Menu

Skromnost u životima ispravnih prethodnika

Pripremio hfz. Sead Kumro
Tema AhlakČitanje 8 minuta

● Prenosi Hišam b. Urve od svoga oca da je Omer, radijallahu anhu, došao u Šam gdje su ga dočekali uglednici i predvodnici koje je, nakon dočeka i dobrodošlice, upitao: “Gdje je moj brat Ebu Ubejde?” Oni mu rekoše: “Sad će doći.” Ubrzo se pojavio Ebu Ubejde jašući na slabašnoj devi, a Omer je zamolio prisutne da ih ostave nasamo. Nakon toga otišli su do Ebu Ubejdove kuće. Kada je Omer ušao u njegovu kuću, nije vidio ništa osim sablje i kacige.

● Prenosi Abdurrahman b. Seid b. Jerbu od Malika ed-Dara da je Omer, radijallahu anhu, odlučio da pošalje četiri stotine dinara Ebu Ubejdi. Omer je pozvao dječaka koji će mu odnijeti novac i rekao mu: “Kada mu predaš novac, ostani kod njega i vidi šta će uraditi sa njim.” Kada je dječak uručio novac Ebu Ubejdi, ovaj je pozvao sluškinju i rekao joj: “Sedam dinara odnesi toj osobi, pet dinara odnesi toj osobi”, i tako joj je govorio sve dok nije podijelio sav novac. Kada se dječak vratio Omeru, obavijestio ga je o tome, a Omer je već bio pripremio istu količinu za Muaza b. Džebela. Kada je dječak odnio novac Muazu, pozvao je sluškinju i rekao joj: “Ovoliko odnesi toj osobi, ovoliko toj osobi.” Tada mu je supruga rekla: “O Muaze, i mi smo siromašni, ostavi i nama nešto”, pa je ostavio samo dva dinara. Kada je dječak obavijestio Omera šta je uradio Muaz, Omer je rekao: “Doista su njih dvojica braća.”

● Rekao je Abdullah b. Mes‘ud: “Ko bude želio ahiret, naštetit će dunjaluku, a ko bude želio dunjaluk, naštet će ahiretu. O ljudi, težite vječnom nauštrb prolaznog.”

● Abdullah b. Mes‘ud jedne prilike obratio se prisutnima koji su sjedili u njegovoj kući te im rekao: “Vi duže klanjate i više se trudite od ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oni su bili bolji od vas.” Neko ga upita: “A zbog čega?, a on odgovori: “Oni su više ostavljali dunjaluk i više su žudjeli za ahiretom.”

● Katade pripovijeda: “Kada su Amira b. Abdukajsa et-Temimija obuzele smrtne muke, on je zaplakao. Prisutni su ga upitali zašto plače, a on je rekao: ‘Ne plačem zbog smrtnih muka, niti zbog dunjaluka, već zbog podnevske žeđi i noćnog namaza.’”

● Prenosi se da je Abdurrahman b. Eban b. Osman b. Affan bio mnogo skroman i pobožan. Kupovao bi ehlul-bejtu sve što bi im trebalo za život, te bi govorio: “Molim Allaha da me ovo spasi od smrtnih muka”, pa je svome Gospodaru preselio spavajući u mesdžidu.

● Alija b. Fudajl b. Ijad prenosi da je čuo svoga oca kako pita Ibn Mubareka: “Ti nam naređuješ skromnost, asketizam i odricanje od dunjaluka, a mi vidimo da posjeduješ mnogo dunjaluka. Kako to?” Na to im on reče: “O Ebu Alija, zar ne vidiš da se ja time služim kako bih povećao svoju pokornost Gospodaru.”

● Abdullah, sestrić Muslima b. Sa‘da, prenosi da je želio da ide na hadždž, pa mu je Muslim b. Sa‘d dao deset hiljada dirhema da ih podijeli najsiromašnijoj medinskoj porodici. Kaže Abdullah: “Kada sam došao u Medinu, raspitao sam se ko je najsiromašnija porodica u Medini, te su me uputili na jednu kuću. Kada sam pokucao na vrata, javila se jedna žena, te sam joj objasnio da dolazim iz Bagdada i da nosim deset hiljada dirhema da dam najsiromašnijoj porodici. Ona je odbila da uzme te mi je rekla da idem u kuću njihovih komšija, jer su oni najsiromašniji. Kada sam otišao do te kuće, pokucao sam i javila se žena. Objasnio sam joj isto kao i prvoj ženi, a ona je rekla: ‘U Medini nema nikoga siromašnijeg od (porodica) u ovim dvjema kućama. Ako hoćeš, možeš to podijeliti na dva dijela.’”

● Ibrahim b. Šebib b. Šejbe rekao je: “Imali smo običaj da poslije džuma-namaza sjedimo u džamiji. Tako nam je jednog petka došao čovjek u jednodijelnoj odjeći i počeli smo da razgovaramo o fikhskim pitanjima. Sljedećeg petka došao nam je taj isti čovjek, pa smo ga upitali odakle je, a on nam reče da je iz Harbijje. Pitali smo ga kako mu je nadimak, pa nam reče Ebu Abdullah. Dugo vremena smo se sastajali svakog petka i uživali smo u razgovoru sa njim. Odjednom se on više nije pojavljivao. Zabrinuli smo se i odlučili smo da ga posjetimo u Harbijji gdje je stanovao. Kada smo došli u Harbijju, vidjeli smo neke dječake, te smo ih pitali za Ebu Abdullaha, a oni nam rekoše: ‘Mislite na onog lovca?’ Mi rekosmo: ‘Da.’ Pokazali su nam njegovu kuću i mi smo se odmah zaputili ka njoj. Čekali smo ga ispred kuće i on se pojavio noseći na leđima vreću u kojoj su bile ulovljene mrtve ptice, a nosio je još i nekoliko živih ptica. Kada nas je vidio, nasmijao se i upitao zašto smo došli. Rekli smo mu da nam je nedostajao i da smo se zabrinuli. On nam tada reče da je, kada bi god dolazio kod nas, posuđivao od komšije jednodijelno odijelo kako bi došao kod nas na džumu. Nakon određenog vremena ovaj se komšija odselio i on više nije mogao da nam dolazi. Potom nas je pozvao na ručak. Svojoj ženi je dao ulovljene mrtve ptice, a one žive je uzeo i odnio na pijacu kako bi ih prodao i kupio hljeba. Sjedili smo kod njega i jeli. Kada god bi ustao da nam dohvati soli ili hljeba, mi bismo se međusobno zgledali i govorili bismo kako mu treba pomoći. Skupili smo pet hiljada dirhema. Kada smo prošli pored namjesnika Basre, Muhammeda b. Sulejmana, obavijestili smo ga o situaciji našeg prijatelja, te je i on izrazio želju da bude dobročinitelj i naredio je da se donese kesa sa deset hiljada dirhema i da se dovede osoba koja će mu opremiti kuću namještajem. Uzeo sam što mi je dao namjesnik i požurio sam ka Ebu Abdullahu. Kada me vidio sa kesom i čovjekom, promijenio je izraz lica te mi rekao: ‘Želiš li to da me staviš na iskušenje?’ Obavijestio sam ga od koga je kesa, međutim, to ga je još više rasrdilo. Potom je ušao u kuću i ispred lica mi zalupio vrata. Vratio sam se namjesniku, te sam mu ispričao šta se desilo, a on je naredio da dovedu Ebu Abdullaha i da mu odrube glavu jer je on haridžija. Ali, ja sam znao da on nije haridžija. Požurio sam nazad do Ebu Abdullaha kako bih ga upozorio i rekao mu da se negdje sakrije. Kada sam pokucao na vrata, izašla je njegova uplakana žena. Pitao sam zašto plače i šta je sa Ebu Abdullahom, a ona mi je odgovorila da je Ebu Abdullah, nakon što sam ja otišao, uzeo abdest, klanjao, i čula ga je kako dovi: ‘Allahu moj, molim Te uzmi moju dušu i nemoj me iskušavati dunjalukom’, pa je odmah preselio. Vratio sam se namjesniku i obavijestio sam ga o događaju i smrti našeg prijatelja, a on je naredio da mu se klanja dženaza.”

(Iz djela “Ejne nahnu min ahlakis-selef”)