Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, Allah mu se smilovao, u djelu Medaridžus-salikin, 2/375-391, rekao je: “Edeb – pristojnost, pojam je koji obuhvata i objedinjuje sve lijepe osobine kod Allahovog roba. On je najbolji znak i pokazatelj koji upućuje na ispravnost čovjekovog jezika i govora, i on ukazuje da ono što čovjek priča ima svoje mjesto i težinu, kao i da su njegove riječi, izrazi i rečenice koje koristi lijepe i suptilne, i on jezik čuva od grešaka, propusta i grijeha. Tri su vrste (edeba) pristojnosti: pristojnost u ophođenju prema Allahu, pristojnost u ophođenju prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegovom šerijatu i pristojnost u ophođenju prema svim Allahovim stvorenjima.” U prošlom tekstu bilo je govora o prvoj vrsti pristojnosti, a u ovome o ostale dvije.
Kada je u pitanju pristojnost i učtivost u ophođenju prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Kur’an je prepun savjeta i uputa koje se tiču toga. Vrhunac lijepog ophođenja prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jeste potpuno pokoravanje njegovim naredbama, potčinjavanje onome što on zahtijeva i traži, kao i bezuvjetno vjerovanje i prihvatanje onoga o čemu nas je obavijestio, bez podvrgavanja tih informacija, koje nam je prenio, raznim razumskim provjerama, pa ako ih razum prihvata, onda ih prihvataju, a ako ne, onda ih odbacuju. Ovakvo nakaradno i ništavno provjeravanje istinitosti onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenio neki zovu racionalnim pristupom. Isto tako, u te informacije i obavještenja nije dozvoljeno ubacivati nikakve sumnje niti nedoumice, niti se ljudskim mišljenjima, kao ni njihovim propalim i učmalim stavovima, ikada smije dati prednost nad onim što nam je došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, jedino se on smije prihvatiti kao neprikosnoveni autoritet koji ima pravo da donosi presude i koji zaslužuje da mu se besprijekorno pokorava, baš kao što je Onaj koji ga je poslao, tj. Uzvišeni Allah, jedini koji zaslužuje da bude obožavan, da Mu se čini ibadet, da se pred Njim ponizno i skrušeno stoji i jedini na koga se čovjek u potpunosti smije osloniti.
To su dvije vrste izdvajanja i potenciranja nečije jedinstvenosti, pa ukoliko ih vjernik musliman u potpunosti ne shvati i ne prihvati, u tom slučaju neće se ni spasiti Allahove kazne. Radi se o jednoći i jedinstvenosti Onoga koji je poslao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i o jedinstvenom i tačno preciziranom načinu slijeđenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjernik se ne smije parničiti ni pred kim drugim osim pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, niti smije biti zadovoljan ičijom presudom osim njegovom. On nikada, ni zbog svoje časti ni porodice, niti zbog mišljenja ili stava koji zastupa njegov učitelj ili vođa, ili pripadnici njegovog mezheba, ili bilo ko drugi koga poštuje i uvažava, ne smije obustaviti izvršenje onoga što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se učini, niti zbog sebe ili njih i njihovih stavova smije dovesti u pitanje vjerodostojnost onoga što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao. Nažalost, ima i onih koji tako čine, pa kada mu njegovi učitelji ili vođe, ili pripadnici njegovog mezheba ili neko koga uvažava, dozvole da prihvati i slijedi ono s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, on to i prihvati i pokori se njegovim naredbama, a ako mu oni to ne dozvole ili ako mu to ospore, on se od izvršenja sustegne. Takav, želeći naklonost i simpatije svojih autoriteta, okreće glavu od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi, odbacuje i sumnja u njegove riječi, te svojim autoritetima prepušta na volju kako će mu naložiti da postupi. On Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi tumači nakaradno i iskrivljuje njihovo izvorno značenje, nazivajući to raznim nazivima, kao što su tahrif – izokretanje, ili te’vil – tumačenje, ili pak bez ikakve osnove tvrdi da se određeni Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor odnosi na to i to, ili kaže da ga oni tumače tako i tako, a u osnovi nema nikakve veze s Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, izvornim govorom.
Da čovjek susretne svog Gospodara sa bilo kojim drugim grijehom mimo širka – mnogoboštva, bolje mu je nego da ga susretne u stanju koje smo ovdje opisali.
Jednom sam razgovarao sa jednim od predvodnika ove skupine koju sam opisao, pa sam mu rekao: “Pitam te u ime Allaha, kada bismo pretpostavili da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živ i među nama, i da nam se direktno obraća, da li bi nam bila stroga obaveza da ga slijedimo bez ikakve konsultacije s drugim ljudima, i bez ikakvog podvrgavanja njegovog govora mišljenjima i mezhebima drugih ljudi, ili ga ne bismo bili obavezni slijediti sve dok ono što smo od njega čuli ne prenesemo drugima i ne saslušamo šta će oni reći o njegovom govoru, tj. da li će oni to odobriti ili pak odbaciti?”
Rekao mi je: “Svakako da bi nam bila stroga obaveza da mu se odmah odazovemo i bezuvjetno ga poslušamo i uradimo ono što od nas zahtijeva, bez ikakvog osvrtanja na stavove i mišljenja drugih.”
Ja mu tada rekoh: “Pa šta je to što je derogiralo tu strogu obavezu koju smo dužni izvršavati u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Čime je derogirana ta obaveza?” Nakon što sam ovo rekao, on je, začuđeno i zbunjeno, stavio prst na usne ne progovorivši više ni jedne jedine riječi.
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe bezuvjetno prihvata i izvršava posebno odabrana skupina vjernika. Njihova pristojnost i učtivost prema njemu predstavlja nešto posebno. Oni se ne suprotstavljaju njegovim naredbama niti ikoga smatraju njemu ravnim ili bliskim, oni pred njim ne dižu svoj glas i svoj jezik stalno zapošljavaju donošenjem salavata i selama na njega, sallallahu alejhi ve sellem. Iz njegovih riječi oni crpe spoznaju o Uzvišenom Allahu i uzimaju vjerske propise. S druge strane, postoje oni koji spoznaju o Svevišnjem Allahu crpe iz ograničenih, zbunjenih i krnjavih ljudskih umova, a vjerske propise slijepo preuzimaju iz mišljenja i stavova običnih ljudi. Ova vrsta ljudi Kur’an i sunnet uče i proučavaju samo radi blagoslova, a ne kako bi iz njih crpili osnove vjerovanja i vjerske propise. Prema onima koji ovako budu činili i postupali, iskazivat ćemo otvoreno neprijateljstvo i mržnju, i borit ćemo se protiv njih.
U lijepo i učtivo ponašanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada i to da se ne donose nikakve samostalne odluke niti da se povlače bilo kakvi potezi, bez obzira radilo se o naređivanju ili zabranjivanju nečega, ili se radilo o davanju dozvole da se po nekom pitanju postupi na određeni način, ili se radilo o bilo kakvom vidu upravljanja ili raspolaganja nečim, bez prethodne konsultacije s njim, tj. sve dok se ne vidi da li je on to naredio, zabranio ili pak dozvolio, upravo onako kako o tome kaže Uzvišeni Allah: “O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Njegovog Poslanika, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna” (El-Hudžurat, 1).
Ovo pravilo ostaje važiti do Sudnjega dana, i ono nije derogirano niti ga išta može staviti van snage. Onaj ko nakon njegove smrti postupa suprotno njegovom sunnetu, to je isto kao da je postupao suprotno njegovim naredbama ili zabranama dok je on još bio živ, i u vezi s tim, kod onih pametnih i razumom obdarenih, ne postoji nikakva razlika.
U lijepo i učtivo ophođenje prema njemu spada i nepodizanje glasova iznad njegovog glasa jer je to uzrok da djela budu uništena i upropaštena. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovog glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite.” (El-Hudžurat, 2) Ako je ovakva prijetnja upućena onima koji svoj glas podižu nad njegovim glasom, pa šta je onda sa onima koji svojim mišljenjima daju prednost nad njegovim mišljenjem, ili onima koji neke druge ideje ili koncepte razmišljanja preferiraju nad njegovim sunnetom i nad onim s čime je on došao? Misliš li da će takvima djela neupitno biti primljena, a neupitno je da će djela onih koji svoj glas dižu nad njegovim glasom, biti upropaštena?
U lijepo i učtivo ophođenje prema njemu spada i to da se poziv koji on uputi ili dova koju prouči ne smatraju kao obični poziv ili kao obična dova koje uputi bilo ko drugi od običnih ljudi. Uzvišeni Allah kaže: “Ne smatrajte Poslanikov poziv (dovu) upućen vama kao poziv (dovu) koji vi jedni drugima upućujete…” (En-Nur, 63) Postoji više tumačenja ovog ajeta. Neki smatraju da ovaj ajet znači: “Nemojte misliti da je dova koju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči poput dova koje vi učite, jer se njegova dova prima, pa se pripazite da ne bi dovu učio protiv vas, jer će te tada biti upropašteni.” Drugi tvrde da su se ashabi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obraćali riječima poput: “O Muhammede”, “O Ebu Kasime” itd., pa im je Allah to zabranio i uputio ih na to kako će mu se ljepše obraćati, te im sugerirao da ga zovu: “O Allahov Poslaniče, O Allahov vjerovjesniče” itd. (Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i drugih. Vidjeti: Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 6/88-89)
U lijepo i učtivo ophođenje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada i to da ga vjernici, ukoliko se nalaze s njim u društvu i dogovaraju se o nekom bitnom pitanju, kao naprimjer kada su na hutbi, ili su negdje u džihadu ili u ribatu – pripravnosti na Allahovom putu, ne napuštaju niti se iz bilo kojeg razloga od njega udaljavaju, sve dok za to od njega ne zatraže dozvolu, upravo onako kako je o tome rekao Uzvišeni Allah: “Pravi vjernici su samo oni koji u vjeruju Allaha i Njegovog Poslanika, a koji se, kad su s njim na kakvom odgovornom sastanku, ne udaljuju dok od njega dopuštenje ne dobiju…” (En-Nur, 62). Ako je ashabima bilo zabranjeno napustiti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zbog prijeke potrebe koju su imali sve dok od njega ne zatraže dozvolu i sve dok im on to ne odobri, pa kako je onda sa onima koji općenito napuštaju njegov pravac i put koji je trasirao, te se u vrlo preciznim pitanjima osnova i ogranaka vjere islama usmjeravaju određenim mišljenjima i pravcima mimo njegovog? Da li je dozvoljeno slijediti bilo koji od tih pravaca a da se prije toga za takvo nešto od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne zatraži dozvola? Rekao je Uzvišeni: “…pa pitajte učene ako sami ne znate.” (En-Nahl, 43)
U lijepo i učtivo ophođenje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada i to da se njegov govor ne smatra nejasnim i problematičnim i da se njegove riječi ne pokušavaju prilagoditi bilo čijim mišljenima ili stavovima, već se ta mišljenja i stavovi trebaju smatrati problematičnim i njih treba prilagoditi njegovim riječima. Riječima koje je on izgovorio nikada se ne smije oponirati niti kontrirati sa analogijom, već sve analogije treba zanemariti i odbaciti, a njegov govor i njegove riječi bezuvjetno prihvatiti. Njegove jasne i nedvosmislene riječi nikada se ne smiju iskrivljivati niti se nakaradno tumačiti kojekakvim metodama koje njihovi zagovornici zovu racionalnim, a koje u suštini nisu ništa drugo do teško neznanje kojim se nikada ne može doći do istine i ispravnog rješenja. Isto tako, prihvatanje onoga što nam je došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nikada ne smije biti uvjetovano nečijim odobravanjem, pa ako taj neko to odobri, onda sunnet i prihvatimo, a ako on to ne odobri, onda sunnet odbacimo. Sve nabrojano spada u nepoštivanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u ružno ophođenje prema njemu, a sve to nije ništa drugo do neograničena drskost.
Lijepo i učtivo ophođenje prema stvorenjima
Vjernik se prema Allahovim stvorenjima ponaša lijepo i uljudno u onoj mjeri koliko oni to zaslužuju i s obzirom na rang i kategoriju u koju spadaju. Prema svakoj od tih kategorija treba se ponašati onako kako je to za nju predviđeno i definirano, a čak i unutra te jedne kategorije postoji više načina posebnog ophođenja u zavisnosti od razlika unutar nje. Tako, naprimjer, postoji posebno definiran i preciziran odnos i način učtivog ophođenja prema roditeljima, a opet postoji posebno izdvojeno, i po nečemu specifično ophođenje prema ocu. Tako je sa učtivošću koja se pokazuje prema učenjaku, jer je i ona po nečemu posebna, a i sa pristojnošću koja se pokazuje prema vladaru, opet na način koji je specifičan i poseban. I prema bliskim prijateljima čovjek postupa na poseban način, kao i prema onima koje ne poznaje, pa će se prema strancima ponašati na jedan drugačiji način koji se razlikuje od onoga kako se odnosi prema prijateljima i sebi bliskim osobama. Isto tako, način ophođenja prema gostu sasvim je drugačiji od načina kako se ophodi prema svojim ukućanima itd.
I svako stanje i trenutne okolnosti u kojima se čovjek nalazi iziskuju da se u njima ponaša na doličan i primjeren način. Tako, naprimjer, jelo, piće, jahanje, izlazak iz kuće i ulazak u nju, putovanje, boravak u mjestu u kojem se živi, spavanje, vršenje male nužde, priča i razgovor, šutnja i slušanje…, sve su ovo situacije i okolnosti koje, svaka za sebe, iziskuju posebno definiranu i preciziranu vrstu učtivog i pristojnog ponašanja.
Učtivost u ponašanju ustvari je vjera u cijelosti. To podrazumijeva i skrivanje stidnog mjesta, i uzimanje abdesta, i kupanje poslije džunupluka, i čišćenje od svih vrsta nečistoća, jer sve to je potrebno obaviti kako bi vjernik čist stao pred svoga Gospodara. Zato su muslimani iz prvih generacija smatrali pohvalnim da se čovjek prije namaza što više uljepša i uredi kako bi u takvom stanju stao pred Uzvišenog Allaha.
Učtivo i pristojno ponašanje pojedinca pokazatelj je njegove sreće i uspjeha, a nedostatak učtivosti i pristojnosti u ponašanju pokazatelj je njegove nesreće i propasti. Ništa čovjeku ne priskrbljuje dobro dunjaluka i ahireta kao što mu ga priskrbljuje lijepo ponašanje, a ništa mu ne uskraćuje dobro dunjaluka i ahireta kao što mu ga uskraćuje ružno ponašanje.