Razumijevanje i izvođenje propisa iz hadisa kompleksna je oblast i kako bi se dobila potpunija slika o tome, neophodno je upoznati se s pravilima razumijevanja hadisa.
Neka od ovih pravila izdvojena su iz različitih knjiga, poput poznatih hadiskih zbirki i komentara tih zbirki, i knjiga islamskog prava, zatim iz sljedećih naslova: Medžmuul-fetava, šejhul-islama Ibn Tejmijje (umro 728. h. g.), Bedaiul-fevaid, Tehzibus-sunen, Ahkamu ehluz-zimma, Ibn Kajjima el-Dževzija (umro 751. h. g.), Džamiu ulumi vel-hikem, Ibn Redžeba el-Hanbelija (umro 795. h. g.), i drugih, koje je u sažetoj formi sabrao uvaženi doktor Muhammed b. Omer Bazmul u svom djelu El-Metali vel-usul fi fehm ehadisir-resul, a na koja ćemo se u nastavku osvrnuti i ukratko pojasniti.
Govor se tumači prema namjeri govornika
Ovo je općenito pravilo koje je poznato u svim jezicima, a koje zauzima važno mjesto, ne samo u međusobnoj komunikaciji već i u razumijevanju namjere govornika. Naprimjer, kada bi osoba bila pozvana na ručak ili večeru, pa se zakune da neće jesti, niko od prisutnih ne bi tu zakletvu protumačio kao namjeru da nikada više u životu neće jesti, već se to odnosi na trenutnu situaciju da neće jesti dati obrok. Iz ovoga vidimo da je izrazito važno poznavanje običaja i pravila arapskog jezika, i okolnosti u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao određene hadise.
Tekstovi koji govore o obećanim nagradama i prijetnjama
U Kur'anu i sunnetu, pored toga što se govori o naredbama i zabranama, govori se i o nagradama i kaznama. Tako je nagrada obećana onima koji čine dobra djela uz uslov da ne počine nevjerstvo, jer bi u suprotnom njihova djela propala. Isto tako, tekstovi koji govore o prijetnji i kaznama odnose se na one koji počine određeni grijeh za koji je propisana kazna, i koji se ne pokaju za učinjeni grijeh, jer je Svevišnji obećao da će oprostiti svaki grijeh, pod uslovom da se njegov počinilac iskreno pokaje.
Cilj diskusije o propisima treba da bude uspostavljanje istine
Osnova svake rasprave, diskusije i razgovora o vjerskim propisima treba da bude uspostavljanje, saznavanje i prihvatanje istine. Pri tome je neophodno spomenuti važnost iskrene namjere prilikom ovakvih diskusija, koja bi se trebala manifestirati kroz želju učesnika diskusije da dođu do istine, a sve s ciljem da steknu Allahovo zadovoljstvo. Najveći neprijatelj ovakvih razgovora je želja učesnika da ovladaju i nadjačaju svog sagovornika, ne zbog istine, već zbog uzdizanja vlastitog ega i promocije sopstvenog mišljenja.
U prilog ovome pravilu govori i događaj o diskusiji između dva velikana ummeta, imama Šafije (umro 204. h. g.) i imama Ebu Ubejda Kasim b. Sellama (umro 224. h. g.) kada su raspravljali o značenju arapske riječi kuru u pogledu propisa pričeka razvedene žene. Imam Šafija smatrao je da se ta riječ odnosi na menstrualni ciklus, dok je imam Ebu Ubejda smatrao da se ta riječ odnosi na period čistoće nakon trećeg menstrualnog ciklusa. Nakon duge diskusije i iznošenja dokaza imam Šafija bio je uvjeren da je mišljenje Ebu Ubejde ispravno, pa ga je i prihvatio, a Ebu Ubejda je bio uvjeren da je mišljenje imama Šafije ispravno, pa je prihvatio njegovo mišljenje. Čudimo se ovim velikanima zbog njihovog postupka, a ne treba da nas to iznenađuje jer je ovaj njihov postupak rezultat čistih namjera, sveobuhvatnih pogleda i prostranih grudi.
Neprihvatanje vjerodostojnih hadisa rezultirat će nesigurnošću
Za muslimana se neprikosnoveni izvor sreće nalazi u islamu, odnosno u Kur'anu i sunnetu. Međutim, nekada vidimo da ljudi pokušavaju svoj razum da stave ispred kur'ansko-hadiskih tekstova, što je pogrešno, jer to podrazumijeva podvrgavanje kur'ansko-hadiskih tekstova razumu. Pojednostavljeno rečeno: prihvatit ću kur'ansko-hadiski tekst ukoliko on odgovara mom razumu. Jedna od vrijednosti islamskog vjerovanja upravo je vjerovanje u gajb, nevidljivi svijet, odnosno u ono što nismo vidjeli ili osjetili, i što ne možemo ni zamisliti. Ova vrsta vjerovanja odlika je iskrenih vjernika upravo zbog toga jer su razum podvrgli islamskim tekstovima i onome što oni nalažu. Nemoguće je određene pojmove, poput jačine džehennemske vatre, veličine Arša, ili da je život u Džennetu vječan, shvatiti pukim razumom.
Osoba koja zbog svog razuma počne odbijati vjerodostojne hadise samo zato što ih ne razumije, bit će u konačnici veoma nesigurna i nerijetko sama sebi kontradiktorna. Takva osoba bit će sklona mijenjanju mišljenja, revidiranju stavova, i u najgorem slučaju negiranju hadiskih tekstova. Stoga je obaveza prihvatiti vjerodostojne hadise onako kako su nam preneseni jer je to upravo odlika iskrenih i razumnih vjernika.
Prikupljanjem svih rivajeta jednog hadisa iskristalizirat će se riječi prenosilaca hadisa
Zna se desiti da, prilikom prenošenja hadisa, neki od ashaba ili prenosilaca hadisa, s ciljem da pojasni dati hadis, doda određene riječi ili rečenice tokom citiranja odnosno prenošenja hadisa. Prilikom čitanja tog hadisa, nama kao čitaocu, predstavljat će opterećenje da ustanovimo da li je neka riječ ili rečenica datog hadisa govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili je to govor i dodatak nekog prenosioca. Međutim, islamski učenjaci postavili su pravilo da će se tekst hadisa "pročešljati" na taj način što će se prikupiti svi rivajeti datog hadisa, potom će se svaki rivajet uporediti s drugim, kako bi se ustanovilo koji je originalni tekst hadisa.
Dobra djela nisu sva na istom stepenu
Prilikom čitanja i analiziranja hadisa neophodno je da obratimo pažnju na činjenicu da nije svako dobro djelo na istom stepenu, i da se vrijednosti pojedinih djela međusobno razlikuju. Ovo ćemo najbolje vidjeti na primjeru sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najvrednija djela su ona koja je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio, zatim slijede ona djela koja je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio da se rade, a koja je ponekad obavljao. Potom slijede djela koja je usmeno preporučio da se rade, a zatim ona djela o kojima je bio obaviješten da ih je neko radio, a on je to odobrio. Sve je to sunnet i za sve će se imati nagrada.
Davanje prednosti dozvoljenom postupku u odnosu na vredniji postupak
Poznato nam je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odustao od gradnje Kabe na temeljima na kojima ju je izgradio Ibrahim, alejhis-selam, iz bojazni da se muslimani ne odmetnu od vjere. Iz ovog postupka vidimo da je dozvoljeno izostaviti vrednija djela i činiti dozvoljena djela s ciljem čuvanja ljudskih srca i zajednice, ili podučavajući muslimane sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ibn Tejmijja je u ovom kontekstu postavio tri uslova za ovakav postupak:
• čuvanje zajednice muslimana;
• da se uradi dozvoljeno djelo, a da se izostavi vrednije;
• da izostavljanje vrednijeg djela ne bude s ciljem njegovog nestanka ili zapostavljanja.