"I požurite oprostu Gospodara vašega, i Džennetu širokom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za bogobojazne!" (Alu Imran, 133)
Vjernik i vjernica čitav svoj život žude za Allahovim zadovoljstvom i oprostom. Svakodnevno na tom putu ulažu ogroman trud, a i mnogo je odricanja. Potreban je veliki trud da bi se ustrajavalo u činjenju dobrih djela. Pored svih ovosvjetskih obaveza koje ima jedan insan, u dnevni plan treba kvalitetno uvrstiti i činjenje Allahu dragih djela. Uz dunjalučke obaveze, tu je briga o namazu, posebno namazu u džematu, učenju Kur'ana i drugim vrstama ibadeta. I tako se svakodnevno odvaja vrijeme za ibadete, koji se na poseban način njeguju u svakodnevnom životu.
Međutim, koliko je potrebno truda da se učini neko dobro djelo, toliko je potrebno, a možda i više od toga, truda da se to dobro djelo očuva.
"O vjernici, ne kvarite milostinje vaše prigovorima i uvredama..." (El-Bekara, 264)
Naravno, taj rok kvarenja dobrog djela nije ograničen, i zbog toga je nekada očuvati dobro djelo možda i teže. Za činjenje dobrih djela nekada nam nisu potrebni ljudi, to možemo da uradimo sami, bez nečijeg učešća ili podrške. Ali, dobročinstvo nije rezervirano samo za ljude, nego dobročinstvo možemo učiniti i drugim živim bićima.
"U svemu što ima živu jetru je nagrada..." (Muttefekun alejhi)
Međutim, dobra djela možemo upropastiti u međuljudskim odnosima, što u prvom planu nema nikakve veze sa činjenjem nekih konkretnih ibadeta. To nam govori koliko je važno biti oprezan kada su u pitanju međuljudski odnosi: možemo ih iskoristiti kao izvor mnogobrojnih dobrih djela, ali i u međuljudskim odnosima možemo da izgradimo spalionicu dobrih djela, a to nam pojašnjava naredni hadis.
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Znate li ko je bankrotirao?" Ashabi odgovoriše: "Bankrotirao je onaj ko nema ni dirhema ni imovine." Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Bankrotirao je od moga ummeta onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekatom, a vrijeđao je ovoga, onoga potvorio, nepravedno jeo imetak onoga, prolio krv onoga, udario onoga. Tada će se njima dati od njegovih dobrih djela, pa ako ih nestane prije nego što se svima oduži, uzet će se od njihovih loših djela i njemu natovariti, a zatim će biti bačen u Vatru." (Muslim)
Također naš odnos prema drugim živim bićima može biti izvorom mnogobrojnih dobrih djela, ali isto tako može biti razlogom našeg azaba i kazne na ahiretu.
"Jedna žena ušla je u Vatru zbog svoje mačke koju je zatvorila: nije je ni hranila niti ju je pustila da sama lovi, sve dok nije uginula." (Muslim, 2619)
"Najdraži meni i najbliži meni u Džennetu bit će oni koji su najljepšeg ponašanja!" (Tirmizi)
"Najteže djelo na mizanu na Sudnjem danu jeste lijepo ponašanje, a Allah ne voli bestidnog i nepristojnog." (Ebu Davud i Ahmed, vjerodostojan)
Sasvim je očigledno da nam jedno te isto djelo može i koristiti, ali i nanijeti štetu, samo je pitanje našeg odnosa prema tome, odnosno pravilnog razumijevanja i svjesnog pristupa prema onome što nam se u tome nudi, ono što možemo da dobijemo ili izgubimo.
Samoodgoj je životni projekat, jedan dug proces u kojem učestvujemo svakog dana dvadeset četiri sata. Čovjek će uvijek imati nešto za popraviti ili poboljšati. Ali, bez obzira na to koliko dugo trajalo i koliko truda bilo potrebno uložiti, na kraju je to isplativ proces. Kroz nekoliko primjera uvidjeli smo da to može biti itekako u korist pojedinca koji se na tom polju zalaže i ulaže trud.
Svi bi jasno osudili čovjeka koji bespotrebno i beskorisno rasipa svoj stečeni imetak. A, preče je da se osudi čovjek koji rasipa svoja dobra djela koja je žudno činio i skupljao. Dobra djela za vjernika imaju ogromnu vrijednost, vrijednost koja je veća od materijalne vrijednosti, jer dobrim djelima vjernik kupuje ahiret -- vječnost, dok imetkom i materijalnim bogatstvom najčešće kupuje i obezbjeđuje dunjalučke potrebe -- nešto što je prolaznog karaktera. Pa ako toliko pazimo i čuvamo imetak, onda je preče da pazimo i čuvamo svoja dobra djela.
Ne smijemo dozvoliti da nas ponese nebriga drugih o čuvanju dobrih djela. Primjetno je da se dosta ljudi i ne obazire nešto posebno na ovo o čemu govorimo, ali to se nas i ne treba puno da tiče. Vjernik ima svoje standarde ponašanja, i ti standardi ne ovise o ponašanju drugih oko njega. Pridavali ljudi tome pažnje ili ne, nama ostaje obaveza da o tome vodimo brigu. To je zbog toga što se direktno tiče vrijednosti koju mi posjedujemo, odnosno, drugi ne rasipaju naše, nego svoje, oni ne štete nama, nego sebi.
"I nijedan grješnik neće grijehove drugog nositi; ako grijehovima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak..." (Fatir 18)
Svaki pojedinac ima svoju odgovornost ili neodgovornost, on najprije vrednuje i cijeni ono što radi, prije svih drugih. Onaj kome nešto nije vrijedno neće o tome voditi veliku brigu. A, može se desiti da shvatanje vrijednosti neke stvari leži u neznanju i nesvjesnosti, jer pojedinac možda i ne zna ili nije svjestan koliko mu određena stvar vrijedi ili možda koliko mu nešto šteti. Vjernik i vjernica moraju imati izgrađenu svijest o odgovornosti koju nose, o veličini polaganja računa pred Gospodarom, kao i da su dobra djela osnovna opskrba na tom putu i za taj susret.
"...vaš trud je, zaista, različit." (El-Lejl, 4)
Nijedan čovjek nema iste težnje i ničiji trud nije isti, poruka je ovog ajeta. Nesvjesna i neodgovorna osoba niti može biti uzorom niti mjerilom ponašanja, makar se radilo i o većem broju takvih pojedinaca, pa makar bili i u velikoj većini. Kao što se u mnogim drugim životnim situacijama vjernik i vjernica ne obaziru na stanje ljudi oko njih i njihove standarde ponašanja i način organizacije svakodnevnog života, onda nije ništa čudno i posebno da se i po pitanju navedenog ne obaziru na devijantna i pogrešna ponašanja. Uvijek gledamo u čemu je istinska korist za naš dunjaluk i ahiret, a ne šta je to što bi drugim ljudima odgovaralo i što oni samo onako preferiraju. Uvijek se udaljavamo od pojava i trendova koji su štetni po jedinku i zajednicu, a korist od toga ima sasvim mala i određena skupina pojedinaca koji raznim vrstama manipulacije pokušavaju da privuku što više ljudi koje će iskoristiti za svoje ciljeve.
Ustrajnost u činjenju dobra, to je Allahova milost na kojoj trebamo biti zahvalni i svjesni da to nije omogućeno svim ljudima, to treba da razumijemo kao jednu vrstu privilegije. Sačuvati dobra djela i ne uništavati ih nečim drugim i ne davati ih drugima onda kada će svi priželjkivati da imaju što više dobrih djela, znak je imanske zrelosti jedne osobe.