Prenosi se od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: “Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: ‘Ti odlaziš narodu koji su sljedbenici Knjige, pa kada im dođeš, prvo ih pozovi da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik. Ako se oni tome pokore, onda ih obavijesti da im je Uzvišeni Allah kao strogu obavezu propisao pet namaza u toku svakog dana i noći. Ako se tome pokore, obavijesti ih da im je Uzvišeni Allah strogo propisao zekat, koji će se uzimati od njihovih bogataša i potom se dijeliti njihovim siromasima. Ako se i tome pokore, onda kao zekat ne uzimaj njihov najvredniji imetak i dobro se čuvaj dove onoga kome je učinjena nepravda jer između nje i Allaha ne postoji nikakva prepreka.’”
Hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, jasno ukazuje na to da je prva obaveza svih ljudi da vjeruju i potvrđuju da je Uzvišeni Allah jedini Istinski Bog dostojan obožavanja.
Prenosilac hadisa
Abdullah b. Abbas b. Abdulmuttalib el-Hašimi, amidžić je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je nadimak bio Ebu Abbas. Rođen je za vrijeme kurejšijske izolacije Benu Hašima u Meki.
Historičari se razilaze u pogledu toga koliko je imao godina kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret. Jedni kažu trinaest, drugi četnaest, a treći kažu petnaest, i to je najispravnije mišljenje, a zastupao ga je imam Ahmed, rahimehullah.
Od djece je imao: Abbasa, Aliju (poznatog kao Sedždžad), Fadla, Muhammeda, Lubabu i Esmu.
Za njega se govorilo da je more i tinta zbog mnoštva znanja koje je stekao. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dva puta je molio Allaha za njega da mu podari mudrost i znanje. Jedanput je u dovi rekao: “Allahu moj, podari mu razumijevanje vjere i poduči ga tumačenju Kur’ana!”, a o tome šta je rekao drugi put kazuje sam Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, privio me na grudi i rekao: ‘Allahu moj, poduči ga mudrosti!’”
Omer i Osman, radijallahu anhuma, dovodili su ga na svoja savjetodavna vijeća, među učesnike Bedra, i tražili od njega da ih posavjetuje. U periodu Omerovog i Osmanovog hilafeta, Ibn Abbas počeo je izdavati fetve i tako je postupao sve do svoje smrti.
Ibn Mesud, radijallahu anhu, govorio je: “Divan li je komentator i tumač Kur’ana Ibn Abbas!”; “Da je Ibn Abbas bio naših godina, ne bi ga niko mogao prestići!”
Muavija, radijallahu anhu, rekao je: “Ibn Abbas, radijallahu anhuma, najveći je poznavalac fikha koji je ikada živio.”
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan je: “Gdje i kako si stekao ovoliko znanje?!”, a on je odgovorio: “Postigao sam ga jezikom koji pita i srcem koje razumije i prihvata.”
Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenio je 1.660 hadisa.
Ibn Ebu Mulejka, rahimehullahu teala, pripovijedao je: “Družio sam se sa Ibn Abbasom na putovanju od Meke do Medine, pa kada god bismo noću odsjeli, on bi pola noći provodio u namazu učeći Kur’an i veličajući Allaha.”
Tavus, rahimehullahu teala, rekao je: “Nisam vidio nekoga da više čuva Allahove granice od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.” Alija, radijallahu anhu, postavio ga je za namjesnika Basre. Pred kraj života stanovao je u Taifu. Bilježi se i da je oslijepio te da nije izlazio iz kuće osim u mesdžid.
Kaže Ebu Nuajm: “Preselio je 68. godine po Hidžri u Taifu i dženazu mu je klanjao Muhammed b. Hanefijja, rahimehullah, koji je tom prilikom rekao: ‘Danas je umro odgajatelj ovog ummeta.’” (Vidjeti: Hafiz Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib; El-Isaba; Zehebi, Sijer; Ibn Sa’d, Tabekat; Ibn Abdulberr, El-Istiab; Ibn Esir, Usdul-gaba)
Izvod hadisa
Hadis bilježe: Buhari, br. 1395, Muslim, br. 19, Ahmed, br. 2071, Ebu Davud, br. 1586, Tirmizi, br. 625, Nesai, br. 2534, Kubra, br. 2215, Ibn Madža, br. 1783, Darimi, br. 1614, Ibn Hibban, br. 5081, Darekutni, br. 2081, Ibn Ebu Šejba, br. 9831, Bejheki, Šuabul-iman, br. 88, Sunenul-Kubra, br. 7526, Ma’rifetus-sunen vel-Asar, br. 7958, i dr.
Pojašnjenje riječi u hadisu
“Ti odlaziš narodu koji su sljedbenici Knjige” – ovim riječima ukazuje mu na to da se treba pripremiti za komunikaciju sa sljedbenicima Knjige jer oni su posjedovali znanje iz prijašnje objave.
“sljedbenici Knjige” – to su židovi i kršćani.
“prvo ih pozovi da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik”, tj. prvo ih upoznaj sa onim što predstavlja prvu i najvažnju obavezu u njihovom životu.
“posvjedočen” – tj. da u to što prihvataju budu ubijeđeni srcem, da to potvrde jezikom i djelima.
“ Ako se oni tome pokore”, tj. ako povjeruju u to i budu postupali u skladu s tim.
“Čuvaj se dove onoga kome je nepravda učinjena”, tj. čuvaj se da nekom ne učiniš nepravdu, a to ćeš postići, tj. sačuvati se toga, samo pravednošću, jer ako nekom učiniš nepravdu, znaj da njegovu dovu Uzvišeni Allah sigurno prima.
Komentar hadisa
U ovom hadisu Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaz b. Džebela, radijallahu anhu, u Jemen kao namjesnika stanovnicima Jemena i kao odgajatelja, onoga koji će ih pozivati u Allahovu vjeru i odgajati ih u njoj.
Na samom rastanku s Muazom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio mu je nekoliko savjeta podučavajući ga čemu i kako treba pozivati stanovnike Jemena. Upoznao ga je da su stanovnici Jemena sljedbenici Knjige, tj. židovi i kršćani kojima su objavljeni Tevrat i Indžil, što znači da imaju svoja ubjeđenja.
Prvo što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, ovom prilikom oporučio Muazu, radijallahu anhu, u čemu se ogleda veličina i značaj, jeste da stanovnike pozove da posvjedoče da nema drugog istinskog boga dostojnog obožavanja osim Uzvišenog Allaha. Ukoliko stanovnici Jemena povjeruju u la ilahe illallah, izgovore ove riječi, potvrde svojim srcima i pokažu svojim djelima da su zaista ubijeđeni da je Uzvišeni Allah jedini Istinski Bog i time postanu muslimani, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Muazu, radijallahu anhu, da ih pozove da obavljaju pet dnevnih namaza.
Ukoliko prihvate obavezu namaza, počnu praktikovati namaz i ustraju u tome, na Muaz b. Džebelu, radijallahu anhu, jeste da ih pozove da daju zekat. Zekat će se uzimati od njihovih imućnih i davati njihovim siromasima. I od zekata ne treba uzimati, tj. tražiti silom najbolju imovinu, kako se time ne bi učinila nepravda vlasnicima te imovine, jer ako im se učini nepravda i oni zamole Svevišnjeg Allaha, Uzvišeni Allah sigurno prima dovu onoga kome je učinjena nepravda.
Poruke, pouke i koristi hadisa
● Propisano je slati misionare – daije, tj. učene ljude širom svijeta da pozivaju i podučavaju islamu druge ljude. (Abdullah el-Fevzan, Minhatul-Allam fi šerhi Bulugil-meram)
● Oni koji pozivaju u vjeru moraju biti posebno odabrani i učeni ljudi. (Hilali, Zubdetul-Efham bi Fevaidi Umdetil-Ahkam)
● Misionari koji se šalju u neko mjesto da pozivaju ljude Allahovoj vjeri moraju biti upoznati sa stanjem tih ljudi kako bi odabirali najpogodnije metode u pozivanju.
● Oni koji pozivaju u islam moraju se okititi znanjem i dokazima kako bi uspješno pozivali u islam, te odgovarali na spletke i nejasnoće koje neprijatelji ubacuju u islam. (Bessam, Tejsirul-Allam)
● Iz hadisa se zaključuje da se metode pozivanja u islam onih koji imaju znanje, tj. ehlul-kitabija razlikuju od načina pozivanja onih koji su mnogobošci. (Fejsal Ali Mubarek, Hulasatul-Kelam)
● Misionari islama trebaju postepeno pozivati u islam, odnosno prvo se ljudi upoznaju sa najbitnijim temeljima islama, tako da će se prvo govoriti o jednom temelju i neće se prelaziti na drugi sve dok osoba ne prihvati prvi temelj. (Vidjeti: Muhammed Lukman es-Selefi, Tuhfetul-Kiram šerh Bulugil-Meram; Abdullah el-Fevzan, Minhatul-Allam fi šerhi Bulugil-meram)
● Prvo čemu misionari trebaju pozivati jeste vjerovanje u Allahovu jednoću, da je On jedini dostojan da se obožava, kako bi kod vjernika izgradili ispravno ubjeđenje na kojem će graditi ostale vjerske propise, i kako bi im svi ti kasniji propisi bili primljeni kod Allaha jer je tevhid jedan od osnovnih razloga primanja djela. (Vidjeti: Abdullah b. Abdurrahman el-Bessam, Tevdihul-Ahkam min Bulugil-meram; Muhammed Jusri, Fethul-Bari ala Muhtesaril-Buhari)
● U hadisu se nalazi dokaz o tome da je osnova vjere obožavanje Uzvišenog Allaha, Jednog, Jedinog, a ne samo spoznaja da On postoji, kako to pojedini misle. (Šesri, Šerh Umdetil-Ahkam)
● Namaz i zekat nisu ispravni bez osnove, tj. vjerovanja u Allahovu jednoću. (Ibn Baz, El-Ifham fi šerhi Umdetil-Ahkam)
● U islam se ulazi izgovaranjem dva šehadeta i potvrdom njihovog značenja. (Muhammed Jusri, Ganimetul-mu’min min Muhtesari muslim)
● Islamski pravnici, na osnovu ovog i drugih hadisa, kažu da ukoliko osoba u nešto vjeruje, a u nešto ne vjeruje, neće ući u islam sve dok ne povjeruje u ono u što ne vjeruje. (Fejsal Ali Mubarek, Hulasatul-Kelam)
● Hadis je dokaz da nema prisile u pozivanju u vjeru. U vjeru se poziva, pa ko se odazove, odazvao se za svoju korist, a ko se ne odazove, odbio je na svoju štetu. (Muhammed Jusri, Ganimetul-mu’min)
● Hadis je dokaz da je u toku dana i noći obavezno klanjati pet poznatih propisanih namaza, tako da vitr nije obavezni namaz. (Abdullah b. Abdurrahman el-Bessam, Tevdihul-Ahkam min Bulugil-meram)
● Shodno tome, ovim hadisom se ne može dokazivati da bajram-namaz nije obavezni namaz jer je ovdje riječ o svakodnevnim namazima. (Sa’di, Šerh Umdetil-Ahkam)
● Sadaka može biti dobrovoljna i obavezna. Ovdje se misli na obaveznu sadaku, tj. zekat. Sadaka se naziva tim imenom jer ukazuje na sidk – iskrenost imana onoga koji je izdvaja iz svoga imetka.
● Hadis je jasan dokaz da je izdvajanje zekata farz, tj. Allah ga je naredio svakom imućnom muslimanu, i također da je izdvajanje zekata jedan od temelja islama, odnosno to je nabitniji temelj islama nakon dva šehadeta i namaza. (Vidjeti: Salih b. Muhammed el-Magribi, Bedrut-Temmam šerh Bulugil-Meram; Muhammed Lukman es-Selefi, Tuhfetul-Kiram šerh Bulugil-meram; Sa’di, Šerh Umdetil-Ahkam)
● U hadisu se spominje jedna od mudrosti izdvajanja zekata, a ona je ispunjenje potreba siromaha. (Ibn Dekik el-Id, Ihkamul-Ahkam Šerh Umdetil-Ahkam)
● Ograničavanje zekata na samo jednu kategoriju bez spominjanja ostalih kategorija kojima se daje zekat (a koje su spomenute u 60. ajetu sure Et-Tevba), dokaz je da je dozvoljeno dati zekat samo jednoj kategoriji, što je stav većine islamskih učenjaka. (Vidjeti: Šemsuddin Muhammed b. Ahmed es-Sefarini, Kešful-Lessam Šerh Umdetil-Ahkam; Abdullah el-Fevzan, Minhatul-’Allam fi šerhi Bulugil-Meram)
● Siromasi jednog mjesta najpreči su da im se dadne zekat njihovih imućnih sunarodnjaka. (Abdulkadir el-Hamed, Fikhul-islam šerh Bulugil-meram)
● I ovaj hadis je dokaz da su siromasi najpreča kategorija za koju se izdvaja zekat. (Abdulaziz b. Abdullah er-Radžihi, El-Ifham fi šerhi Bulugul-Meram)
● Pojedini učenjaci ovaj hadis uzimaju za dokaz da nije dozvoljeno iznositi zekat iz svoje zemlje, odnosno da ga nije dozvoljeno slati u drugu zemlju. Međutim, ispravno mišljenje je da je to dozvoljeno, naročito ukoliko postoji potreba za tim, jer Uzvišeni Allah u suri Et-Tevba nije naznačio kojim se siromasima daje, u kojem mjestu i sl.; a postoje i hadisi koji potvrđuju ovaj stav. (Vidjeti: Bessam, Tevdihul-Ahkam min Bulugil-meram; Fevzan, Minhatul-Allam fi šerhi Bulugil-Meram; El-Ihtijar; Šerh Fethul-Kadir; Bulgatus-Salik; El-Muhezzeb)
● Nakon ovog razilaženja, svi islamski učenjaci slažu se da je dozvoljeno poslati zekat u drugu državu ukoliko su stanovnici države iz koje se izdvaja zekat imućni te nemaju potrebe za zekatom. (Šemsuddin Muhammed b. Ahmed es-Sefarini, Kešful-Lessam Šerh Umdetil-Ahkam; Ibn Muflih, El-Furu)
● Onaj koji preda zekat osobi koja je određena od imama da skuplja zekat muslimana, ispunio je svoju obavezu, ma šta poslije bilo s tim zekatom.
● Hadis nam pojašnjava da je zekat jedan vid međusobnog potpomaganja muslimana. (Muhammed Jusri, Ganimetul-mu’min)
● U hadisu se nalazi dokaz o tome da vođa muslimana treba slati učene ljude koji će pojašnjavati propise zekata, obračunavati i uzimati zekat od ljudi. (Fejsal Ali Mubarek, Muhtesarul-Kelam ala Bulugil-meram)
● Hadis pojašnjava i uvjete obaveznosti izdvajanja zekata poput: islama, razumnosti ili punoljetstva, imućnosti, odnosno postizanja nisaba u imetku, da se nije dužno i sl. (Dr. Nuruddin Itr, I’lamul-Enam šerh Bulugil-meram)
● Također iz hadisa se može zaključiti da se u svakom slučaju zekat uzima od imućnih, htio ga on izdvojiti ili ne, odnosno ako ga ne da svojevoljno, uzet će mu se prisilno. (Muhammed b. Ismail es-San’ani, Subulus-Selam šerh Bulugil-meram)
● Islamski učenjaci razilaze se oko značenja riječi “imućan”. Većina islamskih učenjaka smatraju da je imućan onaj čiji imetak dostigne iznos nisaba. (Šesri, Šerh Umdetil-Ahkam)
● Shodno tome, hanefijski učenjaci smatraju da onaj čiji imetak dostigne nisab, tj. ko treba dati zekat, da ne može istovremeno i primiti zekat jer je on imućna osoba, a imućna osoba nema pravo na zekat. (Vidjeti: Ibn Dekik el-Id, Ihkamul-Ahkam Šerh Umdetil-Ahkam; Ismail el-Ensari, El-Ilmam bi Šerhi Umdetil-Ahkam)
● Hadis je također dokaz da se zekat izdvaja i iz imetka malodobnog djeteta i nerazumne osobe, ukoliko taj imetak dostigne nisab, jer su Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi “imućni” općenite. (Fejsal Ali Mubarek, Hulasatul-Kelam)
● Hadis jasno govori o tome da se islam bori protiv siromaštva i nastoji zadovoljiti potrebe svojih sljedbenika. (Dr. Nuruddin Itr, I’lamul-Enam šerh Bulugil-meram)
● Hadisom se zabranjuje uzimanje najboljeg imetka za zekat jer se time nanosi zulum onome koji daje zekat, kao što se za zekat ne uzima ni najgori imetak jer je u tome zulum prema onome kome će se dati taj zekat. (Muhammed b. Salih el-Usejmin, Tenbihul-Efham)
● Može se kao zekat uzeti dio iz najbolje imovine samo onda kada to sam od sebe, drage volje, izdvoji vlasnik imetka. (Ibn Baz, El-Ifham fi šerhi Umdetil-Ahkam)
● Hadis ukazuje na opasnost nasilja i nepravde, te pojašnjava koliko je djelotvorna dova mazluma, da se dova onoga kome je učinjeno nasilje prima i da će Allah pomoći mazluma protiv zalima, te se treba dobro paziti takve dove. (Vidjeti: Abdullah b. Abdurrahman el-Bessam, Tevdihul-Ahkam min Bulugil-Meram; Muhammed Jusri, Ganimetul-mu’min min Muhtesari Muslim)
● Hadisom se naređuje pravda i maksimalno udaljavanje od nepravde. (Ibn Baz, El-Ifham fi šerhi Umdetil-Ahkam)
● Dozvoljeno je onome kome je učinjena nepravda da upućuje dovu protiv onoga ko mu je učinio nepravdu. (Hilali, Zubdetul-Efham bi Fevaidi Umdetil-Ahkam)
● Allah je Sveznajući i Svemogući i odaziva se dovi onoga kome je učinjena nepravda.
● Dova mazluma se prima pa makar bio i grješnik, činio i dobra i loša djela. Ti njegovi grijesi i loša djela nisu prepreka za primanje dove. (Ibn Mulekkin, El-Ialam bi Fevaid Umdetil-Ahkam)
● Islamski učenjaci kažu da se Uzvišeni Allah odaziva i drugim kategorijama ljudi, a ne samo onima kojima je učinjena nepravda, ali samo onima kojima je učinjena nepravda daje ono što i traže, dok drugima može da dā ono što traže, a može od njih odagnati zlo shodno dobru koje traže, a može im to dobro ostaviti i za drugi svijet. (Šesri, Šerh Umdetil-Ahkam)
● U hadisu se ukazuje na vrijednost i posebnost Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, kojeg je za misiju poziva u islam odabrao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, što nam opet govori da su učeni ljudi ti koji pozivaju druge u vjeru jer je Muaz b. Džebel, radijallahu anhu, bio najučenija osoba u pitanjima halala i harama.
● Hadis je dokaz da se haber vahid, tj. predaja jednog povjerljivog prenosioca, prihvata, svejedno bilo riječi o vjerovanju ili ibadetima, jer je ovdje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio savjet Muazu da ljude prvo pozove da povjeruju u Allaha, pa tek onda da Mu čine ibadet. (Hilali, Zubdetul-Efham bi Fevaidi Umdetil-Ahkam)
