Nakon što smo u prethodnom broju pisali o uvodu u djelo Umdetul-ahkam, koje je autor počeo riječima slave, hvale i veličanja Uzvišenog Allaha, i donošenjem selama i salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te komentara uvaženog učenjaka Muhammeda eš-Šenkitija na uvod autora, u ovom broju navest ćemo razlog zbog kojeg se autor odlučio za pisanje ovog hadiskog djela, i počet ćemo sa osnovnim smjernicama koja obuhvataju poglavlje o čistoći.
Autor, Allah mu se smilovao, rekao je:
"Zamolila su me moja braća da objedinim i saberem osnovne hadise koji govore o propisima, a u pogledu čije su se vjerodostojnosti složila dva imama, Ebu Abdullah Muhammed b. Ismail b. Ibrahim el-Buhari i Muslim b. Hadžadž b. Muslim el-Kušejri el-Nejsaburi, pa sam se odazvao njihovoj molbi nadajući se koristi. Molim Allaha Uzvišenog da meni, onome ko bude pisao, slušao, čitao, učio napamet, ili gledao ovu knjigu, podari korist i dobro, i da ovo djelo bude iskreno radi Njegovog plemenitog lica, kao i razlogom zasluge Njegovog Dženneta, a dovoljan je On kao Gospodar i divan li je Zaštitnik."
Zatim je autor pojasnio razlog pisanja ovog djela, a to je bila molba i želja određenih osoba, da obuhvati hadise, koje su zabilježili imam Buhari i imam Muslim, a koji govore o vjerskim propisima iz poglavlja o obredoslovlju i međuljudskim odnosima. Iz prve rečenice može se zaključiti jedna zanimljivost, a to je da islamski učenjaci nisu pisali knjige tek tako, jer su se bojali licemjerstva i neiskrenosti u tom djelu, već su počinjali pisati tek kada bi to od njih bilo zatraženo. Što se tiče hadisa koje su zabilježili dva imama, Buhari i Muslim, oni mogu biti dvojaki:
• da su određeni hadis zabilježili sa identičnim tekstom;
• da su određeni hadis zabilježili sa različitim tekstom, ali istog značenja.
Hadisi u pogledu kojih su se složili imam Buhari i imam Muslim predstavljaju najveći stepen vjerodostojnosti određenog hadisa.
Potom je autor završio uvod dovom Allahu da ovo djelo učini korisnim ljudima, da nauče i spoznaju hadise koji se tiču osnovnih obredoslovlja, ne zaboravljajući pri tome sebe u ovoj dovi. Autor je u svojoj dovi molio Allaha da mu ovo djelo bude primljeno, jer je to najveća nagrada koju osoba može dobiti. Koliko je onih koji čine dobra djela, ali nemaju nikakve koristi od njih!? Koliko je postača koji od svog posta imaju samo glad!? Koliko je onih koji se trude i umaraju, a od svega toga nemaju ništa!? Kada je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, bio na smrtnoj postelji, počeo je plakati, pa ga je njegov sin Salim, čestiti tabiin, podsjećao na dobra djela koja je radio tokom svog života. Tada im je Abdullah rekao da ga usprave, pa im se obratio rekavši: "Znate li od koga će Allah primiti njegova djela? Od onoga ko je bio bogobojazan." Kada bi ispravni prethodnici uradili kakvo dobro djelo, bili bi zabrinuti zbog neizvjesnosti da li će to dobro djelo biti kod Allaha primljeno ili ne. Nadali su se nagradi, ali su i strahovali da im djela ne budu odbijena. Kada bi uradili kakvo dobro djelo, trudili bi se da ga što je moguće više potpunije obave. Ako bi u tome uspjeli, onda bi im najveća briga bila kako da to djelo sakriju da se za njega ne sazna. Zbog svoje iskrenosti željeli su da njihova djela ne vidi niko osim Allah i da njihove jecaje u noći ne čuje niko osim Allah. Čovjek ne zna hoće li njegova djela biti primljena kod Allaha, stoga je neophodno da stalno upućuje dovu Svemogućem da njegova djela budu učinjena iskreno radi Allaha, a osoba je iskrena onda kada joj je srce čisto od bilo kakvih primjesa širka i licemjerstva. Molimo Allaha da nas učini Svojim iskrenim robovima, dovoljan nam je Allah kao Gospodar i divan li je On zaštitnik!
Knjiga o čistoći
Prilikom pisanja svojih djela, islamski učenjaci su poglavlja odnosno sadržaj dijelili na knjige, objedinivši tako sva pitanja vezana za jedno poglavlje, odnosno objedinivši određene hadise koji govore o jednom poglavlju.
Autor je počeo ovo djelo sa knjigom o čistoći navodeći hadise koji govore o ovom poglavlju.
Dvije su vrste čistoće:
• pravna čistoća, koja obuhvata abdest i gusul i predstavlja otklanjanje pravne nečistoće, odnosno stanja koje sprečava obavljanje namaza i drugih obredoslovlja za koje je neophodna pravna čistoća;
• stvarna čistoća, koja predstavlja otklanjanje stvarne nečistoće sa odjeće, tijela ili mjesta.
Islamski učenjaci prvo bi govorili o abdestu, potom o gusulu, a onda o tejemumu kao njihovoj zamjeni u nemogućnosti da se uzme abdest ili gusul. Abdest se također naziva malom čistoćom, a gusul velikom čistoćom. Pored abdesta, gusula i tejemuma, islamski učenjaci u ovom poglavlju govore o kulturi obavljanja prirodne potrebe, zatim čišćenju nakon obavljene prirodne potrebe, te o načinima otklanjanja nečistoće.
Postavlja se pitanje zašto je autor otpočeo svoju knjigu govorom o čistoći? Islamski učenjaci su prilikom pisanja hadiskih ili fikhskih djela imali običaj da poglavlja dijele na dvije vrste: obredoslovlje i međuljudske odnose. Što se tiče obredoslovlja, oni tretiraju teme poput namaza, posta, zekata i hadža. S obzirom na važnost namaza i da je on prvi stub islama nakon šehadeta, oni svoja djela otpočinju govorom o namazu, a pošto je čistoća uvjet za ispravnost namaza, oni su svoje knjige otpočinjali ovim poglavljem. Uzvišeni kaže: "O vi koji vjerujete, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite -- a glave svoje potarite -- i noge svoje do iza članaka operite." (El-Maida, 6)
S obzirom na to da je čistoća sredstvo ka cilju, autor je slijedio praksu ranijih učenjaka, pa je otpočeo knjigu govorom o čistoći.
U narednom broju ćemo, uz Allahovu pomoć i dozvolu, početi sa komentarom hadisa iz djela Umdetul-ahkam, moleći Allaha da nas poživi u hajru i bereketu.
Autor: Muhammed b. Muhammed Muhtar eš-Šenkiti
Priredio: Kurra hfz. mr. Sead ef. Kumro