Šejh Ahmed Šakir se poslije šest godina provedenih u Aleksandriji vratio u Kairo (1909.), kada je njegov otac imenovan za povjerenika Vijeća učenjaka Azhara. U Kairu su se pred Ahmedom proširile mogućnosti stjecanja znanja i povezivanja sa ulemom, bilo da su to učenjaci Azhara ili oni koji su dolazili u Kairo. Čim bi čuo da je neki učenjak došao u Kairo, Ahmed bi se povezao sa njim. Tako je počeo posjećivati velikog učenjaka Abdullaha ibn Idrisa es-Senusija, muhaddisa Maroka, i učio je pred njim el-kutubus-sitte. Također se povezao sa šejhom Muhammedom Eminom eš-Šenkitijem, Ahmedom ibn Šemsom eš-Šenkitijem, Šakirom el-Irakijem, Tahirom el-Džeza’irijem, Muhammedom Rešidom Ridom, Selimom el-Bišrijem, šejhom Azhara. Svi navedeni šejhovi dali su mu idžaze da može od njih prenositi knjige sunneta. Njegovi susreti sa učenjacima hadisa i učenje pred njima pripremili su ga da se istakne u hadiskim naukama i da postane najveći muhaddis u Misru, učenjak bez premca.
Šejh Ahmed Šakir je jedan od najvećih muhaddisa dvadesetog stoljeća koji je dao veliki doprinos hadiskoj nauci i valorizaciji islamskog naslijeđa. Puno ime mu je Ahmed ibn Muhammed Šakir ibn Ahmed ibn Abdul-Kadir, a njegova loza ide do Husejna ibn Alije, radijallahu anhuma. Rođen je u Kairu, u petak, 29. džumadel-ahire 1309. h.g. (1892.), u očevom domu, gdje je odrastao u duhu islamskog odgoja. Iste godine rođen je još jedan od velikih učenjaka i pomagača sunneta dvadesetog stoljeća, a kasnije i prisni prijatelj Ahmeda Šakira, Muhammed Hamid el-Feki. Ahmedov otac Muhammed Šakir bio je jedan od velikih učenjaka, pa je na najljepši način obavljao ulogu Ahmedovog odgajanja i podučavanja, podučivši ga glavnim principima islama, čitanju, pisanju i Kur’anu, koji je Ahmed već znao napamet prije svoje osme godine. Kada je napunio osam godina, njegov otac je imenovan za kadiju u Sudanu, te je otputovao sa njim u prijestolnicu Sudana, Hurtum, gdje je upisao koledž Gurdun. Poslije četiri godine (1904.), vratio se sa ocem u Aleksandriju gdje je njegov otac imenovan za predsjednika uleme Aleksandrije. Otac ga je tada upisao na Vjerski institut Aleksandrije, čiji je plan i program urađen po ugledu na plan i program sa Azhara. Talentovani mladi Ahmed potpuno se posvetio stjecanju znanja iz šerijatskih nauka i arapskog jezika na Institutu, ali njegove ambicije su prevazilazile ono što se tu nudilo, pa se povezao sa šejhom Mahmudom Ebu Dekikom, jednim od profesora na Institutu i članom velikih učenjaka Azhara. Ovaj učenjak je Ahmedu omilio učenje fikha i usuli fikha, nauka koje je Ahmed usavršio pred ovim šejhom. Kod svog oca je prisustvovao predavanjima iz tefsira, koji je svojim učenicima predavao Nesefijev i Begavijev tefsir, ali i Muslimov Sahih, Tirmizijin Sunen i dio Buharijinog Sahiha. Predavao je i djelo Džem’ul-dževami’, Šerhul-isnevi alel-menahidž fi usulil-fikh, El-Hidaje fil-fikhil-hanefi, kao što im je predavao i arapsku stilistiku i logiku.
Povratak u Kairo
Šejh Ahmed Šakir se poslije šest godina provedenih u Aleksandriji vratio u Kairo (1909.), kada je njegov otac imenovan za povjerenika Vijeća učenjaka Azhara. U Kairu su se pred Ahmedom proširile mogućnosti stjecanja znanja i povezivanja sa ulemom, bilo da su to učenjaci Azhara ili oni koji su dolazili u Kairo. Čim bi čuo da je neki učenjak došao u Kairo, Ahmed bi se povezao sa njim. Tako je počeo posjećivati velikog učenjaka Abdullaha ibn Idrisa es-Senusija, muhaddisa Maroka, i učio je pred njim el-kutubus-sitte. Također se povezao sa šejhom Muhammedom Eminom eš-Šenkitijem, Ahmedom ibn Šemsom eš-Šenkitijem, Šakirom el-Irakijem, Tahirom el-Džeza’irijem, Muhammedom Rešidom Ridom, Selimom el-Bišrijem, šejhom Azhara. Svi navedeni šejhovi dali su mu idžaze da može od njih prenositi knjige sunneta. Njegovi susreti sa učenjacima hadisa i učenje pred njima pripremili su ga da se istakne u hadiskim naukama i da postane najveći muhaddis u Misru, učenjak bez premca. Godine 1917. dobio je diplomu učenjaka, eš-šehadetul-alimijje, na Azharu, koja odgovara današnjem magistarskom zvanju, i zaposlio se kao profesor kratak vremenski period, a zatim je radio u sudstvu i uspinjao se na pozicijama sudstva dok nije postao zamjenik predsjednika Višeg šerijatskog suda, da bi se penzionisao 1951. godine.
Naučni doprinos
Naučni rad šejha Ahmeda Šakira temelji se na dvije osnovne stvari: oživljavanje i distribuiranje islamskog naslijeđa i pisanje naučnih studija. Šejh je puno truda uložio u oživljavanje islamskog naslijeđa, a Šafijino djelo Er-Risale bila je prva knjiga koju je štampao i distribuirao sa svojom valorizacijom. Njegova valorizacija nije bila poput valorizacija na koje su ljudi do tada navikli, a koje su pisali orijentalisti, već je njegova valorizacija imala poseban stil i bila primjer naučne valorizacije. On se u valorizaciji ovog Šafijinog djela oslonio na stari manuskript ove knjige koju je napisao Rebi’ ibn Sulejman, Šafijin učenik, i to dok je Šafija bio živ, napisavši obiman i veoma koristan predgovor knjizi na sto stranica. Naučno precizno je valorizirao hadise ovog djela, sa opaskama, komentarima i sveobuhvatnim indeksom, što ukazuje na obim njegovog znanja. Zatim se posvetio valorizaciji el-kutubus-sitte, temeljnih hadiskih zbirki, obradivši dva toma Tirmizijinog Sunena, jedan tom Ibn Hibbanovog Sahiha i sažetak Ebu Davudovog Sunena. Najviše napora je uložio u valorizaciju Musneda Ahmeda ibn Hanbela, najveće hadiske zbirke, što je iziskivalo veliko i temeljito znanje, a valorizacija Musneda je predstavljala veliku poteškoću velikim muhaddisima. Šejh Ahmed Šakir izvršio je vrhunsku valorizaciju prvih petnaest tomova Musneda obogativši ih svojih komentarima i preciznim indeksima. Njegov naučni doprinos nije se ograničio samo na knjige sunneta, koje je vrhunski valorizirao i štampao u najljepšem i najboljem izdanju, već je obuhvatio i knjige iz oblasti arapskog jezika i književnosti. Valorizirao je djelo Eš-Ši’ru veš-šu’ara’ od Ibn Kutejbe, Lubabul-adab od Usame ibn Munkiza, El-Mu’reb od Dževalikija, a u saradnji sa profesorom Abdusselamom Harunom valorizirao je djela El-Mufadlejat, El-Asme’ijjat i Islahul-mentik. Valorizirao je veliki dio Taberijevog tefsira, djelo El-Ahkam od Ibn Hazma, dva toma djela El-Muhalla od Ibn Hazma, El-Umde fil-ahkam od Abdul-Ganijja el-Makdisija, tefsir imama Mu’inuddina, Kitabut-tevhid i El-Usulus-selase imama Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba. Njegova najvažnija autorska djela su:
● Nizamut-talak fil-islam – Sistem razvoda u islamu, njegovo najvažnije autorsko djelo koje ukazuje na njegovo veliko znanje i nepristrasnost određenom mezhebu u deriviranju propisa iz Kur’ana i sunneta, kao i slijeđenje prvih generacija u razumijevanju Kur’ana i sunneta. U ovom djelu je podržao stavove šejhul-islama Ibn Tejmijje. Ovo djelo je izazvalo veliku buru među učenjacima tog vremena, pogotovo pristrasnim sljedbenicima određenih mezheba i neprijateljima Ibn Tejmijje, kao što je Muhammed Zahid el-Kevseri, koji je svoj život proveo u pobijanju mezheba selefa i uzdizanju pravca džehmijja i kuburija.
● Eva’iluš-šuhuril-arebijjeti – počeci arapskih mjeseci; ovo je naučna studija koja obrađuje tematiku astronomskog računanja početka mjeseci hidžretskog kalendara.
● Ebhas fi ahkam (fikh, kada’ ve kanun) – studije o propisima (fikh, sudstvo i zakon). Ovo je djelo na koje su se vraćali sudije, advokati i tužitelji u šerijatskim sudnicama, a koje istražuje razne društvene probleme od velike važnosti. U uvodu ovog djela kaže: ''Naći ćeš da se u nekim propisima neko razišao sa mnom, pa nisam vidio problem u tome da spomenem njegovo mišljenje i svoj komentar na njega koji će pojasniti moju tačku gledišta, potvrđujući istinu ondje gdje se nalazi, ne iz ljubavi prema raspravi, niti iz pristrasnosti prema mom mišljenju. Kao što poštujem mišljenje drugog, poštujem i svoje mišljenje, i ne odstupam od onoga u šta čvrsto vjerujem osim uz kategoričan dokaz.“
● El-Kitabu ves-sunneh jedžibu en jekuna masdarel-kavanin – Kur’an i sunnet moraju biti izvor zakona u Misru. Osnova ovog djela je predavanje koje je održao šejh Ahmed Šakir, a u kojem ističe važnost uzimanja Kur’ana i sunneta za izvor zakonodavstva i opasnost uvođenja sekularnih zakona u muslimanske zemlje.
● Es-Sem’u vet-ta’ah – slušanje i pokoravanje. U ovoj knjizi govori o šerijatskim pravilima kada je u pitanju pokoravanje pretpostavljenima, spominjući greške na tom polju.
● Kelimetul-fasl fi katli mudemminil-hamr – najispravniji govor o ubistvu alkoholičara. U ovoj knjizi odgovara onima koji dozvoljavaju pijenje alkoholnih pića pod raznim izgovorima, i koji učenjake nazivaju zaostalim zbog njihovog zabranjivanja alkohola u svakoj situaciji.
● Kelimet hakkin – riječ istine. U ovoj knjizi govori o raznim ''škakljivim'' temama tog vremena koje su bile predmet spora među ljudima, bilo masama ili intelektualnim krugovima, ističući istinu u njima, svidjelo se to nekome ili ne.
● Eš-Šer’u vel-lugah – šerijat i jezik. Ovo djelo je odgovor Abdul-Azizu Fehmiju Paši koji je predložio pisanje arapskog jezika latiničnim pismom.
Naučni opus šejha Ahmeda Šakira obuhvata i mnoga druga djela, kao što su: Umdetut-tefsir, sažetak Ibn Kesirovog tefsira, zatim djelo El-Ba’isul-hasis, komentar Ibn Kesirovog djela Ihtisaru ulumil-hadis, a napisao je i komentar Sujutijeve Elfijje iz hadisa.
Šejh Ahmed Šakir bio je jedan od prvih učenjaka koji su se pridružili džematu Ensarus-sunnetil-muhammedijje uz osnivača ovog džemata – Muhammeda Hamida el-Fekijja, rahimehullah. Šejh je redovno pisao za zvanični časopis ovog džemata - El-Hedjun-nebevijju, braneći akidu selefa u vremenu kada su sufije i eš’arije predstavljale apsolutnu većinu. Šejh Ahmed Šakir je uz Muhammeda Hamida el-Fekijja, Muhibbuddina el-Hatiba, Sadika Arnusa i drugih bio na čelu pokreta za širenje ispravnog poimanja tevhida i akide među egipatskim stanovništvom. Šejh Ahmed Šakir je jedan od prvih koji je govorio o važnosti suđenja po Allahovom zakonu i obaveznosti njegove primjene u životu muslimana, i o ovoj temi je govorio u mnogim svojim djelima, pogotovo sažetku Ibn Kesirovog tefsira – Umdetut-tefsir. Šejh je pokrenuo mnoga novonastala pitanja u ummetu ističući da je jedino rješenje za njih u primjeni islamskog šerijata. Pojašnjavao je posebnost islama u odnosu na druge civilizacije i ideologije, upozorivši na opasnost slijepog slijeđenja Zapada. Bio je jedan od najvećih boraca protiv prvih sekularista koji su pokušavali vesternizaciju muslimanskih zemalja, razotkrivajući istinu o nekim sumnjivim organizacijama u Misru koje se bore protiv islama. Šejh Ahmed Šakir radio je kao šerijatski sudija trideset godina u Višem šerijatskom sudu, i bio je svjedokom događaja ukidanja šerijatskih sudnica u Misru, 1374. godine, i uvođenja sekularnih zakona, što mu je veoma teško palo.
Njegova smrt
Šejh je dostigao veliki stepen poznavanja islamskih nauka, posebno Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, što su dostigli samo rijetki velikani u njegovom vremenu, i uspeo se do vrha nauke o valorizaciji knjiga sunneta. Učenjaci su ga smatrali vođom u oživljavanju hadiskih djela, u čemu su ga mnogi slijedili pridruživši mu se u tom mubarek poslu. Dijapazon njegovog djelovanja obuhvatao je i druge nauke poput fikha, usuli fikha, tefsira, akide i jezika, a njegova djela iz ovih oblasti ukazuju na ogromno znanje i duboko razumijevanje koje je iz njih posjedovao. Šejh je radio na dovršavanju svojih djela kada mu je došao edžel, 14. juna 1957. godine.