El-Asr - Sretni završetak

U drugoj klupi u srednjem redu sjedio je Abdullah. Nestrpljivo je čekao da čuje kritike za svoj pismeni rad. Učiteljica je čitala imena i ocjene, i tako redom davala je obrazloženje za dobijenu ocjenu. A Abdullah je nestrpljivo čekao da ugleda svoju svesku među svim ostalim na stolu. Ni sam nije znao šta da očekuje. Jedino je znao da to što je on napisao nije kao ono što su drugi pisali. Zadatak je bio ispričati priču sa sretnim završetkom za sve likove u njoj. To se činilo jako teško Abdullahu. Nije on znao kako da ispriča Pepeljugu, uspavanu ljepoticu i slične priče koje je učiteljica kao primjer navodila. Njemu to majka nikada nije ni pričala prije spavanja. Ali je pisao ono što je znao. Napokon ugleda plavi omot negove sveske i ustade da je uzme i čuje ocjenu.

„Tvoj rad još nisam ocijenila!“ – reče učiteljica. Abdullah stade začuđen. „Hajde pročitaj rad da ga svi zajedno ocijenimo.“ – nastavi učiteljica. Abdullah sad bi potpuno razočaran. „Toliko je loš moj rad da ga učiteljica nije mogla sama ocijeniti?!“ – mislio je. Bio je ljut na samog sebe. Zastajao mu je dah, ali ipak sakupi snage i poče čitati:

Ja ne znam ispričati Pepeljugu, a ni Uspavanu ljepoticu. A ne znam ni priče o herojima koji se bore sa zmajevima i drugim čudovištima. Meni moja majka priča samo lijepe i istinite priče. Ona priča najljepše priče. Rado volim da slušam priču o Ibrahimu i njegovom sinu Ismailu, o Musau i faraonu i druge priče o poslanicima. A moja omiljena priča je ujedno i jedna od najljepših priča u Kur'anu, priča o Jusufu. Ovu priču volim često da slušam dok mi majka priča. Jusuf je dječak kome je otac bio poslanik. On je imao jedanaest braće. Svi su bili puno stariji od njega osim Benjamina. S njim se Jusuf najradije igrao i provodio vrijeme. Otac je njih puno volio i odvajao od drugih sinova. Zbog toga su druga braća bila ljubomorna i rješiše jednom da ostave Jusufa u pustinji. Našli su jedan prazni bunar i tu ga ostavili. Svom ocu su rekli da ga je pojeo vuk. Jusufa je iz tog bunara izbavila karavana koja je tu bila u prolazu. Kasnije ga prodadoše jednom vladaru i tako Jusuf dođe na dvor. Mnogo godina kasnije stavi Uzvišeni Allah svog dobrog roba na iskušenje i tako se Jusuf nađe u tamnici. Allahovom voljom osta tamo nekoliko godina, potpuno bespravno osuđen. Kad vladaru bi potreban neko da mu protumači san koji je usnio, sjetiše se Jusufa. Jusuf protumači san vladaru koji je usnio, a ovaj ga nagradi velikom nagradom – postavi ga na mjesto upravnika. Za sve ove godine Jusufov otac je osjećao da mu je sin živ a od tuge i plača za njim je oslijepio. Naiđoše teške godine gladi i sve zemlje iz okruženja dolazile su kod Jusufa da traže pomoć. Tako dođoše i njegova braća. Jusuf je njih odmah prepoznao ali oni njega nisu. U zamjenu za hranu koju će im dati zadržao je Jusuf svog brata Benjamina kod sebe. A kad naredni put budu htjeli hranu uzeti, moraju povesti oca sa sobom. Jusufova braća nisu ni slutila da je upravnik koji dijeli hranu njihov brat kog su oni mnogo godina ranije u pustinji ostavili. Kad dođoše roditelji Jusufovi i braća da traže ponovo hranu, glasnik donese košulju koju stavi na oči Jusufovog oca i Allahovom voljom, njegov otac ponovo progleda. Zato je ova priča sa sretnim krajem za sve likove u njoj: Jusufov otac je ponovo mogao da vidi, našao je sina kog je mnogo godina prije izgubio, Jusufova braća su se pokajala za to što su uradila, Jusuf je bio vladar i bio je ponovo sa svojom porodicom, Istok se spasio gladi.

„Zaista lijepa priča, i iznad svega, priča koja se uistinu desila.“ – reče učiteljica. Svi iz razreda su potvrdili da je priča lijepa i da zaslužuje najbolju ocjenu. A Abdullah je bio sretan.

Zato savjetujem i tebi, ako već nisi, uzmi Kur'an i pročitaj ovu priču do najsitnijih detalja. Onda je ispričaj ti svojim roditeljima ako je još uvijek nisu čuli. Ako si je već čitao – pročitaj opet, i opet. I tako stalno... Jer zaista, ako razmišljaš o ovoj suri vidjet ćet da je svaka riječ s razlogom baš tu upotrebljena i da svaki ajet sa sobom nosi veliku pouku. Nemoj da ti uzori budu prinčevi i princeze! Ne mogu sve djevojčice biti princeze a ni svi dječaci prinčevi i vitezi. Nek ti uzor bude Jusuf, alejhisselam.