"Allah se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili nešto iznad nje; oni koji vjeruju -- ta oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju -- govore: 'Šta to Allah hoće s ovim primjerom?' Time On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na Pravi put ukazuje, ali, u zabludi ostavlja samo velike grešnike." (El-Bekara, 26)
Kada su licemjeri čuli ajete u kojima je Uzvišeni Allah naveo dva primjera za licemjere: "Oni su slični onome koji potpali vatru...", "Ili su slični onima koji za vrijeme silnog pljuska...", licemjeri su počeli proizvoljno tumačiti te ajete i rekli su da Allahu ne dolikuje da navodi takve primjere, jer, kako su oni smatrali, takvo navođenje primjera nije korisno i nema nikakvog smisla, naročito jer se radi o Allahu, Uzvišenom i Velikom. Želeći da se prikažu kao istinski vjernici, koji čvrsto vjeruju u Allaha i čija su srca ispunjena uvjerenjem, isticali su da nema potrebe za takvim primjerima. Itekako su shvatili prva dva kur'anska primjera i da se radi o njima, svjesni da Allah zna njihove tajne i šta u srcima kriju, pa kao da su htjeli ne samo da omalovaže objavljene ajete, koji su se odnosili na njih, već su htjeli i da omalovaže i Allaha, indirektno aludirajući na to kakav je to Gospodar pa da navodi ovakve primjere.