Sahihu Muslim

Imam Muslim b. Hadždžadž, Allah mu se smilovao, napisao je veliki broj djela iz hadisa i hadiskih znanosti, međutim njegovo najpoznatije djelo, koje mu je donijelo slavu, jeste El-Musnedus-sahih, zbirka hadisa koja je po vjerodostojnosti, kako smatra većina islamskih učenjaka, odmah nakon Sahiha imama Buharija.

Sahih imama Muslima poznat je pod nazivom Sahihu Muslim, međutim puno ime ovog djela je El-Musnedus-sahihul-muhtesaru mines-suneni bi naklil-adli anil-adli an resulillah, sallallahu alejhi ve sellem.

المسند الصحيح المختصر من السنن بنقل العدل عن العدل عن رسول الله صلى الله عليه و سلم

Mnogo je izdanja Sahiha, ali je malo onih koji su ovo djelo naslovili onako kako ga je nazvao njegov autor. Štaviše, mali je i broj komentatora Sahiha, čija su djela do nas došla a da su ovu tematiku tretirali, kao što su Kadi Ijad, Ibn Salah, Nevvevi, Ebu Abbas el-Kurtubi i ostali.

Razlog za to, a Allah najbolje zna, jeste što imam Muslim nije utvrdio ovo ime u svom djelu, pa je naziv Sahih, koji aludira na stepen hadisa koji su u njemu zabilježeni, preovladao nad punim imenom.

Šejh Abdulfettah Ebu Gudda rekao je: “U nekoliko izvora, sa vjerodostojnim lancima prenosilaca, našao sam da je ovo potpuno ime Sahiha, pa se nadam da će svako onaj ko bude želio štampati ovo djelo napisati puno ime na naslovnoj stranici.” (Tahkiku ismejs-sahihajni, str. 34)

El-Musnedus-sahih skraćeni je naziv ovog djela i bilježi se da ga je tako u drugim djelima nazvao imam Muslim, ali i učenjaci poput Hakima, Ibn Mendžuje, Hatiba el-Bagdadija, što je bio općeprihvaćen postupak kada je riječ o djelima čiji su naslovi bili dugi, odnosno da se izdvaja skraćeni naziv koji aludira na puni naziv djela.

Motiv pisanja djela

Prvi razlog pisanja ovog djela, koji je naveo imam Muslim, jeste molba jednog čovjeka da im Muslim sakupi u jednoj knjizi vjerodostojne hadise sa lancima prenosilaca, kao što je i naveo imam Muslim u uvodu Sahiha, rekavši: “Nakon toga, Allah ti se smilovao, spomenuo si da imaš želju da se na jednom mjestu sakupe vjerodostojni hadisi preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o vjeri i njenim propisima, navodeći lance prenosilaca, pa želim, Allah ti na pravi put ukazao, da zastaneš na ovom što sam sakupio.” (Sahihu Muslim, str. 61)

Drugi razlog jeste mnoštvo napisanih hadiskih djela u kojima ima slabih i lažnih hadisa, kao što je rekao Muslim u uvodu Sahiha: “Zbog toga što smo saznali da ljudi šire hadise slabih i nepoznatih lanaca prenosilaca, a zatim ih citiraju običnom svijetu koji ne mogu prepoznati njihove mahane, napisali smo ovo djelo.” (Mukaddimetus-sahih, str. 3–4)

Muallek predaje u Sahihu

Muallek hadis je onaj hadis iz čijeg je seneda s početka uzastopno, ispušten jedan ili više prenosilaca. (Hadis i hadiske znanosti, str. 360)

Hafiz Ebu Amr b. Salah rekao je: “Vrlo je mali broj muallek predaja u Sahihu.” Hafiz Ebu Ali el-Gasani el-Endelusi naveo je da u Sahihu ima četrnaest predaja sa prekinutim lancem prenosilaca. (Sijanetu sahihi Muslim, str. 76)

Ibn Salah je naveo da je dvanaest muallek predaja u Sahihu, ne uzimajući u obzir ponovljeni hadis Ibn Omera, niti riječi Muslima u knjizi o namazu, u poglavlju o donošenju salavatu na poslanika, gdje kaže: “Pričao nam je naš drug, od Ismaila b. Zekerijjaa od A’meša.” Ovaj prekid u lancu nalazi se u rivajetu Sahiha od Ibn Mahana, dok u Džuludijevom rivajetu nema ovog prekida, a njegov rivajet Sahiha prihvatljiviji je i poznatiji, i u njegovom rivajetu stoji: “Pričao nam je Ismail b. Zekerijja…” Dakle, ukupan broj muallek predaja iznosi dvanaest, a ne četrnaest. Ovih dvanaest predaja dijeli se na dvije kategorije:

Prva:

Druga:

Ova tri hadisa Muslim je zabilježio kao mutabeu, a ne kao osnovu rivajeta, a opće je poznato kod učenjaka hadisa da mutabea ne umanjuje vrijednost djela niti je nedostatak kada je u pitanju uvjet spojenih lanaca prenosilaca. Ostala tri hadisa druge grupe zabilježena su u Sahihu pod sljedećim brojevima: 1356, 3983 i 5965. Ova tri hadisa imam Muslim zabilježio je sa spojenim lancem u drugim djelima mimo Sahiha, a njih je spomenuo Rešiduddin el-Attar u svom djelu Gurerul-fevaidil-medžmua, str. 127, 152, 163. Attar kaže: “Nemoj neko da pomisli da je imam Muslim namjerno izostavio ime svoga šejha zbog neke njegove mahane u hadisu, jer on ih je bolje poznavao i bio je bogobojazan, u suprotnom će se ogriješiti onaj ko tako misli. Muslim u svom djelu nije bilježio hadise osim od prenosilaca koje je smatrao pouzdanim.” (Gurerul-fevaidil-medžmua, str. 154)

Broj hadisa u Sahihu

Ibn Salah je rekao: “Prenijeli smo od Ebu Kurejša el-Hafiza da je rekao: ‘Bio sam kod Ebu Zure er-Razija kada je došao imam Muslim, pa su neko vrijeme ponavljali hadise. Kada je ustao Muslim, rekao sam Ebu Zuri: ‘Ovaj je sakupio četiri hiljade hadisa u Sahihu.’ Na to mi Ebu Zura reče: ‘A kome je ostavio ostatak?’ Ebu Kurejš je rekao: ‘Ovim riječima Ebu Zura je htio reći, a Allah najbolje zna, da se u Sahihu imama Muslima nalazi četiri hiljade bez ponovljenih hadisa.’” (Sijanetu Sahihi Muslim, 99/100)

Isto je smatrao i imam Nevevi, Allah mu se smilovao. (Et-Takrib, str. 61)

Iraki prenosi od Ebu Fadla Ahmeda b. Seleme da je rekao da broj hadisa u Sahihu, sa ponovljenima iznosi oko 12.000 hadisa. (Et-Takjidu vel-idah, str. 27)

Jedan od savremenih učenjaka Muhammed Fuad Abdulbaki sabrao je 3033 hadisa Sahiha bez hadisa koji se ponavljaju.

Učenjaci o ovom djelu

Učenjaci ovog ummeta od davnina su pohvalno govorili o ovom djelu, ističući njegovu važnost i značaj u islamu i za muslimane.

Ibn Tejmijja je rekao: “Što se tiče hadiskih knjiga, kao što su Sahih imama Buharija i Sahih imama Muslima, pod nebeskim svodom nema vjerodostojnijih knjiga nakon Kur’ana.” (Medžmuul-fetava, 18/74)

Također je rekao: “Učenjaci ovog ummeta složili su se u pogledu toga da, nakon Kur’ana, nema vjerodostojnije knjige od Sahiha Buharija i Sahiha Muslima, jer ono što je u njima zapisano, vjerodostojno je.” (Medžmuul-fetava, 20/321)

Meslema b. Kasim el-Kurtubi rekao je: “Niko nije napisao djelo poput imama Muslima.” (Ikmalul-mu’lim, 1/80)

Imam Zehebi rekao je: “Vrijedna knjiga, potpuna u onome o čemu je napisana.” (Sijeru a’lamin-nubela, 4/67)

Muslimovi uvjeti bilježenja hadisa

Imam Muslim, Allah mu se smilovao, ni u Sahihu ni u drugim djelima nije naveo da je postavio uvjete na osnovu kojih će zapisivati hadise u Sahihu, već su učenjaci ummeta, izučavajući ovo djelo, došli do zaključaka o uvjetima prema kojima je imam Muslim hadise zabilježio.

Iz naslova ovog djela može se zaključiti na osnovu kojih je uvjeta imam Muslim zabilježio hadise, tako da se pod riječju “el-musnedu” podrazumijeva da su hadisi koje je zabilježio spojenog lanca prenosilaca do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da u njima nema nedostataka kada je u pitanju spojenost.

Zatim, riječ “es-sahihu“ aludira na to da u ovoj knjizi nema nijedne slabe – daif predaje, te da su svi hadisi na najvećem stepenu vjerodostojnosti.

Pod riječima “bi neklil-adli anil-adli” podrazumijeva se da je imam Muslim zabilježio hadise samo od pouzdanih, provjerenih, preciznih prenosilaca, koji su bili na najvećem stepenu adaleta (pouzdanosti).

Hafiz Ebu Fadl b. Tahir el-Makdisi, odgovarajući na pitanja o uvjetima šest poznatih zbirki hadisa, rekao je: “Uvjeti koje su imam Buhari i imam Muslim postavili za zapisivanje hadisa bili su: bilježiti hadise prenosioca u pogledu čije pouzdanosti i preciznosti nema razilaženja i ona je neupitna; da se pouzdani prenosioci ne razilaze u vezi sa određenim hadisom; da je prenesen spojenim lancem, bez prekida u njemu. Ako od jednog ashaba hadis prenose dva prenosioca ili više, pa to je dobro, a ako od njega prenosi samo jedan prenosilac, onda su taj hadis zabilježili ukoliko je lanac do njega vjerodostojan.

Imam Muslim zabilježio je hadise od nekih prenosilaca koje je imam Buhari izostavio zbog neke osnovane sumnje u njih, kao što su Hammad b. Selema, Suhejl b. Ebu Salih, Davud b. Ebu Hind, Ebu Zubejr i ostali. S obzirom na to da su se tada pojavile neke sumnje u pogledu pouzdanosti i preciznosti u prenošenju, Buhari nije želio zabilježiti hadise koje oni prenose, ali kasnije su te sumnje otklonjene i imam Muslim zabilježio je hadise koje oni prenose.” (Šurutul-eimmetul-hamse, str. 86)

Posvećenost učenjaka Sahihu

Učenjaci ovog ummeta, od davnina pa do današnjih dana, kada su u pitanju hadis i hadiske nauke, najviše se se zalagali za Sahih Buharija i Muslima, a kako i ne bi kada su oni po svom značaju odmah nakon Kur’ana. Nije ostao način ili put na osnovu kojeg bi se ukazala pažnja ovim djelima a da učenjaci nisu taj put slijedili, pa su komentirali ova djela, prepisivali, slušali, prenosili ih generacijama nakon njih, skraćivali, kritički se na njih osvrtali, pisali o prenosiocima hadisa iz ovih djela, sakupljali u jedno djelo hadise obje zbirke bez ponovljenih, poredane po poglavljima itd.

Napisano je i štampano preko šezdeset komentara Sahiha, a jedan od najpoznatijih komentara jeste komentar imama Nevevija (umro 676. god po Hidžri) pod nazivom El-Minhadžu fi šerhi Sahihi Muslim.

Također, pisana su djela poput mustehredža (djela u kojima su zabilježeni hadisi koje je imam Muslim spomenuo u Sahihu, ali sa drugim senedima), mustedreka (djela u kojima autor spominje hadise koji ispunjavaju uvjete imam Muslima u Sahihu, a Muslim ih nije spomenuo), spojenih verzija Sahiha Buharija i Muslima, skraćene verzije, djela koja tretiraju biografije prenosilaca i razna druga djela.