Sjećanje na šejha Muhammeda el-Emina eš-Šinkitija

Šejh Muhammed el-Usejmin, rahmetullahi alejhi, kaže: „Bili smo učenici na Naučnom institutu u Rijadu, i sjedili smo u razredu, kada se neki šejh pojavio i ušao. Kada sam ga vidio, rekao sam: ’Ovo je jedan od beduina pustinje, ovaj nema nikakvog udjela u znanju.’ Otrcane odjeće, nema na sebi tragova ugleda, ne brine o svom izgledu, pa je pao u našim očima, te sam se sjetio šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i rekao sam sebi: ’Ostavljam šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i sjedim pred ovim beduinom?!’ Kada je Eš-Šinkiti počeo sa svojim predavanjem, na nas bi prosuo bisere naučnih koristi iz mora njegovog velikog znanja, pa smo znali da se nalazimo pred velikim autoritetom i eminentnim učenjakom, pa smo se okoristili njegovim znanjem, njegovom metodom, ahlakom, zuhdom i pobožnošću.“

On je Muhammed el-Emin ibn Muhammed el-Muhtar ibn Abdul-kadir ibn Muhammed ibn Ahmed Nuh ibn Muhammed ibn Sejjidi Ahmed ibnul-Muhtar, od potomaka Eubeka koji je od potomaka Kerira ibnul-Muvafija ibn Ja’kuba ibn Džakina el-Ebra, pradjeda plemena poznatog kao Džeknijjun, čija loza seže to plemena Himjer, a koje pripada jemenskoj skupini arapskih plemena, tzv. Kahtancima. (Vidjeti: Ebu Abdullah Muhammed ibn Umer el-Vakidi, umro 207. h.g., Futuhu-š-Šam 1/5., Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 2/187., 2/191, op.prev.) Šejh, Allah mu se smilovao, rođen je 1325. godine po Hidžri, kod vode koja se zove Tenbeh, u jednom od područja Kife koje se nalazi u Mauritaniji. Šejh je odrastao kao siroče, pošto je njegov otac umro dok je on bio malo dijete koje je još uvijek učilo Amme džuz u Kur’ani-kerimu. Dječak je tako odrastao u kući svojih daidž‍a koji su pripadali istom plemenu kao i njegove amidže. Kuća u kojoj je odgojen šejh bila je puna nauke, a osim toga, samo okruženje plemena Šinkit uopćeno je bilo prepuno znanja i učenjaka, kao i književnosti i velikih književnika, junaštva i velikih junaka. Njegov otac mu je u naslijeđe ostavio imetak i životinje i nije ostavio iza sebe nijedno drugo dijete osim njega. Ka‍že šejh, govoreći o nekim danima svoga djetinjstva: „Više sam bio sklon igri nego učenju, dok nisam naučio harfove, kojim su me počeli učiti sa hareketima (ba fetha ba, ba kesra bi, ba damma bu, itd.). Ja sam im rekao: ’Jesu li svi harfovi ovakvi?’ Rekoše: ’Da.’ Rekoh: ’Dosta je, ja mogu sve da ih čitam na ovaj način’, kako bi me ostavili na miru. Rekli su mi: ’Čitaj ih.’ Pa sam pročitao tri ili četiri harfa i prebacio sam se na zadnji harf ovom metodom, pa su uvidjeli da sam razumio pravilo, zadovoljili se time i pustili me, i od tada mi je čitanje postalo drago.“ Kada je navršio desetu godinu, upotpunio je učenje Kur’ana napamet pred svojim daidž‍om Abdullahom ibn Muhammed el-Muhtarom ibn Ibrahim ibn Ahmed Nuh.

Stjecanje znanja

Šejh nam govori o početku svog stjecanja znanja, pa kaže: „Pošto sam naučio Kur’an i Osmanovo pismo, i u tome se istakao nad svojim vršnjacima, moja majka i moje daidže su o meni poveli veliku brigu i čvrsto odlučili da me usmjere ka studiranju ostalih nauka. Tako me je moja majka opremila sa dvije deve, jednu za jahanje i moje knjige, a drugu za moju opskrbu u hrani i imetku. Sa mnom je išao i sluga koji je imao nekoliko krava, a majka je pripremila moju jahalicu i odjeću na najbolji i najljepši način, sva srećna zbog mene i podstičući me na traženje znanja, i tako sam ja tražio put stjecanja znanja.“ Šejh je imao veoma visoke ambicije u traženju znanja, pa ne bi propustio nijedno pitanje koje je učio a da ga nije istražio i obuhvatio, makar mu za to bilo potrebno puno napora i mnogo vremena. O takvom jednom primjeru propovijeda sam šejh: „Došao sam kod svog šejha da učim pred njim, pa mi je objašnjavao kako je objašnjavao, ali to nije zadovoljilo ono što je u mojoj duši onako kako sam ja to navikao, i nije utolilo moju žeđ, pa sam ustao od njega, a bio sam u velikoj potrebi za otklanjanjem nekih nejasnoća i pojašnjenjem nekih problema. To je bilo u podnevsko vrijeme, pa sam uzeo knjige i literaturu, iščitavao ih sve do ikindije, ali to nije zadovoljilo moju potrebu. Opet sam se tome povratio sve do akšama, i opet nisam završio. Potom mi je moj sluga upalio drvene svijeće da čitam pod njihovim svjetlom, kao što je običaj učenika, i nastavio sam iščitavanje, pijući zeleni čaj svaki put kada bih se umorio ili me obuzela lijenost, a sluga pored mene održavap je svjetlo, sve dok nije došlo vrijeme sabaha, a ja sam sjedio i nisam ustajao osim za farz-namaz ili da jedem. Dan je već bio osvanuo, i ja sam završio svoje učenje i otklonio sam nejasnoće i shvatio sam ovu lekciju kao ostale lekcije koje sam razumio jasno.“ Ovako je radio šejh kada bi naišao na problem, a pored toga je noćima bdio izučavajući govor komentatora određene knjige koju bi učio, sakupljajući sve što je rečeno o određenom problemu ili poglavlju.

Veličina njegovog znanja i širina njegovog obrazovanja

Allah je šejhu podario natprosječnu inteligenciju i bistrinu, pamćenje koje je rijetko ko imao, visoku ambiciju, pa je sve to upotrijebio na putu traženja znanja i njegovog sakupljanja iz raznih nauka i oblasti, iz akide, tefsira, hadisa, usula, arapskog jezika... Njegov govor u nauci obuhvatao bi sve što je čuo, tako da se onome koji to sluša pričini da je šejh sav svoj život proveo u toj konkretnoj nauci i da ništa drugo ne zna. Ovo nije pretjerivanje ni u čemu, i ko pročita njegovu knjigu Put u Afriku, ili čuje nešto od njegovih predavanja i rasprava, bilo u Medini ili iz onoga što je snimljeno dok je bio u posjeti deset država u Africi kao član delegacije sa Islamskog univerziteta u Medini, spoznat će istinitost onoga što sam spomenuo, a njegova snimljena predavanja iz tefsira su najveći dokaz za to. Rekao je šejh: „Ne postoji nijedan ajet u Kur’anu a da ga nisam posebno izučavao.“ I rekao je: „Svaki ajet o kojem su prethodnici nešto rekli, to imam kod sebe.“ Kada je jedna osoba rekla: „Sulejman el-Dž‍emel, autor komentara na djelo El-D‍umel ’ale-l-d‍elalejn, nije rekao to“, odgovorio je: „Kunem ti se Allahom da bolje poznajem Allahovu Knjigu od Sulejmana el-Džemela, jer sam uzeo mushaf od početka do kraja i nije ostao nijedan ajet a da nisam izučio govore učenjaka o njemu i spoznao ono što kažu.“ Također je pamtio poeziju Arapa i hiljade arapskih stihova koji služe kao dokaz u naukama, kao što je pamtio i hadise Buharije i Muslima, Elfiju ibn Malika, Meraki-s-su’ud, Elfiju El-Irakija, i druge poeme mimo njih iz sire, bitaka, genealogije, manje jasnih riječi iz Kur’ana i nešto od metnova fikha, prozu i stihove. Ko čuje nešto od njegovih dersova iz tefsira, nije u potrebi ni za čim više pored toga.

Njegov put na had

Šejh je iz svoje zemlje otputovao sedmog d‍žumadel-ahire, 1367. godine po Hidž‍ri, želeći obaviti hadždž kopnenim putem, sa namjerom da se poslije toga vrati u svoju zemlju. To putovanje bilo je ispunjeno raznovrsnim korisnim stvarima i vrijednim naučnim raspravama, koje svjedoče o šejhovoj čvrstini u nauci i njegovoj velikoj upućenosti u nju, i to će potvrditi svako ko je čitao ono što je on napisao na tom putovanju pod naslovom Put ka Allahovoj Svetoj kući. Pošto je završio sa obredima hadždža, uputio se ka Poslanikovom gradu Medini, a zatim je odlučio da tu ostane i nastani se u njoj. Govorio je: „Ne postoji veće djelo od tumačenja Allahove Knjige u džamiji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ Njegov ostanak u ovim gradovima imao je jak utjecaj na povećanje njegove naobrazbe, i širenje kruga njegovog znanja. To je zato što je u njegovoj zemlji bila posvećenost samo malikijskom fikhu mimo drugih mezheba, uz nauke arapskog jezika, usula, sire, tefsira, logike, dok se studiranje hadisa nije puno tražilo koliko se tražilo drugo mimo njega, zbog ograničavanja na malikijski mezheb.

Šejhove aktivnosti

● Tefsir Kur’ana Plemenitog u Poslanikovoj džamiji. Dovršio je tefsir cijelog Kur’ana, a zatim je počeo drugi put da ga tefsiri, kao što je to spomenuo u nekim od svojih dersova, ali ga je smrt pretekla, pa je umro i nije prešao suru Bera’e (Et-Tevbe). Ove dersove prenio je pisanu formu i to je štampano pod naslovom El-’Azbu-l-munir min med‍alisi-š-Šinkiti fi-t-tefsir u pet tomova.

● Predavanje tefsira u Darul-’ulum, u Medini, od 1369. do 1371. h.g.

● Predavanje tefsira i usula od 1371. h.g. kada je Generalna uprava za institute i fakultete u Rijadu otvorila Naučni institut kojeg su slijedili još mnogi drugi instituti, fakulteti šerijata i arapskog jezika, a šejh je bio jedan od onih koji su izabrani kao predavači, pa se preselio u Rijad, i tamo ostao da podučava dok se nije (ponovo) nastanio u Medini, kao što ćemo spomenuti.

● Predavanje nekih djela šejhu-l-Islama, pošto je šejh posebno izdvojio predavanje za profesore Instituta o nekim djelima šejhul-Islama Ibn Tejmijje, i to je bilo u dvorištu Instituta između dvije jacije.

● Predavanje usula u d‍žamiji šejha Muhammeda ibn Ibrahima, gdje je El-Emin predavao starijim studentima.

● Predavanje usula svojim posebnim učenicima u njegovoj kući poslije ikindije, kao što je i izdiktirao jednom od svojih učenika komentar djela Meraqis-su’ud.

● Predavanje na Islamskom univerzitetu u Medini od 1381. godine kada je Islamski univerzitet otvoren, pa se šejh preselio da bi predavao na njemu, osim toga što je bio član njegovog Vijeća, i tako je nastavio predavati tefsir i usul dok mu nije došao edžel – smrtni čas, kao što je predavao i metodologiju naučnoistraživačkog rada.

● Put radi da’ve na Allahovom putu godine 1385., kada je šejh otputovao na čelu delegacije Islamskog univerziteta u deset zemalja Afrike, počevši od Sudana i završivši u Mauritaniji. Ovo njegovo putovanje bilo je ispunjeno dersovima i predavanjima, naučnim susretima i korisnim raspravama, i trajalo je više od dva mjeseca. Ova predavanja su snimljena u nekoliko kaseta, i prepisana su, zatim štampana unutar projekta Put u Afriku.

● Predavanje na Visokom institutu za sudstvo od njegovog otvaranja 1386. godine u Rijadu, a tada je studiranje tamo bilo zasnovano na sistemu slanja gostujućih profesora, pa je šejh odlazio tamo radi dr‍žanja traž‍enih predavanja iz tefsira i usula.

● Šejh je bio jedan od članova Osnivajućeg Vijeća Svjetske Lige islamskog svijeta.

Njegov zuhd i pobo

Istinskog učenjaka njegovo znanje tjera na bogobojaznost i stalnu svijest o tome da ga Allah nadzire, klonjenje djela koja dolikuju niskim ljudima u koja spada pohlepa za dunjalukom, da se sa drugima svađa zbog dunjaluka ili da bude njime zauzet tako da ga odvrati od Allaha i ahireta. Čovjek se doista čudi kada pogleda u stanje šejha po ovom pitanju, toliko da pomisli kako je onaj čija je ovo biografija jedan od selefa, ispravnih prethodnika koji su uzor u znanju i djelima, zuhdu i pobo‍žnosti. Šejh je govorio: „Ono što nas raduje jeste činjenica da, kada bi dunjaluk bio lešina, Allah bi dozvolio da imamo udio u njemu.“ I upozoravao je svog sina da ne sakuplja dunjaluk i žudi za njim pod izgovorom da će da udjeljuje i gradi škole, jer je on poput slane vode, a Allah Uzvišeni nije obavezao roba da sakuplja imetak da bi udjeljivao, s tim da je stvarnost takva da, u većini slučajeva, rob koji sakupi imetak ne daje ga ljudima.“ Šejh kod sebe nije ostavljao od imetka ništa osim onoliko koliko bi mu bilo dovoljno za mjesec dana, i udjeljivao bi ono što bi bilo preko toga siromašnim učenicima i starima i udovicama koje su u njegovom srodstvu, i govorio je: „Tako mi Allaha, da imam hranu za jedan dan - ne bih uzeo platu od Univerziteta, ali sam primoran, ne znam da privređujem svojim rukama, a ja sam sijed i slab.“ Šejh nije prodavao knjige koje je pisao i govorio je: „Znanje radi kojeg smo se umorili da se prodaje, a ja živ? Ne može to, ja ću da uložim znanje, a neko neka uloži novac, pa da se dijeli ljudima besplatno. Znam da će tako stići do onoga ko to ne zaslužuje, ali će, također, stići i do onoga koji nije u mogućnosti da do njega dođe novcem.“ Šejh čak nije razlikovao između raznih vrsta papirnog novca, i govorio je: „Došao sam iz svoje zemlje, a sa sobom sam imao blago koje se rijetko može naći kod nekoga, a to je zadovoljstvo onim što imam, a da sam želio pozicije, znao bih način kako da do njih dođem, ali ja ne dajem prednost dunjaluku nad ahiretom, i neću utrošiti znanje za stjecanje dunjalučkih dobara.“ Šejh je manje od svih ljudi brinuo o svom izgledu, možda mu se ponekad desilo da izađe sa obuvenim dvjema različitim nanulama, jedna crvena, a druga zelena. Šejh Muhammed el-Usejmin, rahmetullahi alejhi, kaže: „Bili smo učenici na Naučnom institutu u Rijadu, i sjedili smo u razredu, kada se neki šejh pojavio i ušao. Kada sam ga vidio, rekao sam: ’Ovo je jedan od beduina pustinje, ovaj nema nikakvog udjela u znanju.’ Otrcane odjeće, nema na sebi tragova ugleda, ne brine o svom izgledu, pa je pao u našim očima, te sam se sjetio šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i rekao sam sebi: ’Ostavljam šejha Abdurrahmana es-Sa’dija i sjedim pred ovim beduinom?!’ Kada je Eš-Šinkiti počeo sa svojim predavanjem, na nas bi prosuo bisere naučnih koristi iz mora njegovog velikog znanja, pa smo znali da se nalazimo pred velikim autoritetom i eminentnim učenjakom, pa smo se okoristili njegovim znanjem, njegovom metodom, ahlakom, zuhdom i pobožnošću.“ (Časopis El-Hikmeh, br. 2., str. 22.) Došao je u Rijad u prilikom jedne od svojih svojih posjeta Institutu za sudstvo, a na sebi je imao iznošenu odjeću, pa kada mu se obratio jedan od njegovih učenika u vezi sa tim, odgovorio mu je riječima: „O čovječe, problem nije u odjeći, već u onome što se nalazi ispod odjeće od znanja.“ Kada je jedan od njegovih učenika, Ahmed ibn Muhammed el-Emin, kojem je prokomentirao djelo Meraqi-s-su’ud, pokušao da ga odvrati od hadž‍dž‍a u godini u kojoj je umro, zbog narušenosti njegovog zdravlja, odgovorio mu je riječima: „Ne pokušavaj, moj put u London kojim sam htio izlječenje moram nadomjestiti hadždžom.“ Šejh je umro, a iza sebe nije ostavio ništa od dunjalučkih bogatstava, neka je na njega prostrana Allahova milost...

Njegova djela

Šejh nam je ostavio zbirku djela, a mi ćemo zbog prostora spomenuti samo neka:

● Put ka Allahovoj Svetoj kući. Štampana je deset godina poslije njegove smrti.

● Men’u dževāzil-medžāz fīl-munezzeli li-t-teabbud vel-i’džāz;

● Def’u īhāmil-idtirāb ’an ajātil-kitāb.

● Muzekkiretu usūlil-fiqh ’alā revdati-n-nāzir. Ovo je izdiktirao svojim učenicima na Fakultetu šerijata koji je otvoren u Rijadu 1374. godine po Hidžri, pa je to izdiktirao u prvim godinama svoga predavanja u Rijadu, i štampana je tek 1391. godine.

● Ādābul-bahsi vel-munāzare. Prvi tom je završio 28. 3. 1388. h.g., a drugi tom 14. 5. 1388.

● Advā’ul-bejān fī īdāhil-Kur’āni bil-Kur’ān. Stigao je do sure Kad semi’a. Ovo djelo je štampano, i ovo je ujedno i njegova najveća i najvažnija knjiga.

● Bejānu-n-nāsihi vel-mensūhi fī āji-z-zikril-hakīm. Štampano je na kraju djela Adva’ul-bejan. To je mala poslanica na četiri i po stranice u kojima je objasnio deset stihova koje je spomenuo Sujuti u El-Itkanu, o derogiranim ajetima.

● Komentar djela Merāki-s-su’ūd. Izdiktirao ga je jednom od svojih učenika, šejhu Ahmedu ibn Muhammedu el-Eminu eš-Šinkitiju, završivši ga 22. 7. 1375., i prokomentarisao je cijeli Meraki, ali komentar dijela koji obuhvata 164. stiha nije zapisan. Ova knjiga je štampana pod naslovom Nesrul-vurud ’ala meraki-s-su’ud, i ovaj naziv je stavio valorizator, jer autor mu nije dao naziv.

Suzdrž

Pred kraj svoga života, šejh se suzdržavao od izdavanja fetvi, a kada bi ga neko primorao na to, rekao bi: ''Ne kažem ništa od sebe, učenjaci su rekli to i to...“ Kada je bio upitan o tome, odgovorio je: „Čovjek živi u zdravlju dok ne bude iskušan, a pitanje je iskušenje. To je zato što ti govoriš o Allahu, a ne znaš da li si pogodio Allahov propis ili ne. Zato, dokle god ne bude postojao kategorički tekst o nečemu iz Allahove Knjige ili sunneta Allahovog Poslanika, obavezno je čuvanje u tome.“Nije skriveno da je ovo djelo, tj. oprez od davanja fetvi, bilo stanje prvih generacija, selefa, i da je od njih o ovom pitanju preneseno dosta toga, ali prostor ne dozvoljava da sada govorimo o tome.

Prihvatanje istine kada je god u nečemu uvidi

Šejh nije bio od onih koji se suzdržavaju da se javno odreknu svog mišljenja kada uvide da je istina u nečemu drugom, makar i stav koji je prethodno zastupao bio raširen i općepoznat, i makar se za njega dugi niz godina zalagao, i ovo jasno vidimo u govoru šejha o petom ajetu sure Et-Tevbe, kada govori o borbi u svetim mjesecima, pa kaže: „Mi smo bili ovog stava – da je zabrana u svetim mjesecima derogirana, i na tome smo bili dugo vremena, pomažući to mišljenje i potvrđujući da je ono najispravnije, zatim nam je postalo jasno da je najispravniji stav od dva stava i najpreči da bude ispravan – zabrana i dalje ostaje i nije derogirana.“ U tefsiru 35. ajeta iste sure, kaže: „Juče smo spomenuli da smo ranije smatrali da je zabrana borbe u svetim mjesecima derogirana, i da smo poslije toga postali sigurni i da čvrsto tvrdimo to da je zabrana ostala do sada...“ U to spada i nekoliko pitanja koja je potvrđivao u komentaru djela Meraki-s-su’ud, a zatim se suprotstavio tom mišljenju i vratio sa njega u djelu Adva’u-l-bejan.

Njegova smrt

Šejh Šinkiti, Allah mu se smilovao, preselio je rano u četvrtak, sedamnaestog dana mjeseca zul-hidždže 1393. godine po Hidžri, u svojoj kući u Mekki Mukerremi, i dženazu mu je klanjao šejh Abdul-Aziz ibn Baz istoga dana poslije podne-namaza. Ukopan je u groblje El-Ma’latu u Ri’ul-had‍un, Allah mu se smilovao...

Autor: šejh Halid es-Sebt