaju izobličena i riječi ružne. Osoba biva iskušana u onome što joj je najvrednije – svojoj vjeri, što je izlaže Allahovoj srdžbi i ljutnji i Njegovoj kazni na dunjaluku i ahiretu. I ono što mnogo žalosti jest ubjeđenje onoga koji je iskušan, da je on u pravu, a u stvarnosti on uopće nije u pravu.
Ebu Musa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pred Sudnji dan bit će mnogo herdža.” “A šta je to herdž?”, upitaše. “Ubijanje!”, odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Pa zar će biti ubijanja više nego što mi ubijamo? Mi u jednoj godini ubijemo više od sedamdeset hiljada?”, upitaše. “Ne mislim na vaše ubijanje mušrika, nego na vaše međusobno ubijanje!”, reče Poslanik. “A hoćemo li mi tada biti pri pameti?”, upitaše ashabi. “Zaista će pamet većini ljudi toga vremena biti oduzeta, pa će njima zavladati haba (maloumnici) – talog od ljudi, od kojih će većina misliti da su u pravu, a niko od njih nije u pravu.” Rekao je Affan da je Ebu Musa dodao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ja sebi i vama ne nalazim drugog izlaza, ukoliko to doživimo, osim da izađemo iz toga, kao što smo i ušli u to, da ne povrijedimo ničiji život ili imetak.” (Bilježi Ahmed, hadis je vjerodostojan)
Zaista će pamet većini ljudi toga vremena biti oduzeta zbog pretjeranog interesovanja i neznanja. Hodit će putem zablude, a mislit će da hode putem upute. Navedeni termin haba – maloumnici, talog od ljudi, u hadisu Ebu Musaa, radijallahu anhu, označava ono što se uzdiže ispod kopita konja i ono što se vidi u svjetlosti sunca. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poredi spomenutu kategoriju ljudi u hadisu sa izdignutom prašinom koja se vidi, međutim, koja i ne postoji u stvarnosti.
Onaj koji je iskušan smutnjom ubijeđen je da je istina na njegovoj strani i misli da njemu pripada snaga i nadmoć i da njemu pripada vlast i uprava.
Opijenost smutnjom dovodi ga do kidanja svake veze sa učenjacima, udaljenosti od njih, optužuje ih za svaku nesreću, sumnja u njihovu iskrenost i namjeru, govori da su učenjaci zapravo učenjaci palata i vladara, optužuje ih da ne govore istinu i da je jasno ne očituju.
Na taj način kida uže koje ga veže sa ispravnim znanjem, koje polučuje uputu, znanje, milost, sažaljenje, blagost prema Allahovim stvorenjima. Zbog toga djela, onoga koji je iskušan smutnjom nisu ispunjena tim lijepim atributima i plemenitim karakteristikama i on zapada u stanje u kojem se naslađuje ubijanjem i specijalizira se u njemu i čini ga u najgorem i najodvratnijem obliku, što ne može prihvatiti zdrav razum i ispravna ljudska priroda i ne prihvataju pripisivanje tih odvratnih radnji pravom i čistom islamskom šerijatu.
Sve prethodno potvrđuje obaveznost ukazivanja na važnost učenjaka i na njihovo visoko i važno mjesto, kao i na obaveznost pridržavanja njihovog puta, usmjerenja i savjeta, što je ujedno zaštita od svih vidova zla. Također, ugradnja uvažavanja učenjaka u prsa mladića je njihova zaštita i udaljavanje od svakoga vida skretanja sa pravog puta, pretjerivanja i ekstremizma.
Jedan historijski primjer pouke radi jeste primjer skupine čija se pamet zarazila idejom ekstremnih haridžija i usljed toga odstupili su sa pravog puta u zabludu, negirajući uvažavanje učenjake i njihov položaj. Sulejman b. Ali Rebei rekao je: “Kada se desila smutnja Ibn Ešasa, koji se borio protiv Hadžadža b. Jusufa, Ukba b. Abdulgafir, Ebu Dževza i Abdullah b. Galib, u skupini sličnih njima, zaputili su kod Hasana el-Basrija. Ušli su kod njega i rekli mu: ‘O Ebu Seide! Šta kažeš o borbi i ratu protiv ovoga diktatora, koji je prolio svetu krv, uzeo zaštićen imetak, ostavio namaz, učinio to i to, i nabrajali su druga djela Hadžadža. Hasan je odgovorio: ‘Smatram da se ne treba boriti protiv njega. Ukoliko je to kazna od Allaha, vi je ne možete odagnati svojim sabljama, a ukoliko je kušnja, strpite se, dok Allah ne presudi, a on je Najmudriji i Najpravedniji Sudac.’” Rekao je Sulejman: “Izašli su od njega govoreći: ‘Zar da se pokorimo ovome osornom (neotesanom) čovjeku, a mi smo Arapi?! Izašli su sa Ibn Ešasom i svi su bili ubijeni. Rekao je Sulejman: “Obavijestio me je Murra b. Zijab Ebu Muazzel: “Naišao sam pored Ukbe b. Abdulgafira koji je ležao u kanalu na samrti. Rekao mi je: ‘O Ebu Muazzel! Ni dunjaluk ni ahiret.’” (Dullabi, Kuna ve esma)
Omladina ne treba da se odaziva svakom zavodljivom i varljivom pozivu. Ne smije prepustiti svoje živote onima koji žele da ih učine gorivom za različite ratove i sukobe, sa kojim oni nemaju nikakve veze, niti koristi u njima. U tim sukobima neće im se ostvariti korist vrijedna spomena za njihov dunjaluk, niti njihovo pozivanje u islam. Naprotiv, to će biti šteta za njih, korist drugima. Postat će briga i kušnja za njihove države, porodice i društvo.
Moj savjet im je da se drže poznatih i povjerljivih učenjaka u njihovom vjerovanju i pravcu. Trebaju slijediti njihove riječi i fetve po pitanju velikih i strateških pitanja. Učenjaci su preči da govore i izdaju fetve od drugih kategorija ljudi, da’ija, vaiza, hatiba, profesora, koji su ispod njih po znanju, čak da nose akademska zvanja, obnašaju visoke položaje, pripisuju se šerijatskom znanju i lijepo se izražavaju. Učenost je stepen iznad svega toga. I neka se ne zavarava slatkoćom retorike, ljepotom izgleda hatiba i mnoštvom prisustva i pojave vaiza na televizijskim i satelitskim kanalima.
Neraspoznavanje učenjaka je greška i propust u koji zapadaju mnogi ljudi. Prethodnoj greški treba dodati odvažnost, onih koji nisu učenjaci, u velikim pitanjima ummeta kao što su džihad, borba i slično. I iz tog propusta i odvažnosti dešavaju se ružne i odvratne stvari i prouzrokuju velike smutnje.
Učenjaci su jedini koji mogu da izreknu konačan stav o velikim i strateškim pitanjima islamskog ummeta, zbog njihovog poznavanja fetve, posjedovanja sredstava šerijatskog znanja, koje im dozvoljava da razluče između koristi i štete kao i samo njihovo vrednovanje i davanje prednosti, kao i procjenu nužnih stvari i njihovu usporedbu. Razumnoj je osobi najlakše da preda stvar njenim vlasnicima i tako se osjeća ugodno i da učini učenjake dokazom između sebe i Uzvišenog Allaha, jer oni su eksperti za izvlačenje šerijatskih propisa iz šerijatskih tekstova. “Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.” (En-Nisa, 83)
Zar ima ljepšega mladića od onoga koji se ukrasi blagošću i strpljenjem u vremenu smutnji, koji ne žuri u stvarima za koje misli da su dobro? Naprotiv, pokušava uvijek da prati govor učenjaka i kada se odluči za određenu radnju i djelo, biva na osnovu znanja i upute. Prenosi se od Hafsa b. Gijasa, Allah mu se smilovao, da je rekao Sufjanu es-Sevriju, Allah mu se smilovao: “O Ebu Abdullah! Ljudi mnogo govore i interesuju se o Mehdiju. Šta ti kažeš o tom pitanju?” Rekao je: “Čak i da ti prođe pored tvojih vrata, ne zauzimaj stav prema njemu, sve dok se ljudi ne iskupe oko njega.” (Hil’jetul-evlija)
To je bio razuman odnos prema očekivanom Mehdiju, o čijim nas je osobinama i obilježjima obavijestio Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i čije je nam potpomaganje naređeno, zato što će se pojaviti u vremenu ispunjenom razilaženjima i smutnjama. Potrebno je bilo razmisliti i uvjeriti se u njegovo stanje.
Obaveza je podizati provjeru i temeljno razmišljanje na najvišu razinu, uljepšavati se osobinom stroge strpljivosti i nepovođenjem za uljepšanim parolama, i ne zavaravati se emotivnim obraćanjima i hutbama, i vagati stvari vagom šerijata, znanja, razuma i mudrosti, kako se ne bi spotaklo stopalo nakom upute i postojanosti i kako ne bi skrenulo srce nakon pravoga puta.
Utječemo se Allahu od zablude nakon upute i ružne završnice!
(Izvor: Alžirski časopis Islah)
Autor: Tevfik Amruni
Prijevod: Mr. Osman Smajlović