Raznolikost ljudskih karaktera

Od Ebu Musaa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Primjer upute i znanja, s kojim me je Allah poslao, jeste kao primjer (obilne) kiše koja padne na zemlju (različite kvalitete). Dobra (plodna) vrsta zemlje primi vodu, te iz nje izraste bujna trava i bilje. Neplodna primi i zadrži vodu, pa Allah od nje dâ korist ljudima, te je oni piju, poje (stoku) i (zalijevaju) biljke. (Treća vrsta) jesu doline i ponori koji niti vodu zadržavaju, niti na njima trava raste. To je primjer onoga koji je podučen i upućen u spoznaju Allahove vjere i koji se okoristio onim s čime me je Allah poslao, pa ga je spoznao i (druge) podučavao, kao i primjer onoga koji zbog toga nije ni glavu podigao i nije prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslat.” (Muttefekun alejhi, El-Buhari, 1/160, i Muslim, 2282)

Sveznajući i najmudriji Stvoritelj kazuje nam: “On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju. Na Zemlji ima predjela koji jedni s drugima graniče i bâšča ima lozom zasađenih, i njiva, i palmi sa više izdanaka i samo s jednim; iako upijaju jednu te istu vodu, plod nekih činimo ukusnijim od drugih. To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. A ako se čudiš, pa – čudo su riječi njihove: ‘Zar ćemo, zaista, kad zemlja postanemo, biti stvoreni ponovo?’ Oni ne vjeruju u Gospodara svoga; na njihovim vratovima bit će sindžiri i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (Sura Er-Ra‘d, 3-5) U ovim ajetima Uzvišeni Gospodar, između ostalog, govori i o raznolikom pejzažu koji On stvara iz Svoje milosti. Ima predjela čija je zemlja crvena, ima ih koji su bijeli, ima ih žutih i kakvih sve ne. Tolika raznolikost, a natapa ih jedna te ista kiša koju Uzvišeni spušta sa neba! I ne samo to, Uzvišeni daje da iz iste zemlje, istog predjela, iste vrste… raste raznosvrsno bilje, voće i povrće. Neko je slatko, neko slano, neko gorko, neko kiselo, neko grubo, neko nježno… Neko može stajati dugo, neko se odmah sasuši, neko određeni period odolijeva valovima života, a onda poklekne, a neko nikako nije za upotrebu.

Isti je takav slučaj i sa ljudima. Iako objava (kiša) dolazi od Jednog i Jedinog, ljudi je prihvataju različito. Neki s objavom postaju slatki, neki gorki, neki kiseli, neki narastu, neki postanu manjkavi, a neki i stradaju… Neki se usreće, a neki tek tada postaju nesretni. Neki preko vjere (a često i preko tvrdnje o patriotizmu) itekako profitiraju, dok se drugi guše u neimaštini… Neki je prihvate i shvate. Uzmu je za svoj životni program i onda ustraju u tome, stabilni su i ponosno koračaju. Ima ih koji je prihvate, a onda odmah klonu. A ima i onih koji je odmah odbiju. No, to je volja Uzvišenog.

Upravo su to karakteri ljudi. Nečiji karakter je poput dragulja, neki poput biserja skupocjenog, neki je poput zlata, neki poput srebra, neki poput bakra, neki poput olova, neki poput željeza koje vrlo brzo korozira i istruhne. Ima ljudi gordih i ponosnih, a ima i oholih, ima skromnih, a ima i rasipnika, ima hrabrih, a ima i kukavica, ima velikih dobročinitelja, a ima i zlikovaca i štetočina, ima blagih, a ima i grubih, ima prijatnih i ljubaznih, a ima i osornih i drskih, ima ih sasvim tihih ali velikih, a ima ih i veoma bučnih ali malih, ima ih lijepih tijela, a lošeg morala, a ima ih ružnih izgleda, ali lijepog morala... On, uzvišen neka je, šalje nam poruke radi pouke. To što On, uzvišen neka je, spušta sušta je dobrota, ali nije svaka ruda za te dobrote. Nespremna je da je primi, da je poima, da je živi, da joj se preda i da uživa u njoj. Zato mi i vjerujemo – kako stoji u hadisu Džibrila kod imama Muslima od Omera ibnul-Hattaba, radijallahu anhu – da postoje tri vrste muslimana. Postoji musliman koji i ne mora biti nekakav kvalitet, ali je musliman jer prihvata svjedočanstvo o Allahu kao jedinom Gospodaru i Njegovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kao posljednjem poslaniku, i izvršava islamske obaveze. Ovakav musliman, čak i da je sklon raznim negativnostima, poremećajima i mnogome što islam ne odobrava, smatra se muslimanom sve dok prihvata Allaha za Gospodara i ne negira Njegovu vjeru. Iznad njega je mu’min – vjernik, koji doživljava i osjeća vjeru i njene propise nastoji pretočiti u praksu. Ima muslimana koji su zaista vjernici, nastoje da se izvršavaju naredbe i da se klone zabrana. Oni prakticiraju i dobrovoljne ibadete. No, i oni znaju posrnuti, malaksati..., ali se uvijek vraćaju Allahu Uzvišenom. To su mu’mini.

Mu’mini i muhsini

Najveći stepen je kada čovjek tako predano robuje Allahu kao da Ga vidi. I to se zove ihsan. Onda kada se mu’mini srčano okrenu Allahu, stalno Ga spominju, misle na Njega, doživljavaju Njegove naredbe i zabrane s punom predanošću, svjesni su Njegovog nadzora i Njegovih blagodati…, tada prelaze u muhsine. Muhsina može biti više stepena, na što nam Uzvišeni ukazuje u suri Et-Tekasur kad govori o pouzdanom znanju (ilmul-jekin) i onome koje je još jače od toga i koje je očito i jasno (ajnul-jekin). “Ne valja tako, neka znate pouzdano (ilmul-jekin),
Džehennem ćete vidjeti jasno! I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno (ajnul-jekin)!” (Et-Tekasur, 5-7)

Ova dva jekina (sigurna znanja) najslikovitije se mogu objasniti primjerom Ibrahima, alejhis-selam, kada je molio Gospodara da mu pokaže kako oživljava mrtve. To je tražio kako bi smirio svoje srce iako je bio stabilni vjernik. No, vijest koja se percepira čulom sluha nije na istom stepenu kao vijest koja se percepira čulom vida, dakle, nije isto čuti i vidjeti, kao što nam na to ukazuje i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kod imama Et-Taberanija, Ahmeda i El-Hakima od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem stoji da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sama vijest nije kao viđenje. Uzvišeni Allah obavijestio je Musaa o onome što je uradio njegov narod sa teletom, ali Musa tada nije bacio ploče (levhe). Ali, kada je lično vidio ono što su uradili, bacio je ploče i one su se slomile.” (Hadis je sahih. Pogledati: Sahihul-džami‘i es-sagir, br. 5374, od šejha Albanija, rahimehullah) Dakle, Uzvišeni Allah stvara nas raznolikima, iako nas napaja jednom vodom.

Najbolji u džahilijjetu, najbolji i u islamu

Dakle, kao što ima raznih ruda, nakita, isto tako ima i raznih ljudi. Uostalom, o tome govori i sljedeći ajet: “On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe ima također otpatke, slične onima. Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.” (Er-Ra‘d, 17) Osvrćući se na ovaj ajet, imam Ibn Kesir, rahimehullah, u svom Tefsiru kaže: “Ovim ajetom obuhvaćena su dva navedena primjera: postojanost i opstojnost istine te nestajanje i iščeznuće neistine. Uzvišeni kaže: ‘On spušta kišu s neba’, tj. pljuskove, ‘...pa rijeke teku koritima s mjerom’, tj. svaka dolina uzima prema svojoj veličini i potrebi, tako da je jedna velika i obiluje mnoštvom vode, a druga je opet mala, shodno svojoj mjeri. To ukazuje na srca i njihovu različitost. Neka srca obuhvataju i u sebe primaju veliko znanje, dok neka to znanje u sebe ne upijaju i za dobar dio znanja jednostavno nisu otvorena.”

Zatim i ovaj ajet: “Zar ne znaš da Allah s neba spušta vodu i da Mi pomoću nje stvaramo plodove različitih vrsta; a postoje brda bijelih i crvenih staza, različitih boja, i sasvim crnih. I ljudi i životinja i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan, i On prašta.” (Fatir, 27-28) Veoma upečatljiv komentar ovih Allahovih riječi nalazimo u sljedeća dva hadisa.

Prvi hadis:

Komentirajući ovaj hadis, hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: “Njegove (Poslanikove) riječi: ‘najbolji u islamu su oni koji su bili najbolji u džahilijjetu...’ znače: zaista se tek po vađenju minerala pojavljuje i dolazi do izražaja svojstvo koje do tada bilo skriveno i neuočljivo, a to svojstvo ne mijenja se (zbog vađenja). Tako se i svojstvo plemenitosti (el-šeref) samo po sebi ne mijenja. Dakle, ko je u džahilijjetu bio plemenit, pa on je u odnosu na sljedbenike džahilijjeta predvodnik. Ako prihvati islam, njegova plemenitost ostaje i dalje i on je plemenitiji od onih koji su u džahilijjetu bili na nižem stepenu od njega, iako su i sami prihvatili islam. Što se tiče njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “...ako shvate vjeru...”, njima se aludira na to da islamska plemenitost – šeref neće biti upotpunjena bez ispravnog shvatanja vjere. Shodno tome, ljudi se dijele na četiri skupine:

Prva skupina: Onaj ko je bio plemenit u džahilijjetu, pa prihvati islam i uputi se u vjeru, te je ispravno shvati. Suprotno od njega jeste onaj ko je na nižem položaju u džahilijjetu, a uz to niti je primio islam niti ga razumije.

Druga skupina: Onaj ko je bio plemenit u džahilijjetu, pa prihvati islam, ali ga ne shvata (ne izučava ga). Suprotno njemu jeste onaj koji je bio na nižem položaju u džahilijjetu, koji nije prihvatio islam, ali ga izučava.

Treća skupina: Onaj ko je bio plemenit u džahilijjetu, ali ne prihvati islam, niti ga razumije. Suprotno njemu jeste onaj koji je bio na nižem položaju u džahilijjetu, no prihvati islam i shvati ga.

Četvrta skupina: Onaj ko je bio plemenit u džahilijjetu, pa ne prihvati islam, ali ga razumije. Suprotno njemu jeste onaj koji je bio na nižem položaju u džahilijjetu, koji prihvati islam, ali ga ne shvati.

Najbolji je onaj koji je bio plemenit u džahilijjetu, a onda prihvati islam i uputi se u vjeru te je ispravno shvati, a zatim onaj koji je bio na nižem položaju u džahilijjetu, no prihvati vjeru i ispravno je shvati. Zatim dolazi onaj koji je bio plemenit u džahilijjetu, zatim prihvati islam, ali ga ne shvata, a zatim onaj koji je bio na nižem položaju u džahilijjetu, zatim prihvati islam ali ga ne shvata. Što se tiče onih koji ne prihvate islam, ne treba ih uzimati u obzir, svejedno bili plemeniti ili plemenitiji, i svejedno razumili vjeru ili je ne razumili. A Allah najbolje zna. Izrazi “najbolji (el-hijar)”, “plemenit (eš-šeref)” obuhvataju onoga koji posjeduje i njeguje lijep moral (mehasinul-ahlak), kao što je plemenitost, čednost, blagost i ostalo, a kloni se onoga što je ružno, kao što je škrtost, razvratnost, zulum i drugo. (Pogledati: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 6/612)

Drugi hadis:

U komentaru ovog hadisa, Ibn Hadžer, rahimehullah, navodi riječi El-Kurtubija i drugih učenjaka: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je primjer svoje poslanice uspoređujući to sa obilnom kišom koja dođe ljudima onda kada im je potrebna. U takvom su stanju bili i ljudi prije njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva. Kao što kiša oživljava mrtvu zemlju, isto tako vjerske znanosti oživljavaju mrtva srca. Zatim je one koji ga slušaju poistovjetio sa zemljom koja je raznolika, a na koju se spušta kiša. Među njima ima onih koji su učeni, postupaju po naučenom, a i druge podučavaju. Oni su poput te plodne zemlje koja upije kišu, sama se okoristi, a onda iz nje rađa bilje te tako koristi i drugima. Ima ih koji, ulažući mnogo vremena na tome, stječu znanje, ali ne postupaju u skladu sa tim znanjem ili ne razumiju naučeno, ali ipak to dostave drugima. Oni su poput zemlje koja zadrži vodu te se ljudi njome okoriste. Na to se i aludira u hadisu: ‘Neka Uzvišeni Allah blagoslovi svakog onog ko čuje moje riječi te ih prenese kao i što ih je čuo. Možda onaj koji nosi fikh (znanje), to znanje nije razumio i možda onaj koji nosi znanje nosi ga onome ko je razumniji od njega.’ (Hadis je sahih a bilježe ga imam Ahmed, Ibn Madža i El-Hakim. Pogledati: Albani, Sahihul-džami‘i es-sagir, br. 6766) A ima ih i koji slušaju nauku, ali je ne zapamte, ne postupaju po njoj i ne prenose je drugima. Oni su poput nerodne zemlje koja ne prihvata vodu ili je pokvari drugima. U ovom primjeru on je zajedno naveo dvije pohvalne zemlje, jer im je zajedničko da su obje korisne, a treću, pokuđenu zemlju, spomenuo je zasebno jer je beskorisna. A Allah najbolje zna!

Primijetio sam da u svakom ovom primjeru postoje po dvije skupine ljudi. Prvi primjer smo objasnili.

Drugi: Jedni koji prihvate vjeru, ali ne uče, ili uče ali ne postupaju u skladu sa naučenim, niti druge podučavaju. Oni su kao neplodna zemlja i na to se ukazuje riječima: “...primjer onoga koji zbog toga nije ni glavu podigao”, tj. zanemario je naučeno, niti se sam okoristio znanjem niti je prenio drugima. Drugi, koji u osnovi nisu ušli u vjeru, već su je, nakon što im je došla, zanijekali. Njihov primjer je kao primjer neplodne ravne zemlje preko koje prođe voda, ali se ona ne okoristi njome. Na to ukazuje on, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “...i nije prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslat”. Et-Tibbi kaže: ‘Ostale su još dvije skupine ljudi: jedna koja se, sama po sebi, okoristila znanjem, ali ga nije prenijela drugima, i druga koja se nije okoristila znanjem, ali ga je prenijela ostalima.’ Smatram (Ibn Hadžer): “Prva skupina ulazi u onu prvu, jer općenito korist je primjetna mada se razlikuju stepeni, a tako je isto i sa onim što rađa na zemlji: ima i onoga koje koristi ljudima, a ima i onoga koje se osuši. Što se tiče drugog, pa ako je izvršavao naredbe (farzove), a zapostavljao nafile, on ulazi u okvire one druge kategorije, kao što smo i potvrdili, a ako je izostavljao farzove, on je onda teški grješnik od kojeg nije dozvoljeno prihvatati (vjeru). Moguće je da on ulazi u općenitost njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ... primjer onoga koji zbog toga nije ni glavu podigao.’ A Allah najbolje zna!” (Pogledati: Fethul-Bari, 1/212,213)

Imajući u vidu sve navedeno, lahko možemo primijetiti i shvatiti zašto je toliko raznolikosti u našem odnosu prema vjeri, životu, dobru i zlu... Allahov je zakon da ruda i minerala ima raznih kvaliteta. Zamislite zlato, dragulj i razne druge plemenite minerale... i zamislite posude od njih (ljudska srca)..., a onda zamislite kad se u te posude izlije originalni med (Allahova objava). Koji je samo to spoj! Zlatna posuda koja je ispunjena otrovom, nedžasetom i sličnim, ostat će zlatna, ali... Med se može izliti i na druge rude i minerale... a znamo da ih ima i takvih koje mogu vrlo brzo korozirati, koje su nestabilne i promjenjive. Med u njima može stajati, ali njihova osnova ostaje takva kakva jeste. A med ostaje med! Vel-hamdulillahi Rabbil-alemin!