Nema nikakve sumnje da je mjesto nijeta u islamu veliko i da ćemo nagrade na ahiretu dobijati shodno svojim namjerama. Onoliko koliko smo svjesni Allaha u našim srcima, koliko nam je On bitan prilikom činjenja određenog djela, koliko nam je manje važno kako nas pri tome ljudi gledaju, shodno tome ćemo i biti nagrađeni za učinjeno djelo. Djelo će biti veliko onoliko koliko bude čist nijet prilikom njegovog činjenja. Prilikom govora o ovoj temi, često čujemo hadis koji prenosi Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Djela se cijene prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je i naumio." (Buhari, br. 1) Ovaj je hadis i jedno veliko pravilo koje nam jasno ukazuje na važnost ove institucije u islamu koja se zove nijet.
Jedan od pokazatelja važnosti nijeta jeste i to da ako namjeravamo ostaviti neko loše djelo, neki grijeh, Allaha radi, za to imamo nagradu, upravo radi nijeta. Ili, ako namjeravamo uraditi dobro djelo, pa u tome budemo spriječeni, i za to imamo sevap. Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah, džellešanuhu, odredio je i zapisao dobra i loša djela, pa je to pojasnio: Ko poželi da uradi neko dobro djelo, pa ga ne uradi, Allah mu kod Sebe upiše nagradu potpuno dobro djelo, a ako ga uradi, upiše mu nagradu od deset pa do sedam stotina puta, ili više od toga. A ko poželi da učini loše djelo, pa ga ne uradi, Allah mu za to upiše kod Sebe potpuno dobro djelo, a ako ga uradi, upiše mu samo jedno loše djelo." (Buhari, br. 6491) Koje li Allahove dobrote prema nama! Vidimo da nam nijet ovdje određuje nagradu i radi njega bivamo nagrađeni. Čak se u nekim predanjima od Poslanika, alejhis-selam, navodi da je nijet vjernika bolji od njegovog djela. Iako taj hadis nije vjerodostojnog lanca prenosilaca, kako kaže imam Bejheki, rahimehullah, značenje mu je ispravno i on, Allah mu se smilovao kaže: "Razlog je što se djelo može pokvariti nekim vanjskim faktorom, a nijet ne može (on je skriven), a također nijet bez djela može biti pokornost nagrađena od Allaha (na osnovu hadisa Ibn Abbasa), dok djelo bez nijeta to ne može biti." (Šuabul-iman)
Međutim, u jednom hadisu spomenuta je jedna stvar koja nas može zbuniti. A to je hadis Ebu Kebše el-Enbarija, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, alejhi selam, kazao: "Za tri stvari jamčim vam zakletvom, a kazat ću vam i jedan govor, pa ga zapamtite:
● ničiji imetak se ne umanji zbog sadake;
● niko ne bude nepravedno oštećen, pa to strpljivo podnese, a da mu Allah ne poveća ugled;
● i niko ne otvori vrata prosjačenja, a da mu Allah ne otvori vrata siromaštva.
A sada ću vam kazati nešto, pa to dobro upamtite!
Na dunjaluku postoje četiri vrste ljudi:
1. Čovjek kome je Allah dao imetak i znanje -- on se u svom imetku boji Gospodara, održava rodbinske veze i zna Allahovo pravo u njemu; taj je na najvišem stepenu.
2. Čovjek kome je Allah dao znanje, ali nije mu dao imetak -- on je iskrene namjere i kaže: 'Kad bih imao imetak, radio bih ono što radi taj i taj.' On će biti nagrađen prema svojoj namjeri, pa su njih dvojica u nagradi jednaki.
3. Čovjek kome je Allah dao imetak, ali mu nije dao znanje -- on rasipa svoj imetak bez znanja; ne boji se u tome Gospodara, ne održava rodbinske veze i ne zna Allahovo pravo u njemu; taj je na najgorem stepenu.
4. Čovjek kome Allah nije dao ni imetak ni znanje -- on kaže: 'Kad bih imao imetak, radio bih ono što radi taj i taj (loš čovjek).' On će biti grešan prema svojoj namjeri, pa su njih dvojica u grijehu jednaki." (Hadis bilježi imam Tirmizi, a hadis je vjerodostojan.)
Postavlja se jasno pitanje vezano za kraj hadisa: Kako će ovaj četvrti čovjek biti jednak u grijehu kao i onaj treći? Zar nije tačno da će dobiti sevap onaj ko ne uradi grijeh, a poželi ga uraditi?
Ova dva hadisa možemo ispravno razumjeti na ovaj način: da kažemo da je ovaj četvrti dobio grijeh kao i onaj treći jer nije ostavio grijeh osim zbog nemoći da ga uradi. On je tako prljave nutrine, za koju Allah naravno zna, i zna da bi on definitivno taj grijeh uradio samo da je imao priliku. Iskrena namjera da uradi grijeh i čežnja za njim utjecala je na to da u grijehu bude isti kao i onaj ko je grijeh počinio. Za razliku od onoga koji poželi da uradi grijeh, ali ne bude imao iskrenu namjeru, ili ne bude imao čvrstu odluku da će učiniti taj grijeh, pa ga ostavi Allaha radi, ili se postidi, nema sumnje da takav nije isti kao ovaj gore. Nečinjenje grijeha njih dvojce nikako nije isto.
Dakle, jedan čovjek može ne uraditi grijeh i za to dobiti sevap, jer mu je namjera nečinjenja tog grijeha bio stid prema Allahu, i slični lijepi razlozi, a drugi može ne uraditi grijeh i imati grijeh, jer ga nije uradio samo jer nije mogao, a rado bi to učinio da mu je pošlo za rukom. Pokvarena nutrina jednog, njegov pokvaren nijet, a čista nutrina drugog i čist nijet učinili su da jedan bude nagrađen, a drugi kažnjen, poput onoga koji će biti u Vatri, a ubijen je. U Vatri će biti jer je i on želio da ubije svoga brata, međutim to mu nije pošlo za rukom. Obojica su završili u Vatri, jedan zbog djela, a drugi zbog lošeg nijeta.
Allaha, džellešanuhu, molimo da nam pomogne u čišćenju nijeta, da ostavljamo grijehe radi Njega, da činimo dobra djela isključivo radi Njega i Njegovog zadovoljstva.