Njena bol za sinom bila je prejaka. Kako bi ga samo grlila da joj se vratio živ i da je sada s njom. Koliko bi joj značilo da samo još jednom osjeti njegov miris. Samo još jednom, pa makar joj to bilo zadnje što je uradila na dunjaluku... Stajala je na nesigurnim staračkim nogama, jezik joj je već nerazumno govorio, a suze su se slijevale niz naborano lice... Leđa su joj se povila, kosti oslabile, koža se osušila, glas promukao... Podigla je svoj pogled ka onome koji ne govori po svom hiru, sallallahu alejhi ve sellem. Gledao je Poslanik, alejhis-selam, staricu, uočivši njenu veliku tugu i patnju za sinom i reče: “Šta to govoriš?” “To što si čuo, Allahov Poslaniče...” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: “Teško tebi, o Ummu Harise! Zar je Džennet samo jedna bašča? Zaista je Džennet džinan (dženneti, mnogo bašči), a zaista je tvoj sin Harise u najvećem i najljepšem dijelu Firdevsa!” Najveća deredža Firdevsa... Krov mu je Arš Milostivog. Kada je čula ove Poslanikove riječi, prestaše teći suze iz njenih očiju. Pojavi se osmijeh na njenom licu i ona reče: “Allahov Poslaniče, u Džennetu?!” “Da”, reče Poslanik. Starica uzviknu: “Allahu ekber!!!” Zatim se okrenula i sretna otišla svojoj kući, čekajući svoj edžel kada će se ponovo sresti sa svojim sinom.
Oni nestrpljivi za Džennetom imaju svoje tajne koje ne poznaje niko drugi osim njihovog Gospodara, a ovo je samo dio onoga što se saznalo o njima i djelići njihovih tajni...
Bio je jedan mladić ensarija čija je priča zadivila sakupljače životopisa prvih generacija, a ono što se s njim desilo, zabilježio je i imam Buharija u svom Sahihu. Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ljude u Bitku na Bedru. Kada je čuo poziv, Harise je otišao svojoj majci koja je već bila ostarjela. Voljela ga je najjačom ljubavi kojom majka može voljeti svoje dijete. Bojala se za njega čak i kada bi jači vjetar zapuhao ili ako bi nakratko zastao na žestini podnevnog sunca. Došao je Harise pred svoju majku... Da je zatražio njenu dušu, dala bi mu je. Međutim, stojeći tako ispred nje, majka njega zamoli da se oženi. Željela je gledati njegovu dječicu kako se igraju oko nje. Međutim, Harise progovori: “Majko...” “Reci šta želiš, sine moj”, odgovorila je. “Majko, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je u rat, a ja sam odlučio da idem s njim.” “Sine, rastanak s tobom bit će pretežak za mene, zato, sine moj, ostani kod mene i ne idi nigdje...” Stajao je Harise ispred majke moleći je, ljubeći njeno čelo, ruke i noge, sve dok mu majka nije dala dozvolu da ide. Kazala mu je: “Idi, sinko... Tako mi Allaha mislim da neću osjetiti okus hrane niti vode sve dok mi se ti ne vratiš.” Zatim, majka mu je obukla ratno odijelo i privezala oružje svojom rukom. Poljubila je njegovo čelo, a zatim je iskliznuo iz njenih ruku... Stigla je muslimanska vojska na Bedr i ulogorila se pored bedranskog bunara. Kada su se smjestili, počela je dolaziti grupa po grupa kafira, sve dok se nisu svi iskupili. Kada su se iskupili i bitka samo što nije počela, Harise, radijallahu anhu, osjetio je jaku žeđ, te se približio bedranskom bunaru da se napije vode. Nageo se Harise nad bunarom da rukama dohvati vode kako bi se napio. U tom trenutku ugledao ga je jedan od ashaba, iz plemena En-Nedžar koji je bio zadužen za čuvanje bunara. Ovaj je ashab pomislio da je umjesto Harisa mušrik koji je došao da otruje izvor kako bi naštetio muslimanima, te je kazao: “Euzubillah, ovaj kafir želi da nam otruje vodu”, a zatim je izvukao svoju strijelu, naštimao je u luk, a zatim što je jače mogao ispalio strijelu ka Harisu. Strijela je pogodila Harisa, radijallahu anhu, u vrat, prošavši kroz njegovo grlo. Vrisnuo je Harise bolno padajući na zemlju. Počeo je dozivati ljude u pomoć, međutim nije mogao jako niti dugo. Niko mu nije prišao misleći da je jedan od kafirskih vojnika. Pokušao je izvući strijelu, ali ona je sa sobom kidala i njegovo meso i vene iz kojih je šikljala krv, sve dok nije iskrvario i umro. Kada je umro, prišao mu je ovaj ashab, čuvar bunara, da vidi poznaje li ga. Vidjevši ga, shvatio je da je to Harise ibn Suraka i bolno uzviknuo: “La havle ve la kuvvete illa billah!” (nema moći niti snage osim kod Allaha!) Ovaj ashab obavijestio je Allahovog Poslanika šta se desilo, pa mu je Poslanik oprostio... Nakon Bitke na Bedru, vojska ashaba se vraćala u Medinu. Izašli su starci, žene i djeca na vrata Medine da dočekaju svoje bližnje. Žene su očekivale svoje muževe, djeca očeve, a starci sinove. Među ovim ljudima bila je i jedna starica, majka Harisa, očekujući svog voljenog sina. Čekajući ga, jetra joj se cijepala od brige za njim. Kada se vojska približila, potrčala su djeca prema svojim očevima, žene prema svojim muževima, a starci prema sinovima. Harisova majka tražila je svoga sina pogledom. Ulazili su u Medinu ashabi, prvi, zatim drugi, treći, deseti, stoti, sve dok i posljednji nije prošao, međutim, Harisa ibn Surake nije bilo. Stajala je majka na užarenom pijesku, trpeći vrućinu popodnevnog sunca, čekajući sina. Brojala je dane, čak i trenutke, koliko je već prošlo od odlaska njenog voljenog sina. Sa bolnim grčem u utrobi okretala se i tražila ima li njenog najdražeg sina. Prolazila je između vojske tražeći ga, a zatim je zaustavila jednog od vojnika i upitala: “Poznaješ li Harisa ibn Suraku?” Vojnik odgovori: “Šta si mu ti?” Starica odgovori: “Ja sam njegova majka, ja sam Ummu Harise...” “Ti si Ummu Harise?”, ponovi vojnik. “Da, ja sam”, odgovori... Vojnik reče: “Majko, sin ti je poginuo...” Kada je starica čula “poginuo”, odmah joj naumpade Džennet i ono što je pripremljeno za šehida, te uzviknu: “Allahu ekber, moj sin je šehid, zauzimat će se za mene da uđem u Džennet.” Vojnik reče: “Šehid? Ne bih rekao da je tvoj sin šehid...” “Nije šehid?” “Nije...” “Zar nije poginuo u borbi između muslimana i kafira?” “Nije”, reče vojnik... “Nije poginuo uzdižući zastavu islama?” “Nije”, opet će vojnik. “Kako je poginuo, gdje je moj sin Harise?”, upita starica... “Tvoj sin Harise poginuo je prije nego što je bitka i počela, a ubio ga je musliman. Tvoj sin Harise nije proveo ni trenutak u borbi...” Ummu Harise reče: “Šta to znači? Znači da nije šehid?” Vojnik reče: “Ne bih rekao da je šehid, ali se nadam da će ga Allah uvesti u Džennet.” Kada je starica čula ove riječi, upitala ga je: “Gdje je Allahov Poslanik?” “Evo ga dolazi, sallallahu alejhi ve sellem...”
Starica se žurno zaputila ka Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koliko su je noge nosile, dok su se suze slijevale niz njene obraze... Kada je došla do Poslanika, stala je pred njega... Pogledao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izmorenu uplakanu staricu, koja nije imala imetka niti nekog ko će je razgovoriti, podsjetiti da se strpi na musibetu koji ju je zadesio. Poslanik, alejhis-selam, upitao je: “Ko si ti?” “Ummu Harise”, odgovorila je. “Trebaš li nešto, o Ummu Harise?” “O Allahov Poslaniče”, reče, “ti znaš koliko ja volim svog sina Harisa i znaju svi drugi... O Allahov Poslaniče, saznala sam šta se desilo sa mojim sinom. Znam da je preselio... Allahov Poslaniče, reci mi gdje je Harise sada? Obavijesti me, gdje je moje dijete... Ako je u Džennetu, strpjet ću se, ali ako je nešto drugo u pitanju, samo Allah zna šta će biti sa mnom...” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledao je staricu i rekao: “Šta to kažeš, o Ummu Harise?” “To je što si čuo Allahov Poslaniče, ako bude u Džennetu, strpjet ću se, a ako bude nešto drugo, Allah samo zna šta ću raditi i šta će biti sa mnom...” Milostivi i saosjećajni Poslanik, alejhi salatu ve selam, gledao je u staricu. Bila je već u dubokoj starosti, orunula i nejaka, savladao ju je umor i izdalo strpljenje. Njena bol za sinom bila je prejaka. Kako bi ga samo grlila da joj se vratio živ i da je sada s njom. Koliko bi joj značilo da samo još jednom osjeti njegov miris. Samo još jednom, pa makar joj to bilo zadnje što je uradila na dunjaluku... Stajala je na nesigurnim staračkim nogama, jezik joj je već nerazumno govorio, a suze su se slijevale niz naborano lice... Leđa su joj se povila, kosti oslabile, koža se osušila, glas promukao... Podigla je svoj pogled ka onome koji ne govori po svom hiru, sallallahu alejhi ve sellem. Gledao je Poslanik, alejhis-selam, staricu, uočivši njenu veliku tugu i patnju za sinom i reče: “Šta to govoriš?” “To što si čuo, Allahov Poslaniče...” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem reče: “Teško tebi, o Ummu Harise! Zar je Džennet samo jedna bašča? Zaista je Džennet džinan (dženneti, mnogo bašči), a zaista je tvoj sin Harise u najvećem i najljepšem dijelu Firdevsa!” Najveća deredža Firdevsa... Krov mu je Arš Milostivog. Kada je čula ove Poslanikove riječi, prestaše teći suze iz njenih očiju. Pojavi se osmijeh na njenom licu i ona reče: “Allahov Poslaniče, u Džennetu?!” “Da”, reče Poslanik. Starica uzviknu: “Allahu ekber!!!” Zatim se okrenula i sretna otišla svojoj kući, čekajući svoj edžel kada će se ponovo sresti sa svojim sinom. Nije tražila ratni plijen koji je sljeduje, niti popularnost i poseban odnos od ljudi i njihovo poštovanje. Ništa to nije priželjkivala. Dovoljan joj je bio Džennet kao nagrada. Dovoljno joj je bilo to što je njen Harise u Džennetu i uživa jedući njegove čiste plodove, u hladu džennetskog drveća, sa onima čija će lica toga dana biti blistava, a njihove će oči Gospodara svjetova gledati, sa onima koji će osjetiti potpuno zadovoljstvo...
Kaže Allah, azze ve dželle: “Na divanima izvezenim, jedni prema drugima na njima će naslonjeni biti; služit će ih vječno mladi mladići, sa čašama i ibricima i peharom punim pića iz izvora tekućeg – od koga ih glava neće boljeti i zbog kojeg neće pamet izgubiti – i voćem koje će sami birati, i mesom ptičijim kakvo budu željeli. U njima će biti i hurije očiju krupnih, slične biseru u školjkama skrivenom – kao nagrada za ono što su činili. U njima neće slušati prazne besjede ni govor grješni, nego samo riječi: ‘Mir, mir!’” (El-Vakia, 15-26.) Oni nestrpljivi za Džennetom imaju svoje tajne koje ne poznaje niko drugi osim njihovog Gospodara, a ovo je samo dio onoga što se saznalo o njima i djelići njihovih tajni...